Pranećak zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Boris, 15. srpnja 2016. godine podnio je zahtjev za revizijom sudskog procesa vođenog protiv njegova prastrica 1946. godine. Sucu Županijskog suda u Zagrebu Ivanu Turudiću trebalo je samo sedam dana da, u za hrvatsko pravosuđe ekspresnom postupku, “revidira presudu komunističkog suda” Alojziju Stepincu i proces proglasi politički motiviranim te ga poništi. Zapravo nije se dogodilo ništa neobično jer se ovakva presuda i očekivala, ali je izazvala ne samo povijesne, nego i pravne te političke kontroverze.
- Revizija procesa politički je motivirana, kao što je bilo i samo suđenje 1946. godine - kaže odvjetnik Anto Nobilo. Po njemu nema potrebe pravne odluke zamatati u politički celofan.
- Ovom odlukom nepravda je počinjena prema samom kardinalu Stepincu. Uočavam nekoliko sličnih paralela sa suđenjem 1946. godine: ishod suđenja znao se puno prije njegova početka. Isto je tako i danas s revizijom. Nadalje, sastav sudskog vijeća bio je takav da odaje “partijsko-ideološki” karakter suđenja. Nije se moglo ni pomisliti da bi ti suci donijeli drugačiju odluku od osuđujuće. Opet neslavna analogija - sudac Ivan Turudić politički je blizak HDZ-u, stranci koja je, praktički, reviziju pokrenula i na njoj gradi svoju političku ili izbornu strategiju, tako da ni ova odluka nije neočekivana i očito je osmišljena mnogo prije. Treće, raspoloženje javnosti, kroz medije i vladajuće političko djelovanje, tada je bilo za osuđujuću presudu, kao što se sada stvara dojam da je cjelokupna javnost (a u obrazloženju Turudić sam kaže da je hrvatski narod 70 godina čekao ovakvu odluku) bila za ovakav ishod. I četvrto, u tadašnjem postupku nije se dozvolilo iznošenje, ili ih se marginaliziralo, mnogih dokaza koji su išli u prilog Stepincu, kao što se ni danas Turudić nije upuštao u to je li ili nije Stepinac odgovoran za djela koja su mu se stavljala na teret, ograničivši se na to da ako je proces bio ideološki motiviran, samim time otpada i krimen koji mu se stavljao na teret - objašnjava Nobilo. Prema njegovu mišljenju, pravda nije bila zadovoljena ni 1946. ni sada 2016. godine. Alojzije Stepinac dva je puta podvrgnut kvazipravnom postupku, što je nepravedno za samog Stepinca. U obrazloženju revizije sudac Turudić je rekao: “Nakon 70 godina volja kardinala Stepinca ispunjena je od strane slobodnog suda Republike Hrvatske”. No, kako kaže srbijanski povjesničar Srđan Milošević, “sud nije tu da ispunjava kardinalovu ili bilo čiju volju. Toliko bi o pravu u demokratskoj državi trebao znati svaki prosječno informirani građanin”.
Odluka je kulisa
Povjesničara Tvrtka Jakovinu Turudić podsjeća na makedonske “neimare” koji Skoplje grade iznova onako kako misle da bi izgledalo da Makedonci nisu bili na Balkanu, da nije bilo Osmanlija, da nisu tako maleni. Uglavnom, sve je to laž. Ova sudska odluka je, baš kao i Skoplje 2016., kulisa. Za Stepinca beznačajna, ističe Jakovina.
Prema njemu, kulisa je možda potrebna zbog borbe za reinterpretaciju prošlosti, no nije mu jasno što se ovim može postići. Stepinac nije bio zločinac, ali kao figura onog vremena, jer nisu samo Ante Pavelić i Tito bili važni i utjecajni, već i niz drugih vojnika i političara u vremenu rata, mogao je učiniti više za vrijeme Drugog svjetskog rata. I što ima problematično u tome? Onima koji vjeruju u čuda ne trebaju povijesni dokazi. A društvo može biti normalno samo ako je građeno na istini, kaže Jakovina.
- Tajming ove revizije je interesantan - kaže, pak, bivši predsjednik Vrhovnog suda Krunislav Olujić. Naime, zakon po kojem je Stepinčev proces revidiran donesen je još 2009. godine, ali nije korišten sve do danas. Njegovi rođaci nisu se oglasili, dakle, punih sedam godina, no čudno je da se revizija donosi, na zahtjev rođaka, upravo sada kada mješovita katoličko-pravoslavna komisija “pregovara” o kanonizaciji Stepinca.
