Da su parlamentarni izbori 2016. provedeni tako da se u cijelosti poštovao izborni zakon - konkretno norma da odstupanja u broju birača po izbornim jedinicama smiju iznositi najviše plus/minus pet posto od prosječnog broja birača u svih deset jedinica - aktualni saziv Sabora izgledao bi, vrlo izgledno, osjetno drugačije. Baš kao i raniji, sve do saziva iz 2000. godine.
Politolog Goran Čular, nudeći jedan od mogućih modela koji bi riješio pitanje kršenja spomenute zakonske norme, došao je do rezultata da bi danas HDZ i SDP imali po jednog zastupnika više, a Živi zid - dva manje. U Saboru bi umjesto šest aktualnih sjedilo šest drugih zastupnika. Primjerice, u sabornici danas ne bi gledali Ivana Pernara, ali bismo slušali Ivana Račana.
Granice odstupanja
Detaljnoj analizi Gorana Čulara vratit ćemo se kasnije, nakon što objasnimo dubinu i dugotrajnost problema nejednake “težine” glasova birača iz raznih izbornih jedinica.
Naime, rezultati svih izbora unazad 19 godina verificirani su unatoč tome što je na svima (2000., 2003., 2007., 2011., 2015. i 2016. godine) prekršena zakonska odredba o maksimalno dopuštenom odstupanju u broju birača po izbornim jedinicama.
Na izborima 2000. veća odstupanja u broju birača od onih zakonom dopuštenih bila su zabilježena u tri jedinice, da bi u idućim izbornim ciklusima rasla do čak osam. Ili, još jasnije, na izborima 2015. i 2016. broj birača je u samo dvije (3. i 8.) jedinice bio u zakonski dopuštenim granicama odstupanja.
Problem nejednake “težine” glasova birača iz raznih dijelova Hrvatske, pogotovo u Slavoniji (nadzastupljenih) i Dalmaciji (podzastupljenih), potpuno je očit kada usporedimo broj birača u 4. i 10. jedinici - odstupanje iznosi 26,87%, odnosno u 10. ima čak 100 tisuća birača više. Dakle, Dalmatinci bi trebali birati veći broj zastupnika u svojoj jedinici nego Slavonci u četvrtoj. Te činjenice, bolje reći problema sve većeg odstupanja u broju birača po jedinicama, svjesne su sve vlade unazad desetak godina. Tim problemom bavio se i Ustavni sud još 2010. kada je u svom izvješću obavijestio Sabor da postoje ustavnopravni problemi vezani uz izborne jedinice. Međutim, stav suda je da sama činjenica da postoje odstupanja (veća od zakonom dopuštenih) u broju birača po jedinicama ne znači automatski da bi rezultati tih izbora trebali biti poništeni. Točnije, rezultati izbora bili bi nesuglasni Ustavu ako bi to “izravno i neposredno utjecalo na izborni rezultat, to jest ako bi dovelo do različitih izbornih rezultata u situaciji kada bi svi ostali elementi izbornog sustava ostali isti”.
Bitne razlike
Problemom upornog provođenja izbora u kontekstu nepoštivanja zakona, kao i mišljenjem Ustavnog suda bavio se profesor s Fakulteta političkih znanosti Goran Čular u radu “Metodološki izazovi ustavnog sudovanja: učinci podjele na izborne jedinice na rezultate izbora u Hrvatskoj 2000-2016.”, koji je objavljen u časopisu “Anali Hrvatskog politološkog društva”, koji uređuje politologinja Mirjana Kasapović.
“Svojim Izvješćem Ustavni sud učinio je vrlo vjerojatnim da izbori u Hrvatskoj nikad neće biti proglašeni neustavnima, bez obzira na razinu nejednakosti broja birača u jedinicama. Pretvarajući ustavnopravno u znanstveno-istraživačko pitanje o tome utječe li podjela na izborne jedinice na rezultat izbora, sud je zapravo svaki odgovor učinio slabo mogućim te time, prema vlastitom kriteriju, i potkopao mogućnost procjene ustavnosti izbora. O tome svjedoči i činjenica da je sam Ustavni sud, nakon donošenja Izvješća 2010., tri puta potvrdio ustavnost i zakonitost parlamentarnih izbora tako što je službeno ‘ovjerio’ valjanost njihovih rezultata. Pritom nije ni poduzeo ni zahtijevao istraživanje koje je u izvješću skicirao kao pretpostavku ocjene ustavnosti izbora”, kaže Čular u spomenutom radu.
