Uoči Domovinskog rata, JNA je raspolagala s gotovo 500 borbenih zrakoplova, više od 200 borbenih helikoptera, oko 230 različitih ratnih brodova, nešto manje od 2 tisuće tenkova, gotovo 4 tisuće oklopnih transportera, gotovo 20 tisuća raznih topničkih cijevi te ogromnim brojem pušaka, pištolja i streljiva.
S druge strane, hrvatske su se snage suočavale s kroničnim nedostatkom bilo kakve ratne opreme. Hrvatska je raspolagala s tek 15 tenkova i to zastarjelih američkih Shermana i sovjetskih T-34 zaostalih još iz Drugog svjetskog rata dok je s druge strane JNA raspolagala modernijim tenkovima T-55 i T-72. Za Hrvatsku je zato bilo presudno, ne samo da hrvatske snage zauzmu vojarne JNA koje su se nalazile uglavnom u naseljenim urbanim područjima bez većih žrtava nego i da natjeraju snage JNA da predaju ratnu opremu i naoružanje koji su se nalazili u vojarnama. Bio je to veliki izazov koji je Hrvatska, na žalost ne bez žrtava, ali ipak uspješno položila.
Hrvatske su vlasti od sredine 1990. godine pokušavale pregovorima smanjiti opseg problema s vojarnama JNA na području Hrvatske. Tadašnji hrvatski ministar obrane Martin Špegelj izradio je i zagovarao sveobuhvatni plan zarobljavanja vojarni kako bi Hrvatska osvojila oružje u pohranjeno u njihovim skladištima no državni vrh odlučio se na pregovore s JNA. Nakon što su se snage JNA tijekom eskalacije nasilja u Hrvatskoj u ljeto 1991. godine otvoreno priklonile pobunjenim Srbima te je krajem lipnja 1991. godine počeo, ispostavilo se kratkotrajni Desetodnevni rat u Sloveniji, Špegelj je pokušao utjecati na predsjednika Franju Tuđmana da hrvatske snage napadnu vojarne i na taj način pomognu Slovencima. Predsjednik Tuđman je to međutim odbio zbog negativnih diplomatskih efekata za Hrvatsku te je Hrvatska nastavila pregovore s JNA oko mirne predaje vojarni i povlačenja snaga JNA iz Hrvatske. U sklopu pregovora dogovoreno je i povlačenje snaga JNA iz nekih vojarni pa se tako JNA povukla iz vojarni u Puli, Rijeci, Osijeku i Zadru.
Iako su blokade nekih vojarni pokrenute i prije, 14. rujna 1991. godine hrvatski je državni vrh i službeno donio odluku da se krene u blokadu vojarni i drugih objekata JNA u Hrvatskoj. Vojarnama i vojnim objektima obustavljena je isporuka struje, vode i hrane, prekinute su telefonske veze, uz vojarne su iskopani rovovi te su područja uz vojarne i vojne objekte minirana, a najvažnije prometnice koje vode iz vojarni su blokirane.
Građani su se sukobili s vojnom policijom nedaleko od vojarne 'Maršal Tito' u Zagrebu
Hrvatskoj je na ruku išla i činjenica da su snage JNA u vojarnama bile oslabljene jer su svi nesrbi, odnosno Hrvati, Slovenci, Makedonci i ostali, masovno dezertirali zbog neminovnog rata i raspada SFRJ i zato što se nisu željeli uključivati u rat za ciljeve hrvatskih Srba. U bijegu su im pomagale i hrvatske snage. U vojarnama je zato drastično pao broj vojnika, odnosno u njima je bilo više opreme nego ljudi da tom opremom upravljaju. Cilj je bio izbjeći izravan sukob, odnosno izvršiti psihološki pritisak na preostale vojnike i oficire u vojarnama s ciljem da se mirno predaju i napuste vojarne bez vojne opreme koja se nalazila u njima.
Zagrepčani s vlastitim naoružanjem promatraju zbivanja u vojarni “Maršal Tito” u Novom Zagrebu
Odmah na početku blokade, hrvatske su snage uspješno zauzele vojno skladište kod Ploča. Preuzimanje same vojarne u Pločama nije išlo toliko glatko jer se snage JNA nisu željele predati, a podršku su im pružali zrakoplovstvo i pomorske snage. Ipak, nakon pregovora i nakon što su hrvatske snage oslobodile 12 zarobljenih časnika, JNA se tri dana kasnije povukla. Iako su snage JNA uspjele pobjeći s dokumentacijom, dijelom opreme i gorivom, hrvatske su snage osvajanjem vojnog skladišta uspjele doći do značajne količine oružja i streljiva. Procjenjuje se da su hrvatske snage u Pločama zaplijenile oko 4800 pušaka, 20-ak protuavionskih topova, 190 puškomitraljeza, 500 pištolja, veliku količinu streljiva, granata i mina te 120 kamiona i 84 topničkih cijevi.
