Tijekom Prvoga svjetskog rata više od 60.000 Istrana moralo je napustiti svoj rodni kraj. Bježali su od talijanske vojske koja je pustošila poluotokom, a utočište su pronašli u Austriji, Češkoj, Mađarskoj i ostalim hrvatskim gradovima. Veliki broj njih otišao je u Zagreb, gdje su protiv svoje volje morali početi novi život. Prilagodili su se, našli posao, stvorili obitelji, no u srcu im je i dalje nedostajala Istra - njihov jezik, karte i more. Odlučili su osnovati neko društvo, mjesto gdje će njegovati stare običaje i biti ono što jesu - Istrani. I našli su ga u Ilici 13, na prvom katu zgrade, odmah desno kada se popnete stubištem. Tamo su kartali briškule i trešete. Pričali po istarski. Pjevali zavičajne pjesme. Družili se s ljudima iz svog kraja. Nesvjesno i nenamjerno pretvorili su taj prostor u kultno mjesto za sve buduće Istrane koji će napustiti svoj dom i doći u Zagreb. Ukratko, stvorili su Istru u Zagrebu. Drugi dom daleko od doma.
studenti u prostorijama Kluba studenata Istre
Ovo je legenda koja se generacijama prenosi među istarskim studentima, a govori o nastanku Kluba studenata Istre “Mate Balota” (KSI). Nitko od Istrana ne može sa sigurnošću reći kada je prva inačica Kluba točno osnovana. Neki spominju 1922. godinu, kada je utemeljen Istarski akademski klub, a drugi kažu da je to bilo negdje između dva svjetska rata, kada je otvoreno Društvo Primoraca i Istrana. Treći tvrde da je to bilo 1957. godine, kada je usvojeno ime Klub studenata Istre “Mate Balota”, no četvrti se pak vode prvim službenim zapisnikom iz 1964. godine o primopredaji prostora između Grada Zagreba i članova Kluba. Ipak, koliko god se razlikuju teorije o osnutku kluba, jedno je uvijek sigurno - mjesto nastanka je uvijek prostor na prvom katu zgrade u Ilici 13.
Priče i legende o Klubu studenata Istre “Mate Balota” dobro su poznate po Istranima. Štoviše, kada nekome u Istri kažete “istarski”, oni odmah pomisle na klub u Zagrebu. Ostatak hrvatske javnosti se pak s postojanjem kluba susreo nedavno, kada je u medije izašla informacija da ih Ministarstvo državne imovine želi preseliti na drugu lokaciju. Naime, klub i Grad Zagreb imali su potpisan ugovor o najmu, no ove je godine Grad predao taj prostor državi, čime je taj ugovor postao nevažeći i istarski studenti su ostali bez osnove za korištenje tog prostora. Ova vijest digla je Istru na noge. Studenti, bivši članovi, roditelji, bake i djedovi te političari digli su svoj glas za klub i tražili da ostane na kultnoj lokaciji. U javnost se pak onda pojavila i druga priča, ona o stanarima koji desetljećima ne mogu spavati zbog razuzdanih tuluma mladih studenata i upravo je njihove prigovore Ministarstvo navelo kao glavni razlog za preseljenje.
'A sada - dame biraju'
U ovom trenutku sudbina kluba još uvijek je neizvjesna, no ova je situacija potaknula mnoge Istrane da se ponovno povežu i obnove svoje uspomene o njima dragom Istarskom. Nekoliko tih priča čuli smo i mi te vam kroz ispovijesti nekoliko generacija istarskih studenata predstavljamo što za Istrane zapravo znači Klub studenata Istre “Mate Balota”.
Počnimo sa šezdesetima, razdobljem kada su plesnjaci vladali Zagrebom. Plesalo se na Ribnjaku, u Studentskom centru, ali i u KSI-ju gdje je redoviti gost bio Marijan Milevoj, tada student politologije iz Labina.