Odbacujući metodološku sugestiju Ustavnog suda kao istraživački zahtjevnu i “neekonomičnu”, Čular nudi alternativnu strategiju. Simulacija rezultata izbora od 2000. do 2016. koji bi bili provedeni u jedinicama različite veličine, što bi osiguralo stvarnu jednakost biračkog prava građana, pokazuje, kaže, bitne razlike u odnosu na stvarne izborne rezultate, kako na razini izbornih jedinica tako i na razini pojedinih zastupnika.
Kako bi broj birača po izbornim jedinicama - a ne prekrajajući ih - sveo u zakonski dopuštene gabarite, Čular je posluživši se prikladnom znanstvenom metodom (Hareovom kvotom) predložio da se, umjesto sadašnjeg rješenja gdje se u svakoj bira po 14 zastupnika, u podzastupljenim jedinicama bira jedan ili dva zastupnika više, a u nadzastupljenim jedan ili dva manje. Tako bi se po 12 zastupnika biralo u 4. i 6. jedinici, po trinaest u 1. i 5., po četrnaest u 3. i 8., po petnaest u 2. i 7., a po šesnaest u 9. i 10. jedinici. Takvim rješenjem broj birača po jedinicama u prosjeku bi odstupao samo 1,83%, dok u stvarnosti odstupanje iznosi čak 8,08%.
Zakinuti
- Može se ustvrditi da razlike između simulirane i stvarne raspodjele mandata nedvojbeno postoje. Simulacijom se dobio vrlo mjerljiv učinak neravnomjerne raspodjele mandata među jedinicama na izborni rezultat, koji se s vremenom povećao od četiri (2000.) do dvanaest zastupnika (2016.) koji bi dobili, odnosno izgubili mandat da broj mandata u izbornim jedinicama odgovara broju birača. U izborima 2016. učinak je bio tri puta veći nego u prvim izborima 2000. i predstavljao je 8,57% ukupnog broja mjesta u Saboru (140). U cijelom razdoblju (2000. - 2016.) simulacija je drukčije rasporedila ukupno 52 mandata: 22 mandata otpadaju na liste SDP-a, a 19 na liste HDZ-a, pri čemu je HDZ kumulativno u cjelokupnom razdoblju aktualnom podjelom na jedinice bio zakinut za tri, a SDP za dva mandata. Sve ostale stranke doživjele su promjene za jedan ili dva mandata - tvrdi Čular i napominje: “Ako se izborni rezultat definira kao odgovor na pitanje tko sastavlja Vladu, onda nije bilo nikakvih učinaka nerazmjerne podjele na izborne jedinice na formiranje vlada. Naime, razlike između stvarne i simulirane stranačke raspodjele mandata sugeriraju da ne bi bilo nikakvih razlika glede stranaka koje su i inače davale premijere”.
Čular zaključuje kako je u svom radu potvrdio da nejednakost biračkog prava postoji od početka primjene razmjernoga izbornog sustava 2000., te da se tijekom vremena nejednakost povećavala.
- Može se govoriti i o regionalnoj nejednakosti u političkom predstavništvu, što je posebno izraženo u Dalmaciji, koja je sustavno bila potpredstavljena, i u Slavoniji, koja je sustavno bila natpredstavljena u Saboru - zaključuje Čular.
Kako bi izgledao Sabor da se poštovao zakon
- 52 mjesta u Saboru ukupno od 2000. godine do danas pripalo bi drugim zastupnicima i strankama od onih koja su pripala stvarno (na izborima koji su kršili zakonsku normu). HDZ je kumulativno “zakinut” za tri, a SDP za dva zastupnika.
- 26,87 % razlika je u broju birača bila na parlamentarnim izborima 2016. godine između četvrte (Osijek, Baranja, Podravina...) i desete izborne jedinice (srednja i južna Dalmacija). Dakle, i Slavonci i Dalmatinci birali su isti broj zastupnika (14), iako je razlika u broju birača čak 100 tisuća. Glas Dalmatinaca vrijedi manje.
- od 12 do 16 zastupnika trebalo bi se birati po pojedinim izbornim jedinicama ovisno o broju birača, a ne kao sada po 14 u svakoj bez obzira na broj birača, kako bi se ispoštovala zakonska norma o dopuštenom odstupanju u broju birača po izbornim jedinicama od maksimalno plus/minus 5 posto.