Kolinda Grabar-Kitarović najurila je Dragana Lozančića iz SOA-e, a koji je sad savjetnik potpredsjednika Vlade Davora Božinovića. Tko je tu lud?” zapitao se Zoran Milanović tijekom sučeljavanja na HRT-u u drugom krugu izbora za predsjednika.
Grabar-Kitarović mu je, pak, uzvratila da je Lozančića smijenila jer se “uplitao u političke procese”.
“Istražno povjerenstvo se uvijek može uspostaviti, a Lozančić se nije previše iskazao ni kada je kasnije postao ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje”, poručila je u tom sučeljavanju Grabar-Kitarović, dodavši da ne smije javno govoriti o stvarnim razlozima.
Dragan Lozančić, zvani Dado, 57-godišnji povratnik iz Amerike koji se u Hrvatsku vratio u vrijeme rata kad je, kako će kasnije ispričati, “postao ovisan o opasnosti i drami”, tako je ponovno postao top tema. Čim je Milanović izabran za predsjednika, krenule su spekulacije hoće li bivši prvi agent SOA-e, kojeg je nekadašnji premijer hvalio i u drugim sučeljavanjima, postati novi savjetnik na Pantovčaku. Odmah su krenula i pitanja. Čeka li ga pozicija savjetnika za nacionalnu sigurnost u okrilju predsjedničkog kandidata ljevice, ili će nekadašnji kadar Gojka Šuška, Lozančić, ipak ostati pod okriljem HDZ-ova ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića? I ono najvažnije - zbog čega ga Zoran Milanović, novoizabrani predsjednik, jednostavno obožava?
Ima dvije karijere
Lozančić zasad šuti. Iz izvora koji mu je blizak doznajemo da mu ništa još službeno nije ponuđeno, odnosno da nikakvog razgovora na tu temu još nije bilo.
Milanović, pak, javno još ne govori ni tko će mu biti drugi savjetnici, ali na temu Lozančića ističe:
“Rekao sam što mislim o Lozančiću. Međutim, treba vidjeti. Moje mišljenje o Lozančiću je poznato, međutim, on uz to što je savjetnik potpredsjednika Vlade, aktivan je i u međunarodnim institutima kao instruktor po regiji, tako da ima dvije karijere jer ima poprilično visoku reputaciju. Tako da je pitanje da li se to njemu, da tako kažem, isplati”.
Pokušali smo ovih dana doći do Lozančića.
“Ne želim davati izjave. Hvala na razumijevanju”, bilo je sve što je Lozančić u poruci odgovorio za Jutarnji list.
U medijima nikad ni ranije nije reagirao ni na kritike koje je na njegov račun nebrojeno puta izgovorila predsjednica Grabar-Kitarović.
“Nema šanse da Lozančić javno kaže nešto protiv predsjednice, a vjerojatno bi je mogao ‘poklopiti’ s jednom rečenicom, ali nema teorije da se to dogodi. Iznimno je principijelan i institucionalan, nadasve drži do reda i institucija”, govori nam sugovornik koji je s Lozančićem imao prilike raditi. Tvrdi da ga bivši kolege uglavnom poštuju jer je vrijedan, smiren i svakome je bio spreman dati priliku.
“Kad je došao u Sigurnosno-obavještajnu agenciju (SOA) na mjesto ravnatelja, nije doveo ni jednog jedinog suradnika. Moraš biti ili jako hrabar ili lud, da izvana dođeš u sustav s toliko agenata, i to potpuno sam. Ali isto tako nikoga nije ni smijenio, svima je dao priliku, i ljudi su ga zbog toga kasnije cijenili”, prisjeća se jedan njegov suradnik iz SOA-e, koji je želio ostati anoniman.
Iznenadio se, priča, Lozančićevim stilom rada, a i karakterom.