I Olujić poput Nobila smatra da će revizija najmanje koristiti Stepincu jer je odluka kontraproduktivna te je on opet izmanipuliran u dnevnopolitičke svrhe. - Najviše koristi imat će militantni dio hrvatske Katoličke crkve koji se predstavlja kao “Stepinčeva crkva” jer se revizija bazira na pogrešnoj pretpostavci da će ona osnažiti “poziciju Stepinca” u Vatikanu, ali Olujić i Nobilo misle da ona neće imati utjecaj za konačno rješenje - kaže Olujić.
Napominje da je kardinal Franjo Kuharić bio protiv revizije procesa jer je smatrao da je saborska Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu iz veljače 1992. bila dovoljna te da je u njoj rečeno sve potrebno. Olujić kaže kako se Državno odvjetništvo, koje se držalo prilično pasivno, treba žaliti na Turudićevu odluku Vrhovnom sudu. Smatra da se to treba napraviti zbog same uspomene na blaženog Alojzija Stepinca, kako bi se Vrhovni sud mogao očitovati je li Turudićeva odluka donesena na dosljednom poštivanju odredbi Zakona o kaznenom postupku. - Ako se DORH ne bude žalio, uvijek će ostati gorak okus politički motivirane odluke, a koristit će samo sucu Turudiću u njegovu političkom angažmanu. Konačno, zar nije čudo da je baš Ivan Turudić dobio ovaj slučaj! - napominje Olujić.
On smatra da će ovom odlukom sudac Turudić biti obilježen kao i Žarko Vimpulšek koji je osudio Stepinca.
- Ivan Turudić, osim što je politički dirigiran, ima razvijen politički instinkt, koji jako dobro iščitava znakove vremena, a ima istog političkog mentora kao i Andrej Plenković - Vladimira Šeksa. Očito da mu ova presuda treba za repozicioniranje nakon rujanskih izbora te će mu poslužiti kao legitimacija za kandidaturu za suca Vrhovnog suda ili čak ministra pravosuđa u slučaju pobjede HDZ-a - dodaje Olujić.
Članak 570
Usporedimo li ovu reviziju sa sudskom rehabilitacijom četničkog vođe Draže Mihailovića u Srbiji (slučajevi su usporedivi samo utoliko što su to jedina dva slučaja u kojima se provela revizija sudskih postupaka i rehabilitacija za osobe koje su osuđene zbog suradnje s okupatorskim snagama u Drugom svjetskom ratu), možemo iskoristiti riječi profesorice na Pravnom fakultetu u Beogradu Vesne Rakić-Vodinelić kako je revizija Mihailoviću doživljena kao ideološka, a ne pravna mjera te kao opravdanje za ono za što je osuđen, odnosno, kako kaže, “radi se o reviziji povijesti, a ne ispravljanju, ublažavanju ili otklanjanju pravosudne greške”.
- Za tu sudsku farsu kriv je zakonodavac - nastavlja Nobilo. - Naime, prema članku 570 KZPRH, osobe koje su sudovi bivše Jugoslavije osudili za politička kaznena djela mogu zatražiti reviziju sudske odluke. Prema stavku 2 tog članka, suđenje se poništava “zbog grešaka u postupku”, ali i zbog “izrijeka presude”, odnosno opisa kaznenog djela, a to je materijalno pravo. Zapravo, prema ovome, ispada da za ono za što je suđen Stepinac nije kazneno djelo pa je poništio proces te utvrdio da je bilo grešaka u proceduri, zbog čega je dovedeno u pitanje nepristrano i pošteno suđenje. No, kaže Nobilo, stvari za koje je suđen su djela zločina protiv čovječnosti pa je pitanje smatra li se u revizija da to više nije tako.
Kako, pak, kaže Milošević, prema rješenju koje donosi članak 570, nije moguće poništavati presude osobama odgovornima za zločin protiv čovječnosti. Iako se u obrazloženju presude govori o “tzv. pokrštavanju” (Srba), to djelo spada u takve zločine, kako proistječe iz međunarodnopravnih akata iz 1945.. Zato se Milošević pita kako će u kontekstu odgovornosti Alojzija Stepinca, koju je utvrdio sud 1946., izaći na kraj suvremeni sud. - To će, nadam se, biti detaljno obrazloženo u presudi - kaže Milošević.
