Jedno od pitanja koje se postavilo u aktualnoj aferi “mejlovi” jest i bi li smjena ili ostavka potpredsjednice Vlade Martine Dalić usporila ili ugrozila proces donošenja nagodbe vjerovnika Agrokora.
Naime, onaj tko kaže da bi njezina smjena ugrozila proces donošenja nagodbe, automatski govori kako je proces koji bi trebao biti duboko institucionaliziran ustvari toliko jako personaliziran da je riječ o priličnom skandalu. Ipak, treba uvažiti neke moguće aspekte takvog gledanja na ovaj proces, a oba se odnose upravo na to da je Hrvatska institucionalno slaba država, odnosno da su u državi još uvijek moćnije personalne neformalne veze, nego provođenje i poštivanje zakona i propisa u sklopu institucija. I to od aplikacije za posao u javnoj službi do kulturnih obrazaca ponašanja. I da upravo tako na našu državu gledaju i “domaći” i “stranci”.
Strah vjerovnika
U takvoj situaciji nije čudno što su neki vjerovnici, s kojima smo razgovarali, tvrdili kako sudionici tog postupka smatraju da je Martina Dalić “garant” provođenja lex Agrokor i da bi, pogotovo financijski vjerovnici, posumnjali u to da se nešto ružno sprema.
Reakcija bi bila nešto poput “u strahu su velike oči”, a tada su mogući svakojaki iracionalni potezi. Na to se naslanja strah koji nije “samo” “personaliziran” u odnosu na Martinu Dalić, a govori o tome da bi vjerovnici mogli pomisliti da je rušenje potpredsjednice samo korak prema rušenju premijera Andreja Plenkovića, i unutar i izvan njegove stranke.
Onda se strah od političke nestabilnosti - u državi slabih institucija i u kojoj je fotelju ministra financija spasio bivši šef ureda opozicijskog premijera protiv kojega se vodi kazneni postupak - i ne čini tako bezazlen. Ali, ponavljamo, ako Vlada želi braniti lex Agrokor, onda ne bi smjeli niti pomisliti da ga brane tako što će govoriti da je napad na lex Agrokor napad na nagodbu vjerovnika.
Bez političke krize
Odnosno, to bi mogli govoriti samo, i to eventualno, u kontekstu da je to napad na premijera i rušenje Vlade pa bi to moglo izazvati ne samo strah vjerovnika od razvoja situacije, nego i stranih investitora koji će do kraja godine morati pokloniti povjerenje “nagodbi vjerovnika” putem refinanciranja 1,06 milijardi eura roll-upa i financiranja novih 600 milijuna eura, prvenstveno za isplatu razlučnih vjerovnika. Jer, ako ne bude tog kredita, a sadašnji roll-upovci ne budu tada htjeli u potpunosti produljiti ili refinancirati svoje kredite, Agrokor ide u stečaj. Dakle, odgovor na pitanje iz prve rečenice glasi da smjena Martine Dalić ne bi ugrozila nagodbu vjerovnika ako bi bila izvedena brzo i bez širenja političke krize, iako bi stvorila određene bojazni.
Kada je posrijedi sam proces sklapanja nagodbe, informacija iz izvanredne Uprave Agrokora glasi da je prije tri dana započeto pisanje nagodbe, da se taj proces nastavlja cijeli idući tjedan i da bi nagodba trebala biti gotova do kraja svibnja, paralelno s usvajanjem revidiranih financijskih izvješća za Agrokor i njegove kompanije. Jednako tako nam je rečeno da je Agrokor Trgovačkom sudu dostavio sve dokumente koje je taj sud zatražio prije desetak dana, a za koje je rok bio protekli ponedjeljak. Uz to nam je rečeno kako bi do idućeg ponedjeljka trebali ispuniti i drugi zahtjev suda, odnosno dostaviti tablice s isplaćenim plaćanjima starog i graničnog duga dobavljačima te druge dokumente.
Sastav vijeća
Ipak, iako su to bili najavili za ovaj tjedan, Fabris Peruško, izvanredni povjerenik Agrokora, još uvijek nije uputio Trgovačkom sudu novi prijedlog sastava Stalnog vijeća vjerovnika s pojašnjenjem razvrstavanja vjerovnika po grupama ili pojašnjenje za dosadašnje grupiranje vjerovnika. Vjerovnici s kojima smo razgovarali su također optimistični glede sklapanja nagodbe do kraja svibnja u formi koja bi bila dovoljna da se uputi na Trgovački sud, a potom i na Skupštinu vjerovnika.
Naravno, prije toga je mora potvrditi Vijeće vjerovnika, ali je pitanje koje će to biti vijeće. No, gotovo svi naši “diverzificirani” izvori tvrde da se na nagodbi “krvavo” radi, da se vodi “rovovski rat za svaku kunu” jer treba riješiti tisuće tehničkih pojedinosti, a najopušteniji su, čini se, dobavljači.
Oni su svoj dio manje-više realizirali i dogovorili, a za svoj dio kolača bore se financijski vjerovnici - za svaku kap “vodopada” Entity priority modela naplate i otpisa potraživanja. Navodno se očajnički pokušava postići dogovor s Adrisom, kakav-takav, kao i s Franckom, čak se nešto pokušava riješiti i s nekim jakim i nezgodnim dioničarima pa se navodno traže modeli za njihovu “isplatu” u zamjenu za odustajanje od tužbi.