“Sve analizira, iznimno puno čita, pa s njim je uvijek muka bila ići na put, jer čim sjedne u avion, posvećuje se čitanju”, priča nam sugovornik. I ranije je Lozančić rijetko javno istupao, a ako je i dao neki intervju, uglavnom se odnosio na posao koji je u tom trenutku obavljao. Jedan od intervjua u kojem je ipak ispričao nešto o sebi dao je novinarki Hrvatskog slova. Ispričao je tada kako se početkom 90-ih vratio u Hrvatsku iz Sjedinjenih Američkih Država. Njegovi roditelju su, kad je bio dijete, emigrirali isprva u Pariz, pa u New York.
“Tamo sam odrastao, studirao i radio, imao sam svoj život, svoje prijatelje i društvo. Iako sam pri kraju 1980-ih nekoliko puta ljetovao kod rodbine u Hrvatskoj, nisam ozbiljno razmišljao o povratku.
Međutim, kako se situacija 1991. godine u domovini pogoršala, počeo sam razmišljati i pitati se kako mogu pomoći. Kad su ubijeni hrvatski policajci u Borovu Selu, odlučio sam nešto poduzeti. U lipnju 1991. godine privremeno sam prekinuo doktorski studij, i stavio se na raspolaganje hrvatskim vlastima. Tada zaista nisam znao što me sve čeka, što ću raditi, koliko ću ostati i kako će se situacija razvijati.
Na doktoratu sam bio pri samom kraju, položio sve ispite, završio sve ostale obveze, te već intenzivno radio na doktorskoj disertaciji”, prisjetio se Lozančić u razgovoru za Hrvatsko slovo.
Mladi Dragan Lozančić (u crvenom krugu) početkom devedesetih s prvim predsjednikom, Franjom Tuđmanom, i ekipom volontera koji su pomagali stranim novinarima
Vodio novinare na bojišta
Početkom srpnja 1991. godine Ante Beljo, ispričao je tada, doveo ga je u tadašnji hotel Intercontinental gdje je “sa Sanjom Pucak iz Hine otvorio Hina Desk”.
“Ispočetka smo stranim novinarima uglavnom prevodili Hinine biltene. A kako je interes stranih novinara bio puno širi, a oružani sukobi se proširili diljem Hrvatske, ponudili smo im našu pomoć. Primjerice, organizirali smo im razgovor s hrvatskim dužnosnicima, kao i prevoditelje ili vodiče za obilazak terena odnosno bojišta (a najčešće smo ih mi vodili). Ako im je trebala neka informacija ili podatak, mi smo pokušali pomoći. I u nekoliko navrata, ako su to zatražili, mi smo ih vodili i po okupiranim dijelovima Hrvatske”, prisjetio se Lozančić u tom intervjuu. Kasnije je postao i šef Hrvatskog informativnog centra (HIC). U njemu je tada volontirao i Krešimir Macan, koji je tada imao 21 godinu.
“Dado (Dragan Lozančić) je vodio taj centar, koordinirao je nas mlade volontere i novinare i inozemne medije koji su dolazili izvještavati o ratu u Hrvatskoj. Mi smo bili organizirani sa strane države, odnosno nadređeno nam je bilo Ministarstvo informiranja, ali smo zapravo bili neslužbeno tijelo, paradržavni centar koji je brifirao strane novinare. Dado je bio važna karika, uvijek je znao pomiriti suprotstavljene strane, uvijek je spajao, nikad nije dijelio, tako je i tada spajao nas koji smo odrastali u Hrvatskoj s onim Hrvatima koji su živjeli vani, ali su došli pomoći. Te godine nas je i predsjednik Franjo Tuđman primio kako bi nam zahvalio na trudu, jer smo svi mi volontirali”, prisjetio se Macan, koji poštuje Lozančića i smatra ga velikim profesionalcem.
Tadašnji ministar informiranja Branko Salaj prisjetio se također 90-ih, kaže da je to bilo “kritično i kaotično vrijeme”.
