Brojni su mediji u regiji prenijeli vijest da je Borisu Dežuloviću - bez ikakve sumnje jednom od najboljih hrvatskih novinara - u ponedjeljak u Londonu uručena Europska novinska nagrada u kategoriji najboljeg komentara, i to za “Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, koju je napisao u povodu godišnjice pada Vukovara, a objavio ju je Globus.
Nagradu je 2012. godine pokrenulo sedam europskih medijskih fondacija, a zamišljena je kao europski pandan Pulitzerovoj nagradi. Osim za najbolji komentar, dodjeljuje se u još četiri kategorije - za istraživačko novinarstvo, reportažu, inovativan pristup novinarstvu te specijalna nagrada za izuzetne rezultate, uključujući uređivačku politiku. Dežulovićev tekst nominirala je Brankica Petković, voditeljica medijskog odjela Mirovnog instituta u Ljubljani.
- Njoj i prevoditeljici Olgi Vuković zapravo dugujem nagradu, jer ja s tim nisam imao ništa. Samo sam jedan dan dobio obavijest da sam ušao među šest najboljih, a onda nekidan i čestitke, zajedno s avionskom kartom za London - kaže Dežulović dan nakon dodjele nagrade na ceremoniji koja se, kako kaže, vrlo uvjetno mogla nazvati svečanošću.
Nasreću bez kravate
- Britanci svečanosti čuvaju za protokol kraljevske obitelji, a ovakve stvari su mnogo opuštenije: iako Guardian nagradu naziva ‘europskim Pulitzerom’, svaka je hrvatska dodjela Porina ili Zlatne kune sama dodjela Oscara u odnosu na European Press Prize. Što me, jasno, nespremnog na odijela, kravate, protokol i sva prigodna preseravanja, neobično razveselilo. Sve se odvijalo u sjedištu Reutersa na londonskim dokovima, danas financijskom središtu Londona - u srcu tame, kako sam nediplomatski izvolio primijetiti srdačnim domaćinima, u zgradi okruženoj prijetećim tornjevima B. P. Morgana, Barclays banke, Credit Suisse i ostalih mordora našeg doba. Program je vodio voditelj BBC Todaya Justin Webb, a uvodnu riječ držao legendarni Harold Evans, ikona dobrog, starog britanskog novinarstva, koji je bio i predsjednik žirija - dodaje Dežulović.
Evans je, inače, na dodjeli ustvrdio kako je žiri - sastavljen od urednika iz Reutersa, Le Mondea, El Paisa...- bio zadivljen kvalitetom tekstova više od 400 nominiranih novinara, dodajući da bi ljudi ostali slijepi, neosjetljivi i neznalice bez hrabrog novinarstva.
Uz Dežulovića, nagrade su u različitim kategorijama dobili istraživački tim Reutersa (Steve Stecklow, Babak Dehghanpisheh i Yeganeh Torbati), zatim Sergej Hazov za tekstove u ruskom Novom vremenu, Espen Sandli i Linn Kongsli Hillestad iz norveškog Dagbladeta, dok je specijalna nagrada pripala Alanu Rusbridgeru, glavnom uredniku Guardiana, zatim Wolfgangu Büchneru iz Spiegela, ali i Yavuzu Baydaru za borbu za slobodu medija. Tko je više zaslužio posljednju nagradu: nerijetko cenzuriran turski borac za slobodu medija ili urednici najpoznatijih novina svijeta?
Monopol na dignitet
- U neka druga vremena, europska nagrada uredniku Guardiana Alanu Rusbridgeru i uredniku Der Spiegela Wolfgangu Büchneru mogla bi izgledati poput kolonijalnog monopola, nešto kao monopol Washington Posta ili NY Timesa na Pulitzera, ali ova teško da je mogla biti zasluženija. Guardian i Spiegel su golemim poslom sa Snowdenovim dokumentima napravili upravo herojsku stvar, vrativši dignitet klasičnom, nekorumpiranom i hrabrom nezavisnom novinarstvu - smatra Dežulović koji je novinarsku karijeru počeo u splitskoj Omladinskoj iskri, a nastavio je kao reporter Nedjeljne i Slobodne Dalmacije.
Iz tog razdoblja još se pamti serijal njegovih ratnih reportaža objavljenih u Slobodnoj poput one iz okupiranog Vukovara 1991., zatim “Smrt u Čelebiću” ili pak niz tekstova iz opkoljenog Sarajevu. Ako bi neke novinske tekstove vrijedilo ukoričiti u knjigu, to su te Dežulovićeve reportaže jer, naprosto, spadaju u sam vrh žanra, ne samo na ovim prostorima.