Vojarna Bjelovar
Još značajnije količine oružja, streljiva i opreme hrvatske su snage uspjele osvojiti osvajanjem vojarni u Varaždinu i Bjelovaru. Te operacije danas se smatraju ključnim pobjedama hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu. Vojarna u Varaždinu je, uz vojarnu u Zagrebu, bila najveća vojarna JNA u Hrvatskoj. Bila je sjedište 32. Mehaniziranog korpusa kopnene vojske JNA i elitne 32. Oklopno-mehanizirane brigade i sastojala se od dvije kasarne u urbanim područjima te više vojnih objekata i skladišta na području Varaždina i okolice. Vojarna je blokirana u noći sa 13. na 14. rujna 1991. godine, a 15. rujna zrakoplovi JNA granatirali su uzletište u Varaždinu te je izvršen minobacački napad na grad. Iako su hrvatske snage pokušavale izbjeći oružani sukob, u tome nisu uspjeli, no pametnim taktičkim pregovorima i vršenjem pritiska na JNA uspjeli su izbjeći da JNA stavi u punu upotrebu oružje i opremu kojom je raspolagala. Nakon sedmodnevne blokade i dugotrajnih i mukotrpnih pregovora, 32. Korpus JNA u Varaždinu se predao. Oko 450 vojnika i časnika JNA te članova njihovih obitelji autobusima je prevezeno do granice sa Srbijom. Zanimljivo je da su hrvatske snage dopustile časnicima JNA da zadrže svoje kratko oružje i streljivo te su bili u njihovoj pratnji do granice sa Srbijom. Osvajanjem vojarne i vojnih skladišta JNA u Varaždinu, Hrvatska je vojska došla u posjed 74 borbena tenka T-55, 88 raznih oklopnih vozila, topničkih cijevi i višecijevnih bacača raketa te čak oko 25 tisuća pješačkog naoružanja.
Vojarna u Varaždinu je, uz vojarnu u Zagrebu, bila najveća u Hrvatskoj i njezinim osvajanjem oduzete su velike količine naoružanja i druge vojne opreme. Tako je Hrvatska vojska došla do 74 tenka T-55
Osvajanje vojarne JNA u Bjelovaru bilo je dugotrajnije i s puno više žrtava s hrvatske strane. Blokada bjelovarske vojarne naime nije uspjela te je Hrvatska vojska bila primorana silom zauzeti vojarnu. Dogodilo se to 29. rujna 1991. godine u sklopu plana nazvanog Bilogora, u sklopu kojeg je zauzeta i vojarna JNA u Koprivnici. Nakon cjelodnevnih borbi, hrvatske su snage uspjele zauzeti vojarnu, no ne i vojno skladište u šumi Bedenik nedaleko od Bjelovara. Jedan od časnika JNA, major Milan Tepić, odbio je predati to skladište u hrvatske ruke te je skladište minirao i digao u zrak. U stravičnoj eksploziji u kojoj je šuma Bedenik zbrisana u krugu od 200 metara, osim pomahnitalog majora Tepića koji je kasnije zbog svog suludog čina proglašen posljednjim narodnim herojem raspadajuće SFRJ, poginulo je i 11 hrvatskih branitelja. Ipak, i u Bjelovaru su hrvatske snage uspjele doći do impozantnog vojnog plijena i doći u posjed 78 tenkova, 9 haubica, 4 VBR-a, 77 oklopnih vozila i drugog naoružanja.
Major Milan Tepić odbio je predati skladište u Bjelovaru i digao ga je u zrak. U stravičnoj eksploziji poginulo je 11 branitelja, a šuma Bedenik zbrisana je u krugu od 200 metara
Dodajmo na kraju da su hrvatske snage u sklopu Rata za vojarne uspjele zarobiti gotovo 40 vojarni i skladišta te 26 drugih vojnih objekata JNA na području Hrvatske te doći do naoružanja vrijednog više od milijardu američkih dolara. Hrvatska pobjeda u Ratu za vojarne preokrenula je tijek Domovinskog rata jer su hrvatske snage, osim snažnog moralnog impulsa, dobile i veliku količinu naoružanja i ratne opreme.