“Stare strukture su bile srušene, a novo se gradilo u najtežim okolnostima. Tehnološki je stvarnost oko nas bila različita od današnje - s ograničenim sredstvima komuniciranja (bez mobitela i interneta), s teškim pristupom stranim medijima... U takvim se okvirima, dakle, stvarao Foreign Press Bureau (FPB), financiran najvećim dijelom novcem dijaspore. Moja je ideja bila da moramo dobiti strane dopisnike da shvate zašto je i kako došlo do sukoba te da im omogućimo slobodu kretanja, posjeta bojišnici, susrete s građanima. Zadaća FPB-a je bila da bude servis dopisnicima. Zato je pri izboru suradnika bilo važno ne samo znanje jezika, nego i poznavanje zapadnih sredina: načina komunikacije, osjećaja za društvene norme, običaje, način šale i oplakivanja...”, kaže Salaj.
Kao ravnatelj DUZS-a na konferenciji “Sigurnost na Jadranu”, u organizaciji Slobodne Dalmacije, s ministrom Damirom Krstičevićem
Organizator i stručnjak
Ispostavilo se, nastavlja, da je u dijaspori bilo mnogo mladih ljudi koji su htjeli pomoći Hrvatskoj.
“Na tome i na financiranju dobrog dijela njihova posla angažirala se Nacionalna federacija hrvatskih Amerikanaca u Washingtonu. S njom je već otprije surađivao američki novinar Pat Mackley koji je prije toga desetak godina izvještavao iz Kongresa, a bio je i ratni izvjestitelj. Koliko se sjećam, Dragan Lozančić i njegov brat došli su tom linijom. Prema kanadskim Hrvatima glavna je poveznica bio Ante Beljo, tada doministar informiranja”, ispričao je Salaj.
FPB nije službeno bio dio Ministarstva, ali je ono na razne način pokušavalo pomoći.
“Organizacija je, koliko se sjećam, bila u pošteđena osobnih problema, i napredovalo se po sposobnostima. U tom pogledu često se pojavljivalo ime Dragana Lozančića kao organizatora i ‘problem solvera’. Osobno nisam s njim imao mnogo doticaja, ali sam iz tog vremena ipak ponio dojam o njemu kao solidnoj i predanoj osobi kojoj se mogu povjeriti i najosjetljiviji zadaci. Čuo sam da se poslije rata posvetio karijeri u jednom američko-njemačkom akademskom centru kraj Garmisch Partenkirchena pa sam bio i pomalo iznenađen kad je imenovan ravnateljem SOA-e”, priča Salaj.
Oni koji su s njim radili, uglavnom ga opisuju kao stručnjaka.
“Lozančić je samozatajni profesionalac”, komentira ga neslužbeno jedan drugi njegov bivši kolega iz sustava te dodaje:
“Iznenadio sam se kad sam dobio priliku s njim raditi. Nema kod nas puno takvih ljudi. Izuzetno je skroman, i samozatajan, a vrlo analitičan i kritičan, pa i samokritičan”.
Pokušali smo nešto doznati i od onih koji Lozančića nisu vidjeli na tako visokim pozicijama, no Tomislav Karamarko, primjerice, nije želio ništa javno komentirati. Međutim, spekuliralo se tada da je Karamarko već imao svog čovjeka kojeg je navodno želio postaviti na čelno mjesto SOA-e. Pričalo se tada kako Karamarko sumnja da su Milanović i Ranko Ostojić, tadašnji ministar unutarnjih poslova, zlorabili službe za razne obračune. O tome je javno tada govorio i Slavko Linić, bivši ministar financija u Milanovićevoj Vladi kojeg je smijenio, a koji je 2014. godine podnio saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost predstavku u kojoj je tvrdio da ga je navodno pratio tzv. policijski Uskok.
U takvim okolnostima na vlast je 2015. godine došla Grabar-Kitarović, premijer je još bio Milanović, a Karamarko je vodio HDZ čija je kandidatkinja bila Grabar-Kitarović.