Boris Dežulović jedan je od osnivača Feral Tribunea, a od 2000. stalni je kolumnist Globusa. Komentator je Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacija te sarajevskog Oslobođenja i ljubljanskog Dnevnika.
Smijehom kontra raka
Godine 2004. proglašen je novinarom godine u izboru HND-a. Zajedno s Predragom Lucićem priredio je “Greatest shits: antologiju suvremene hrvatske gluposti”. Prvi roman “Christkind” objavio je 2003. i za njega dobio Nagradu Jutarnjeg lista. Autor je, među ostalim, i romana “Jebo sad hiljadu dinara” te zbirke “Pjesme iz Lore”.
Iako su njegov zaštitni znak satirični komentari o anomalijama društva u kojem živimo, Dežulović relativno često piše i o drugim temama, posebice sportskim. Od tih tekstova među najzapaženijima su bili trilogija o Zinedineu Zidaneu ili ideološkim promjenama Hajdukovih navijača i Hajduka kao kluba. Dio tih tekstova sabran je u zbirci “Diego Armando i sedam patuljaka”.
Uostalom, kako stoji u kratkoj bilješci o pisci o toj knjizi: “Boris Dežulović je rođen 1964. godine u Splitu i cijeli život želio je biti samo sportski novinar”. Pamti se i njegov tekst o prebolijevanju teške bolesti “Smijeh mi je pomogao da pobijedim rak”.
Međunarodni žiri Dežulovićevu kolumnu o Vukovaru proglasio je najboljom. Kakve su, pak, bile reakcije na nju u Hrvatskoj?
- Kad danas govorimo o reakcijama na neki tekst, sve se svodi na naciste u komentarima čitatelja i lajkove na Fejsu, tek iznimno i poneku kantu govana po glavi. Dva dana u Engleskoj dovoljna su da se uvidi nepremostiv ponor u poimanju medija i svakoj iole ozbiljnijoj priči o njima.
Prije par godina Slobodna Dalmacija objavila je reprint Dežulovićeve čuvene reportaže iz okupiranog Vukovara 1991. godine. Ta dva teksta dijeli period od 22 godine.
Heroji reportaže
- Između 1991. i danas promijenilo se zapravo sve. Reportaža poput moje iz Vukovara - a to je bila samo jedna iz tog herojskog doba klasične novinske reportaže - danas je nemoguća. Nije, jasno, riječ samo novinarskoj formi: to govori i o ulozi i mjestu današnjeg hrvatskog, i ne samo hrvatskog, novinarstva.
NAJBOLJI EUROPSKI KOMENTAR U 2013.
Vukovar: Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini
Sveden tek na “mjesto posebnog pijeteta” i ispražnjen od svakog oblika života, odlagalište svijeća i vijenaca, Vukovar je - rječnikom teških riječi - uzalud pao.
U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, među profesionalnim narikačama nad mrtvim tijelom ubijenoga Vukovara neobično je popularna bila zamisao da se njegove ruševine sačuvaju za buduće naraštaje, kao grad-muzej ili memorijalni park. Ukratko, da se Vukovar uredi kao vlastiti spomenik.
Ova bizarna ideja nije uopće dolazila s ruba, kao kuriozitet. Među onima što su je oduševljeno dijelili bili su i neki tada vrlo važni ljudi, profesori, akademici i takozvana domoljubna inteligencija, što se među sobom natjecala u ritualnom pijetetu za žrtvu Grada Heroja. Kako bi se to izvelo, nije do danas ostalo do kraja jasno, iako je stvar bila neobično jednostavna: sve u Vukovaru trebalo je ostaviti onako kako je bilo dan nakon što su “oslobodioci” smrtno ranjenom gradu ispalili tenkovski hitac u čelo.
“Projekt” je podrazumijevao konzerviranje cijelog ubijenog grada, eventualno tek učvršćivanje ruševina čija bi statika prijetila budućim posjetiteljima. Ikonični izbušeni vodotoranj, unakaženi hotel Dunav, sravnjeni barokni centar, spaljeni dvorac Eltz, sve je trebalo ostati kako je bilo “day after”, 19. studenoga 1991. godine, tek valjda ograđeno žicom, kao spomenik na tu strašnu jesen, i opomena za buduće naraštaje, “da se” - kako se obično u tim prilikama ukleše - “ne ponovi”.
O četrdeset hiljada ljudi koji su do te jeseni živjeli u Vukovaru nije se pak previše razmišljalo. Snaći će se oni valjda, započeti novi život iz gimnastičkih dvorana i prognaničkih kampova - ljudi svakako nisu bili problem.