Nobilo smatra da je čl. 570 primjer kako je zakon nepotpun jer netko bi mogao u montiranom procesu biti osuđen i za ratni zločin koji nije počinio. Nobilo zato ovaj članak zove “Stepinčev” jer je pisan upravo s nakanom revizije ovog konkretnog slučaja, ali može imati pravne i političke posljedice koje mogu biti i nepravne i neugodne za Hrvatsku. - Članak naprosto nije kvalitetno napisan - naglašava Nobilo.
U članku, recimo, piše, kaže Nobilo, da se “može poništiti postupak ako je suprotan postojećem javnom poretku Republike Hrvatske”. - U prošlosti smo imali drugačije i razne javne poretke pa je svaka presuda u “političkom procesu” suprotna današnjem javnom poretku - napominje Nobilo. Isto tako reviziji podliježu, prema članku, i “politički motivirana djela”, a pod takvo djelovanje spada i terorizam. - Potpuno nepravni rječnik ušao je u pravnu terminologiju - kaže Nobilo.
Ishitrena odluka
- Sud je trebao utvrditi da je osuđujuća presuda došla zloporabom političke moći te da je nepravedno osuđen za kaznena djela čijim je počinjenjem netko izgubio život - nastavlja Olujić, a sudsko vijeće utvrdilo je prvu pretpostavku a da pritom nije utvrđivalo ovu drugu pretpostavku, na temelju čl. 570 d stavak tri, što je trebalo utvrditi. Olujić smatra da se Vijeće moralo upustiti u meritum i utvrditi da Stepinac nije počinio djela za koja ga se teretilo te je, ako se pridržava spomenutog članka, “moralo odbiti reviziju”.
- Ovako se teško oteti dojmu da je odluka o poništenju procesa pravno dvojbena i prijeporna. Odluka je donesena ishitreno i na brzinu - kaže Olujić, koji je smatra politički štetnom. Zato vjeruje da ova revizija “ništa niti dodaje niti oduzima krivnji ili nevinosti Alojzija Stepinca”.
Olujić misli da je ova odluka presedan te da će utjecati na sve ostale slučajeve ako osuđeni ili njihovi rođaci podnesu prigovore. Nakon poništenja suđenja Stepincu postavlja se pitanje što je s ostalim osuđenima u istom procesu, poput Eriha Lisaka (smatrao se desnom rukom Ante Pavelića) koji je bio prvooptuženi.
Anto Nobilo kaže kako je njima presuda na snazi jer je ovdje riječ o personaliziranom zahtjevu Stepinčeva rođaka te se revizija odnosi samo na njegov slučaj. - No, ako je zaključeno da je suđenje bilo montirano i nije bilo pravedno za Stepinca, vjerojatno je takvo i za ostale, iako nisu obuhvaćeni ovom revizijom - objašnjava Nobilo.
Srđan Milošević napominje da Zakon o kaznenom postupku Hrvatske utvrđuje univerzalnu nadležnost suvremenog hrvatskog pravosuđa za reviziju odluka koje su donosili sudovi iz cijele bivše Jugoslavije (čl. 570, st. 1), za razliku od srpskog zakona koji kao uvjet za rehabilitaciju propisuje prebivalište na području Srbije. “Simpatična” posljedica ove činjenice je da postupci za reviziju pred hrvatskim sudom, recimo, mogu biti pokrenuti i za slučaj osuđenog četnika ili nedićevca! Milošević navodi kako bi, primjerice, rođaci njemačkog generala Alexandera Löhra, koji je osuđen u Beogradu za ratni zločin, mogli zatražiti reviziju pred hrvatskim sudom.
Nove činjenice
- Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi hrvatski sud presudio u tim slučajevima jer su vođeni pred “jugoslavenskim komunističkim sudom” - pita se Milošević i dodaje: “Činjenica je da član 570d, st. 3 onemogućava poništenje presude izrečene za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, ali to ne spriječeva nikoga da zatraže poništenje tih procesa, nakon čega će sud odlučivati o tome ima li osnova za to.
Sud neće bez rasprave odbiti svaku reviziju u slučajevima osuđenih za ratne zločine. To je ratio legis ove dopune iz 2009. U protivnom, ne bi se ni mogao voditi postupak za poništenje presude Stepincu jer je i on osuđen za djela koja spadaju, u zločin protiv čovječnosti.”.