“Karamarkov najvažniji cilj bio je ovladati represivnim aparatom, i kad su napokon došli na vlast s Mostom, sjetimo se da je između Karamarka i tadašnjeg premijera Oreškovića odmah ‘puklo’ povjerenje poslije afere s imenovanjem ministra branitelja Mije Crnoje, a zahtjev za smjenom Lozančića došao je nedugo nakon toga”, prisjetio se jedan od naših sugovornika. Pokušali smo ovih dana doći do tadašnjeg premijera Oreškovića, ali nije odgovarao na pozive. O razlozima stvarnog razmimoilaženja Lozančića i Grabar-Kitarović u javnosti se tada dosta spekuliralo, a navodno je suradnja ‘pukla’ zbog slučaja Mamić. Predsjednica je navodno smatrala da ju je SOA trebala obavijestiti da je njezin tadašnji donator iz kampanje Zdravko Mamić i službeno postao slučaj pod mjerama, a oni su to navodno propustili učiniti.
Ali na njezin zahtjev za smjenom Lozančića premijer Orešković nije promptno reagirao.
Tjednima je čekala na njegovu suglasnost.
“Orešković je tražio neko kompromisno rješenje za Lozančićeva nasljednika”, prisjetio se naš sugovornik Nikola Grmoja iz Mosta. Kaže da njima zapravo nikad nisu bili prezentirani stvarni razlozi za Lozančićevu smjenu.
“Mi smo se tada usprotivili tome da se Lozančića kao prvog obavještajca izbaci praktički preko noći na ulicu, stoga smo tražili da se prije toga nađe njemu primjerena pozicija. Nikakve druge razloge mi nismo imali, a taj proces se onda oduljio”, prisjetio se Grmoja te dodao da je to potrajalo sve dok se premijer Orešković i predsjednica Grabar-Kitarović nisu dogovorili oko novog ravnatelja Daniela Markića, koji također ima dvojno državljanstvo (francusko i hrvatsko).
U vrijeme pokušaja Lozančićeve smjene u HDZ-u su bili uvjereni da je tadašnji premijer Orešković s njim postigao dogovor, posebno kad se pojavila informacija da ga Orešković želi postaviti na poziciju savjetnika za nacionalu sigurnost. U HDZ-u tada su se pojavile konstrukcije da se iza tog dogovora navodno stoje utjecajni pripadnici konzervativne hrvatske dijaspore iz SAD-a, predvođeni Ilijom Leticom i njegovom kćeri Marom Leticom. Letica je hrvatski iseljenik u SAD, koji je slovio za jednog od najbogatijih Hrvata u SAD-u, bio je vlasnik tvrtke za proizvodnju plastične ambalaže i papira, te je financirao više republikanskih kandidata na raznim američkim izborim, međutim danas je, neslužbeno doznajemo, on u godinama kad više nije toliko aktivan.
“Čuli smo se za blagdane, ali mislim da se povukao u ozbiljniju mirovinu, ima danas više od 90 godina”, kaže nam sugovornik blizak Letici.
S generalom Antom Gotovinom na sastanku u MORH-u 2017.
Status hrvatskog branitelja
Polemike su se zbog dvojnog državljanstva vodile i oko Lozančića, neki su kritizirali to smatrali neprihvatljivim za poziciju ravnatelja SOA-e.
“Dvojno državljanstvo u obavještajnoj zajednici je uvijek sporno”, kaže Pavle Kalinić iz Ureda za Upravljanje hitnim situacijama Grada Zagreba. Tadašnji predsjednik Ivo Josipović kaže da se o tome uvijek može polemizirati, ali da nikakvih drugih sumnji u slučaju Lozančića nije bilo.
Kalinić nastavlja kako je s Lozančićem i kasnije surađivao kad je postao ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje.