Najbizarnije u cijeloj priči jest što su na istu zamisao tih dana došli i u - Srbiji. Nije u Beogradu bilo malo zagovornika grada-spomenika, i to ne među srpskim antiratnim aktivistima, već upravo među velikosrpskim patriotima, koji su tu ideju propagirali po beogradskim medijima s potpuno jednakim obrazloženjem - “da se ne ponovi”.
Zamisao o gradu-memorijalu nikad, međutim, nije zaživjela, i ostala je tek zapisana u požutjelim novinskim isječcima iz toga doba. Ili se barem tako mislilo.
Domoljubni neimari svih su tih godina, naime, vrijedno radili na projektu, i dvije decenije kasnije, Vukovar je konačno konzerviran onakav kakav je bio ratnih devedesetih, uređen kao vlastiti spomenik. Ispražnjen svakog urbanog, društvenog i ljudskog smisla, danas nije baš ništa drugo doli spomenik samom sebi, spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini.
Izvan te svoje simboličke funkcije Vukovar jednostavno ne postoji. Posljednju vijest koja bi bila lišena ratnog konteksta novine su iz toga grada objavile valjda negdje kasnih osamdesetih. Nakon toga, sve do danas, svaka vijest iz Vukovara nosila je njegov ratni predznak, čak i onda kad nije bila u izravnoj vezi s ratnim naslijeđem. Rijetki proplamsaji civilnog života u tom gradu, poput Vukovar film festivala, dobit će svoj javni značaj - pa tako i smisao - upravo i samo kao nevjerojatno otkriće života u mrtvom gradu. Izvan ratnog konteksta slučajevi života u Vukovaru niti su važni, niti uopće postoje. Slobodni od njega, oni preostaju tek kao podmukla diverzija, bomba pod spomenik Gradu Heroju.
Živog Vukovara, bez postamenta s uklesanim “da se ne ponovi”, na karti nema. Vukovar je među petnaest najvećih hrvatskih gradova, ali nema njegovih košarkaških ili nogometnih klubova: jedini put kad je Nogometni klub Vukovar igrao u prvoj ligi, bilo je to onih dana kad je grad integriran u hrvatski ustavnopravni poredak, a klub političkom odlukom lansiran u najviši natjecateljski razred, odakle je već sljedeće godine ispao, netragom tako nestavši čim je ispunio svoju ceremonijalnu svrhu.
Druge svrhe u Vukovaru, naime, nema: nema vukovarskih slikara ili glumaca, nema vukovarskih bendova ili repera, nema vukovarskih starleta, glumaca, dizajnera ili skejtera, nema vukovarskih kuća u prilozima za nekretnine, nema vukovarske Parade ponosa, nema nekog senzacionalnog Vupikovog cabernet sauvignona, nema ni čudaka za YouTube i Živu istinu, nema ni svečano presječenih vrpci ni ulovljenih šarana kapitalaca ni oborenog nekog blesavog Guinnessovog rekorda, nema čak ni tajkuna i lopova, nema skandala i afera, ni prometne nesreće ili oružane pljačke u Vukovaru nema bez hrvatsko-srpskog ratnog konteksta, nema u Vukovaru ukratko ničega.
Ima samo Grada Heroja, ima Domovinskog rata, ima Jastreba i starijeg i mlađeg, ima odvojenih hrvatskih i srpskih razreda, ima grafita s Hrvatima i Srbima, ima ćirilice i dvojezičnih tabli, ima demonstracija i povorki sjećanja, transparenata, crvenih lampaša, zastava i misa zadušnica, ima samo četnika i branitelja, biskupa, generala i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara: možete li se uopće sjetiti kad ste posljednji put iz toga grada pročitali vijest u kojoj nije bilo Stožera za obranu hrvatskog Vukovara?
Dvadeset dvije godine kasnije, Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti, na koje se - u strahu od simboličke snage Grada Heroja - pristaje bez suvišnih potpitanja.
Neće se svima svidjeti, ali za takav simbolički Vukovar, duboko neživ i besmislen - sav od teških riječi ispisanih jeftinim stiroporom - posve je zapravo svejedno tko je pobijedio u Domovinskom ratu. Jednako bi prema projektantima “grada-memorijala” mrtvi Vukovar izgledao i da je ostao okupiran, tek ljuštura grada i spomenik samom sebi. Jednako bi opomena “da se ne ponovi” bila jednojezična, samo isklesana, jasno, na ćirilici.
Samo takav, sveden tek na “mjesto posebnog pijeteta” i ispražnjen od svakog oblika života, Vukovar je - rječnikom teških riječi - uzalud pao.