Kreatori hrvatske ekonomske politike često vole reći da ne postoji čarobna formula za izvlačenje iz krize, no profesor Željko Garača ponudio je skup mjera za koje tvrdi da bi Hrvatskoj već u drugoj godini primjene donijele rast od 4 do 5 posto. Testirao ih je na vlastitom sistem-dinamičkom modelu i poslao na provjeru brojnim hrvatskim znanstvenicima i privrednicima. Naišao je na zid šutnje.
Prije desetak dana Garača, magistar informacijskih i doktor ekonomskih znanosti, profesor i dekan splitskog Ekonomskog fakulteta, svoj je koncept predočio i nobelovcu Josephu Stiglitzu i njegovu kolegi profesoru s Columbije Janu Švejnaru, pa sad čeka njihovu ocjenu. Prošloga je pak tjedna Garača postao i član Vijeća za gospodarska pitanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.
Nekoliko dana bili ste domaćin Josephu Stiglitzu, nobelovcu i jednom od najistaknutijih svjetskih ekonomista. Je li vam dao kakve savjete za vođenje hrvatske ekonomske politike?
- Profesor Stiglitz nije davao konkretne recepte za Hrvatsku, ali jest ocrtao kontekst u kojem treba promišljati načine izlaska Hrvatske iz krize. Dijelu hrvatskih znanstvenika on je otprije poznat, a sada ta grupa može hrabrije istupati nakon što je njihove stavove potvrdio jedan svjetski autoritet. No, kod nas i dalje u znanstvenoj zajednici ostaje duboka podijeljenost, nema dijaloga između te i njoj suprotstavljene strane. Svaka strana misli da je apsolutno u pravu i da ona druga apsolutno ne razumije probleme.
Neoliberalni vladari
Koje su to suprotstavljene strane?
- Najčešće se kaže da jedna struja zastupa neoliberalni model i njezin je pritisak toliko jak da vlada akademskom zajednicom, medijima, pa i biznisom. Jesu li oni malobrojni koji se usude drukčije promišljati na tragu Keynesa, to je stvar teorijske rasprave, ali ja bih iz svoje pozicije rekao da je posrijedi potreba vraćanja barem dijela suverenosti, ponajprije monetarne. Ona se može jačati na razne načine, kao ukidanje devizne klauzule, primarna emisija, jačanje uloge HNB-a. Ali, mislim da će se svi složiti da uloga HNB-a ne može biti samo očuvanje stabilnosti cijena, nego i ono drugo što dopušta europski sustav, a čega se Hrvatska odrekla. Postavili smo se kao veći katolici od Pape, a i politika ECB-a pokazuje da se bez angažmana centralne banke ne može ozbiljno računati na izlazak iz krize.
Jeste li vi Stiglitzu ocrtali probleme hrvatske ekonomije i zatražili savjet za savladavanje depresije?
- Nisam se htio nametati, ali gosti Ekonomskog fakulteta u Splitu profesori Stiglitz i Jan Švejnar, Stiglitzov kolega s Columbije, došli su u razgovoru na Grčku pa su me pitali što ja mislim kako bi se Grčka trebala ponašati. Moj je stav bio da je jedini način da se Grčka izvuče izlazak iz eurozone i povratak drahme. Tek u tom kontekstu ja sam bio slobodan predstaviti Stiglitzu i Švejnaru svoje ideje vezane za izlazak Hrvatske iz krize. Nismo ulazili u detaljnu analizu, ali kad sam izložio svoj koncept mjera, oba profesora su se o njemu pohvalno izrazila. Profesor Švejnar, svjetski vrhunski ekonometričar, mi je obećao da će proučiti moj model i moje rezultate, a ja ću o tome obavijestiti znanstvenu javnost čak i ako njegova ocjena bude negativna.
Protiv devalvacije
Vaš skup mjera za izlazak iz krize sadrži čak 13 usklađenih poteza ekonomske politike, ali među njima je i jednokratna devalvacija kune od 10 posto. Svjesni ste da vas to odmah devalvira u očima najvećeg dijela javnosti i stručnjaka?