“Suradnja je bila odlična. Lozančić je veliki profesionalac s ozbiljnim obrazovanjem, a Državna uprava za zaštitu i spašavanje je bila odlična ideja koja zapravo nikad nije zaživjela”, dodaje Kalinić. Lozančić, naime, ima američko i hrvatsko državljanstvo. Rodio se u Zadru 1963. godine. Živio je u Francuskoj i SAD-u, a u Hrvatsku se vratio početkom 90-ih. Završio je klasičnu katoličku gimnaziju Holy Cross u New Yorku 1981. godine, gdje je diplomirao i strojarstvo, a nakon čega su uslijedili magisterij (1989.), a onda i doktorat (1995.) na Sveučilištu Columbia u New Yorku. U Hrvatskoj je radio u MORH-u, u Odjelu za međunarodnu suradnju, pa je bio zamjenik načelnika za obrambenu politiku, te pomoćnik ministra obrane, nakon čega je došao na čelo Sigurnosno-obavještajne agencije, kad ga je predsjednica Grabar-Kitarović smijenila postavljen je za ravnatelja Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS), koja je rasformirana, te ga je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović angažirao kao svog savjetnika. Lozančić je odlikovan za sudjelovanje u Domovinskom ratu, i to Redom hrvatskog pletera i hrvatskog trolista, Spomenicom Domovinskog rata te Spomenicom domovinske zahvalnosti. Primio je i odlikovanje Republike Francuske Chevalier dans l’Ordre Nationa du Merite.
Lozančić također ima status hrvatskog branitelja, što su nam potvrdili i u samom Ministarstvu.
“Imenovani se nalazi u Evidenciji hrvatskih branitelja, status hrvatskog branitelja stekao je temeljem službe u Ministarstvu obrane”, navodi se u odgovoru. Prestižni New York Times u listopadu 1992. godine o Lozančiću je objavio članak u kojem je novinarima pričao o povratu u ratom zahvaćenu domovinu: “Sjećam se kad sam prvi put zalegao u rov pod paljbom, a jedan od novinara koje sam doveo i koji je bio u Vijetnamu nasmijao se i rekao - zar ovo nije sjajno? Pomislio sam da je potpuno lud, ali sada ga razumijem”.
U tom članku ispričao je kako ga je “Crkva odgojila u hrvatskom i katoličkom duhu”. No, agresija na Hrvatsku sve je promijenila u njegovom životu, odlučio se vratiti i pomoći.
“Razmišljao sam da odem na front”, rekao je tada za New York Times. Ali kako se situacija zaoštravala, tako su američki diplomati upozoravali svoje državljane, pa tako i Lozančića, da se sprema ratna opasnost.
“Zvao me američki konzul i zatražio da odmah napustim Hrvatsku. Rekao je, ako odmah ne pođem, moglo bi se dogoditi da se nemam čime vratiti u New York. Ja sam ipak još ovdje”, rekao je Lozančić tada New York Timesu. Tijekom tih godina obišao gotovo sva hrvatska ratišta, a i ona u BiH, a američki su novinari zabilježili da je nosio svežanj fotografija sa slikama iz borbi, ruševina i smrti.
Tada se, napisao je New York Times, mladi magistar znanosti, katolik, u Zagrebu zaljubio u muslimanku koja je u Zagrebu studirala. Poslije rata Lozančić se vratio u Ameriku gdje je doktorirao. Vodio je Hrvatsko-američko udruženje, kojem je jedan od ciljeva bilo lobiranje za hrvatske interese u Americi, ali se opet odlučio vratiti u Hrvatsku. Zaposlio se u Ministarstvu obrane koji je vodio Gojko Šušak. Bilo je to, kažu, prijateljstvo na prvi pogled. Povratnik iz Kanade i povratnik iz Amerike brzo su kliknuli. U Ministarstvu je brzo napredovao te je postao načelnik Odjela za međunarodnu suradnju, zatim zamjenik načelnika za obrambenu politiku, a vodio je i MORH-ov odjel multilaterale. To je podrazumijevalo suradnju s NATO-om, a nekoliko godina predavao je i u Centru za sigurnosnu politiku George C. Marshall u Garmisch-Partenkirchenu, koji je imao osobitu težinu i među vodećim hrvatskim časnicima. Tamo je predavanja slušao i general zbora Drago Lovrić, ali i mnogi drugi hrvatski generali.
Objava godišnjih izvješća
U MORH-u je s njim surađivao i Jozo Radoš koji je bio ministar obrane od 2000. do 2002. godine.