Alojzije Stepinac svakako je kontroverzna povijesna ličnost čije djelovanje, pogotovo tijekom Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću, izaziva povijesne i političke nedoumice.
- Kada je Stepinac doznao što se događa u NDH, nije se mirio s rasnom politikom, brojne su bile njegove intervencije za spas ugroženih, došao je i na udar vodećih ljudi ustaškog pokreta - kaže povjesničar sa Hrvatskog instituta za povijest Mario Jareb.
Milošević kaže kako je revizija donesena iako, kada je riječ o Stepinčevoj povijesnoj ulozi, nekih novih saznanja, koja bi bitno, naglavaša bitno, promijenila sliku koju je o njemu formirala jugoslavenska historiografija - nema. - Dobili smo jedan korpus novih činjenica koje ukazuju na određene nadbiskupove postupke koji nisu bili u skladu s onim što je dugo predstavljano kao posljednja riječ u rekonstrukciji i ocjeni njegova djelovanja.
No, kaže Milošević, postavlja se pitanje mogu li te nove činjenice (zalaganje za izvjesne pojedince, povremene intervencije, verbalne osude određenih postupaka režima i sl.) radikalno preokrenuti percepciju.
Mislim da ne mogu. Göring je intervenirao za neke Židove, čak je i Hitler odobrio da neki židovski glazbenici i dalje sviraju u Berlinskoj filharmonij - napominje Milošević.
Nemam podatke o tome je li Stepinac bio sretan zbog osnivanja NDH, ali sigurno je bio zadovoljan zbog raspada Jugoslavije. Poznato je da je od prvih dana NDH prosvjedovao i pokazivao kako bi nova država trebala postupati. Svakako da je Stepinac imao veliku važnost, ali je bitno i da je on kritički gledao na vlasti u NDH. Primjerice, već početkom svibnja 1941. žestoko je prosvjedovao zbog odnosa vlasti prema slobodi tiska. Kao Hrvat on je svakako želio hrvatsku državu, kaže povjesničar Jareb.
Bez javne osude
- Činjenica koja Stepincu ne ide u prilog jest izostanak javne osude ustaškog terora (i režima) - kaže povjesničar Hrvoje Klasić.
- Da, znao je pisati pisma Paveliću, ali javno i izrijekom nije kritizirao ustaški režim. Usporedbe radi, komunistički režim je u nekoliko navrata javno napao. I tijekom i nakon rata. Ako za kritiku partizana u ožujku 1945. (Pastirsko pismo Biskupske konferencije od 24. 3. 1945.) i nije trebalo velike hrabrosti (ali je možda s obzirom na činjenično stanje na terenu trebalo više mudrosti), kritizirati novi komunistički režim u rujnu 1945., opet u obliku javnog Pastirskog pisma, bio je vrlo hrabar čin.
Na žalost, ni jedno Pastirsko pismo Biskupske konferencije kojim bi se osudio ustaški režim i ustaški teror nad Srbima, Židovima i Romima u četiri godine postojanja NDH nije napisano - ističe Klasić, navodeći da u veljači 1945. Stepinac predvodi delegaciju koja dolazi čestitati Poglavniku novu godinuje, te da se prilikom obilježavanja četvrte godišnjice NDH u travnju 1945 u svim crkvama, uključujući zagrebačku prvostolnicu, održavaju mise zahvalnice za NDH. Umjesto okružnice kojom bi se osudili stravični zločini, u travnju 1945. uvodi se proljetni “Tjedan protiv psovke”!
Klasić navodi kako je evidentno da je Stepinac bio odlično upoznat sa stravičnim zločinima (npr. poznata su pisma mostarskog biskupa Mišića koji Stepincu na vrlo eksplicitan način opisuje masovna ubojstva civila). Klasić navodi kako se spominje njegovo pismo Paveliću od 21. 7. 1941. u kojem upozorava na način na koji se “nearijevci” deportiraju u logore.
Činjenica je da Stepinac ne prosvjeduje protiv postojanja i deportiranja u logore, nego protiv načina deportacije, i drugo, u pismu koristi termin iz rasnih zakona “nearijevci” (za Židove i vjerojatno Rome). Podsjećam da je to ipak rasistička terminologija. Trebalo bi provjeriti je li nakon 1945. također prihvatio terminologiju i ljude nazivao “drugovima” i “drugaricama”, ističe na kraju Klasić.