- Ono što ja zastupam već dulje vrijeme doista je nepopularno i nije osobito prihvaćeno ni u akademskoj znanstvenoj zajednici. Ali, ne tako da bi netko iznio znanstveno argumentiranu kritiku. Čim se spomene mogućnost devalvacije, kaže se da će to ugroziti sve devizne dužnike. To jest velik politički rizik, ali samo politički, a ne i stvarni ekonomski. S druge strane, i ja sam protiv devalvacije kao jedine mjere. No, moja je teza da bez reforme monetarne i fiskalne politike sve druge strukturne politike praktički nisu provedive. Bez poticaja da se značajno pokrenu gospodarske aktivnosti, nakon tih reformi koje su duge, skupe i neizvjesne, možemo doći u još gore stanje.
Izradili ste sistem-dinamički model hrvatskoga gospodarstva i na njemu testirali svoje pretpostavke. Što vam je model pokazao?
- Testirao sam neke mjere koje su predložili neki moji kolege znanstvenici. Recimo, da bi iz javnog sektora trebalo otpustiti 40.000 zaposlenih. Dobio sam rezultat da to ne bi nimalo smanjilo proračunski deficit, ali bi se pogoršao odnos deficita i javnog duga prema BDP-u. I, ono što je vjerojatno najteže objasniti, pogotovo široj javnosti, takav rez u javnom sektoru doveo bi do gubitka radnih mjesta u privatnom. To možda zvuči kao paradoks, ali nitko još nije egzaktno izračunao drukčije. Isti efekt dobije se i smanjivanjem plaća u javnom sektoru.
Što vaši kolege ekonomisti kažu na vaš model i rezultate vaših simulacija?
- Nema dijaloga. Ja ne mogu dobiti sugovornika. Kontaktirao sam stotinjak hrvatskih najuglednijih makroekonomista, profesora, gospodarstvenika. Nitko me nije argumentirano demantirao, svi su ostali suzdržani. Svi samo kažu, ‘ajme, devalvacija, to će sve upropastiti’.
Neki drugi ekonomisti predlažu postupnu deprecijaciju kune?
- Alternativne mjere koje se predlažu u obliku postupnog popuštanja tečaja po mom sudu nisu dobre iz dva razloga. Prvi je što su negativni utjecaji politike koja se vodi prejaki da bi korekcija tečaja od dva posto godišnje mogla preokrenuti trendove. Trebalo bi izazvati šok koji bi prodrmao ekonomiju. Da svi koji su bitni za funkcioniranje ekonomskog sustava prepoznaju da im se otvorila nova prilika. Država ima načina da to provede, baš kao što je Republika Češka potkraj 2013. devalvirala češku krunu za 10 posto, a malotko je to i primijetio. Nitko od toga u Češkoj nije radio paniku, a rezultati za njihovo gospodarstvo su pozitivni.
Domaća pomoć
Primijetili su hrvatski izvoznici u Češku, poput Podravke...
- Naši su izvoznici na češko tržište došli u situaciju da uz ranije definirane cijene u domaćoj češkoj valuti sada rade s gubitkom i oni više ne mogu poslovati na tom tržištu jer im je devalvacija pojela kompletnu zaradu. Njima je prijeko potrebna hrvatska domaća pomoć da bi zadržali to tržište.
No, devalvacija bi šokirala i građane, zar ne?
- Dio kućanstava jest zadužen u devizama, ali pretpostavimo da je kreditima opterećeno do jedne trećine njihova dohotka. Devalvacija od 10 posto smanjila bi njihov dohodak raspoloživ za potrošnju 3 posto. Ali, zato se donosi kompenzacijska mjera, snižavanje PDV-a sa 25 na 20 posto, što bi za 5 posto povećalo kupovnu moć kućanstava. Tako da bi, unatoč devalvaciji, dobila veći raspoloživi dohodak za potrošnju.
I Stiglitz je u svojim predavanjima u Splitu i u Hvaru tvrdio da je europski problem premala potrošnja?