“Pamtim ga kao velikog profesionalca i intelektualca, mislim da je njegova suradnja s Milanovićem počela upravo u to vrijeme. Milanović je tada bio u Ministarstvu vanjskih poslova, a zajedno su bili uključeni u suradnju s NATO-om”, prisjetio se Radoš.
O počecima suradnje između Milanovića i Lozančića pisao je i novinar Jutarnjeg lista Robert Bajruši u biografiji bivšeg predsjednika SDP-a. Milanović je 2003. godine imenovan pomoćnikom ministra vanjskih poslova za političku multilateralu i na toj funkciji dočekao izborni poraz i dolazak na vlast Ive Sanadera.
“U prvim mjesecima nove lijeve Vlade, Milanovićeva je zadaća bila pripremiti administrativni okvir akcijskog plana za NATO, što je uključivalo dosta putovanja i predavanja, no to ga je sve manje zadovoljavalo. O tom razdoblju kaže:
“Bio je to lijep posao, ali vidio sam da ne mogu ništa mijenjati. Sve se promijenilo kad sam postao pomoćnik ministra, bila je to važna funkcija, ali u mojem slučaju ništa se nije desilo preko noći. Neću reći da sam se morao krvavo boriti, ali dok sam u 90-ima napredovao relativno brzo, kad je SDP došao na vlast, stvari su za mene išle sporije”. Istovremeno, važne promjene počele su se realizirati i u Ministarstvu obrane; ono se transformiralo u četiri uprave od kojih je prva bila za vojnu diplomaciju, međunarodnu suradnju i veze s NATO savezom. Vršitelj dužnosti bio je Dragan Lozančić, američki Hrvat s doktoratom iz matematike sa Sveučilišta Columbia koji je kasnije postao predavač u NATO-voj školi u Garmischu. Lozančić je bio Milanovićev pomoćnik u radu na Strategiji nacionalne sigurnosti koja je 2001. usvojena u Saboru, ali imao je manu – bio je američki državljanin, i SDP-ova Vlada ga je odlučila zamijeniti. Nova ministrica obrane Željka Antunović počela se raspitivati o Lozančićevom nasljedniku i Milanović je pokazao interes za taj položaj. Željka Antunović je pokazala spremnost na suradnju, međutim, sve je onemogućio Tonino Picula. Šef diplomacije nije se želio odreći Milanovića i ponudio mu je položaj jednog od svojih pomoćnika. Milanović je prihvatio položaj pomoćnika ministra vanjskih poslova, a u Ministarstvo obrane došla je Jelena Grčić-Polić”, navodi
Željka Antunović danas objašnjava da njoj uopće nije bilo sporno Lozančićevo američko državljanstvo i da je, dapače, tada razmatrala da ga postavi za svog pomoćnika, ali u konačnici se to nije dogodilo. Milanoviću Lozančićevo dvojno državljanstvo također kasnije nije nimalo smetalo, pa ni kad ga je odlučio postaviti za ravnatelja SOA-e.
“Možda su se njih dvojica našli i zbog potpuno različitih karaktera, dok je Milanović bahat, energičan, brz, direktan, Lozančić je potpuna suprotnost, samozatajan, smiren, analitičan”, govori nam izvor koji ih poznaje obojicu.
Tadašnji predsjednik države Ivo Josipović kaže da ne može previše govoriti o Lozančiću jer to spada u sferu tajne, ali dodaje da može reći da je bio profesionalan u obavljanju svog posla.
“Profesionalac koji je korektno obavljao svoj posao”, dodaje Josipović.
Iz Lozančićeva mandata mnogi kao jednu od najuspješnijih akcija pamte onu kad je SOA uspjela doći do snimaka razgovora slovenskog arbitra Jerneja Sekoleca, čime je razotkriven pokušaj slovenske prijevare u Haagu, a time je i pala cijela priča s arbitražom.
“Bilo je još pomaka u njegovom mandatu, mislim da je SOA s njegovim dolaskom počela objavljivati, primjerice, godišnja izvješća o svom radu, postala je transparentnija, a i ojačali smo međunarodnu suradnju”, govori nam jedan njegov nekadašnji suradnik.
I u tom prvom izvješću iz 2014. godine Lozančić u uvodu piše: “Sigurnosno-obavještajna djelatnost odvija se u specifičnom i promjenjivom okruženju. U njemu, prema riječima našeg pjesnika Petra Preradovića ‘stalna samo mijena jest’”.
Vozi staru Škodu Fabiju
“Mijena” na političkoj sceni došla je brzo, a kad je na predsjedničkim izborima pobijedila Grabar-Kitarović, zatresla se i Lozančićeva pozicija.
“Nema šanse da bi se on sad, nakon svega, pristao vratiti u SOA-u”, smatra njegov nekadašnji suradnik.
Lozančić je nakon smjene prebačen u Državnu upravu za zaštitu i spašavanje, koja je kasnije rasformirana, a onda je prebačen u MUP. Na svim tim pozicijama Lozančić je ispunjavao i imovinske kartice, u kojima piše da je doktor znanosti, diplomirani inženjer strojarstva, oženjen, da mu supruga radi na Sveučilištu u Zagrebu, te da imaju djecu i stan od 140 četvornih metara u Zagrebu. Lozančić još ima i vinograd u Pušćoj, a vozi staru Škodu Fabiju. Štednje nema. Prvu imovinsku karticu Lozančić je, naime, ispunio 2012. godine, bio je tada pomoćnik ministra obrane na plaći od 15.750 kuna. Tada je posjedovao stan od 102 četvorna metra u Zagrebu, koji je tada procijenio na milijun kuna, garažu te vinograd od 1475 četvornih metara (procijenio ga je na 140 tisuća kuna) te osobni automobil Volkswagen Passat (procijenjen na 30-ak tisuća kuna). Također je naveo da je vlasnik tvrtke Fidelrtg Investurht sa sjedištem u New Yorku (SAD), čija je nominalna vrijednost 4500 američkih dolara te da posjeduje 7,95 posto u Fondu hrvatskih branitelja. Prijavio je tada i štednju od 50 tisuća eura koju je stekao, kako je naveo, od nesamostalnog rada - plaće, također je imao i kredit u švicarskim francima u iznosu od 64.800 tisuća podignut 2005. godine na rok od deset godina. Situacija se u imovinskoj kartici mijenja 2014. godine kad više ne prijavljuje vlasništvo nad stanom od stotinjak četvornih metara već navodi: “1,1 milijun kuna od prodaje imovine i nesamostalnog rada, 459 tisuća kuna štednje u vlasništvu supruge, a koja je stečena nasljedstvom te 54.500 tisuća eura”.
Godinu dana kasnije, točnije 2015. godine, bračni par Lozančić kupio je novi peterosobni stan od 140,80 četvornih metara na zagrebačkom Črnomercu (procijenjen u kartici na 2,1 milijun kuna), i s dva parkirna garažna mjesta svaki veličine od 13 četvornih metara koje je, čini se, Lozančić propustio navesti u imovinskoj kartici. Naime, njihovo vlasništvo nad njima vidljivo je u zemljišnim knjigama, a u karticama se nigdje ne spominju.
Bivši ministar informiranja Salaj prisjetio se kako je sreo Lozančića godinu dana nakon što ga je predsjednica smijenila s čela SOA-e.
“Sreli smo se tada prvi put nakon ratnih zbivanja u Zagrebu, i to na jednom panelu o iseljeničkoj problematici i razmijenili podatke. Nedugo nakon toga velik požar zaprijetio je Orebiću na Pelješcu, a ja sam ga pratio “s prvog parketa” u Lumbardi. Mislio sam da je red da mu skrenem pozornost na ozbiljnost položaja i poslao mu SMS. Odgovorio je za četvrt sata iz helikoptera iznad Orebića. A malo zatim tri su kanadera pra otklonili opasnost”, prisjetio se Salaj.