- To je jedno od gledanja na ekonomiju, vrlo pojednostavljeno rečeno, na tragu J. M. Keynesa. Kad sebe predstavljam, ja kažem da mi je Keynes najdraži makroekonomist kapitalizma, ali velik dio mjera koje ja predlažem nisu kejnzijanske. One ovise samo o aktualnom konkretnom gospodarskom trenutku neke sredine, a ono na čemu ja inzistiram jest da se učinak tih mjera izračuna. Ekonomska znanost mora dati, koliko je to moguće, egzaktan izračun sa što manje pretpostavki.
Što pokazuje vaš model, kakvu bi korist devalvacija donijela hrvatskim izvoznicima?
- Izvoznici bi povećavali neto izvoz i produktivnost brzinom od 0,3 posto mjesečno. Kad se danas govori o porastu izvoza od 4 ili 5 posto, 0,3 posto čini se zanemarivim. Međutim, treba gledati saldo robne razmjene, a ne samo izvoz. Jedan od prigovora koji se upućuju devalvaciji jest da Hrvatska nema proizvoda za izvoz, no i to blago povećanje izvoza koje moj model daje dovoljno je da zaključim da bi izvoznici zaista povećali izvoz, prije svega proizvoda koje već imaju i na tržišta koja su već osvojili. No, nije riječ samo o poticanju izvoza, još je važnija supstitucija uvoznih proizvoda domaćima. Postoji niz proizvoda koje mi znamo proizvoditi, ali cijenom nisu konkurentni uvoznima. Promjena tečaja bi poskupljenjem uvoznih proizvoda osigurala prostor mnogim hrvatskim proizvođačima da svojim proizvodima nadomjeste skuplje uvozne. Deset posto je u proizvodnji i za profitabilnost jako puno.
No, premijer Milanović je rekao da njegova Vlada neće povećavati konkurentnost devalvacijom, nego povećanjem produktivnosti?
- To se postiže primjenom napredne tehnologije, boljom organizacijom itd., i to sve stoji. Međutim, moja je procjena da nije moguće ostvariti kritičnu masu takvih investicija, projekata i proizvoda, koja bi nas dovoljno brzo izvukla iz krize. To se može, ali traje i košta. U to treba i uložiti, a tko će uložiti? Državi se ne dopušta, a privatni sektor ne želi. Ne isplati mu se i ja razumijem da mu se ne isplati.
Vama se upućuje i prigovor da niste ekonomist. Kako se s tim nosite?
- Ja nemam sustavno formalno ekonomsko obrazovanje, premda sam profesor u području ekonomije, ali sam se bavio poslovnom informatikom. Stjecajem okolnosti već se desetak godina bavim makroekonomijom, ali iz jedne drukčije perspektive. Moj pristup je inženjerski. Ja makroekonomski sustav promatram kao kompleksni nelinearni dinamički sustav za koji imam dovoljno znanja: gledam strukturu, odnose, veze... i vidim kako on funkcionira. I onda eksperimentiram s određenim mjerama. I ako moji izračuni kažu da neki skup mjera daje pozitivan rezultat, ja ću ga zastupati jer vjerujem brojkama koje sam dobio. Kod mene nije tema jesam li kejnzijanac ili nisam, je li netko o tome nešto pisao ili nije. Ja se na toj razini ne mogu nositi s makroekonomistima. Ali, ja sam u konkretnoj situaciji došao do brojki. I neka netko kaže gdje sam pogriješio u proračunu. Neka netko izračuna učinke mojih mjera svojom metodologijom.
Doista, kakve učinke na ekonomiju daje vaš model za skup mjera koje vi predlažete?
- Dobio sam rezultate koji kažu da već u drugoj godini primjene tog paketa mjera slijedi gospodarski rast od 4 do 5 posto. U trećoj godini također.
Što na skup mjera koje predlažete kaže vaš kolega profesor s fakulteta i potpredsjednik Vlade za ekonomiju Branko Grčić?
- Mi smo prijatelji, ali o tome ne razgovaramo.