Klub studenata Istre
- Na naše plesnjake nisu dolazili samo Istrani, nego i Zagrepčani i studenti iz ostalih krajeva Hrvatske. Inače je uvijek bio običaj da muškarci biraju pratnju za ples, no u jednom trenutku večeri bi pjevač objavio da je sada red da dame biraju. I na tom jednom plesnjaku mene je odabrala Mira Posavec, djevojka s Trešnjevke. Nisam tada uopće bio svjestan da plešem sa svojom budućom ženom - prisjeća se Milevoj. On sada ima 73 godine i živi u Labinu sa svojom Mirom. U kratkom razgovoru se prisjetio tih vremena. Žive glazbe koja nikome nije smetala, trešete s kolegama, izleta u Budimpeštu, druženja i brojnih prijateljstava koja nisu izblijedila ni nakon 50 godina. Za njega je KSI u to vrijeme bio drugi dom.
Opisao nam je i kako je klub nekada izgledao. Veliki galerijski prozor na jednom i šank te WC-i na drugom kraju prostorije. Između stolovi i mural “Povorke mrtvaca”, kultni simbol kluba. Ako tom opisu dodate još dva stola za stolni nogomet, pikado, snjegovića od plastičnih čaša, police s knjigama i društvenim igrama te prostor za DJ-a, dobit će današnji izgled kluba. Samo malo ljepše i modernije uređen. Kao što se održao početni izgled kluba, tako su i opstale tradicije iz tih vremena. Jedna od njih je Istrijada, zajednički izlet članova kluba. Prvi put je održana 1959. godine i tada se zvala Smotra klubova, a pravilo je bilo da se uvijek mora održati u Istri.
Naime, u to vrijeme je Istarski bio ustrojen po principu općinskih klubova, gdje je svaki veći istarski grad imao svoju frakciju, a osim zagrebačkog kluba postojali su još klubovi Istrana u Rijeci, Trsatu, Ljubljani, Bologni, Kopru i Beogradu. Oni bi se onda natjecali u različitim sportskim disciplinama, bilo je tu uvijek glazbe i vina, a i pokoji put bi se rodila koja nova ljubav. Isto je i danas.
Ulazimo u sedamdesete i osamdesete, najluđe razdoblje kluba. Plesnjake su zamijenili razuzdani koncerti i partiji koji su postali svakodnevica u klubu. Opće je bilo poznato da se u Istarskom možeš napiti za male novce i doživjeti provod za pamćenje. Jedan od tih tuluma je čak postao urbana legenda. Kako su nam ispričali nekadašnji članovi, u klubu je u osamdesetima nastupila Azra i umjesto da održe koncert samo posjetiteljima kluba, oni su maknuli prozore i svirali okrenuti prema Ilici. Na ulici se uskoro okupila velika masa ljudi koji su skakali na najveće Azrine hitove. Ovo spontano okupljanje dovelo je do zastoja tramvaja, zbog čega je i reagirala milicija koja je rastjerala publiku i još uhitila tadašnjeg predsjednika kluba. Negdje u to vrijeme počeo je rat između studenata i stanara koji traje i danas. No, o tome ćemo nešto kasnije.
studenti u prostorijama Kluba studenata Istre
Završavamo s osamdesetima i polako ulazimo u devedesete. Tada je napravljena velika obnova prostorija kluba i odlučilo se malo više paziti na to tko dolazi u Istarski. Recimo, ako ste u to vrijeme bili preko Učke, morali ste dobiti jamstvo od barem pet Istrana da biste mogli postati član kluba. Tako se, recimo, poznati voditelj Tarik Filipović uspio učlaniti u klub. Bilo je i drugih načina ulaska, od kojih je jedan bio da pred ulazom otpjevaš “Krasna zemljo”, inače himnu kluba.
Piješ kavu, kraj tebe Sejo i Zenit
Kako je Istarski postao obavezna postaja za sve Istrane u Zagrebu, nije čudno da su kroz taj klub prošle neke danas poznate javne ličnosti. Jedna od njih je i političar Peđa Grbin koji nam je dočarao kako je to bilo u klubu tijekom devedesetih.
- U Zagreb sam došao 1995. godine igrati košarku. Sjećam se, došao sam u novu sredinu, znao sam malo ljudi i Istarski mi je bio jedina veza s domom. Onda sam se godinu dana poslije vratio u Zagreb i doslovce sam prvu subotu otišao ravno s prijateljima u klub. Jednostavno, to nam je bio dnevni boravak. Tada nisu postojali mobiteli i ako si trebao nekoga iz Istre, onda si ili mu otišao doma ili si ga našao u Istarskom - kaže Grbin. U to je vrijeme klub bio dom i nekim poznatim glazbenicima. Zabranjeno pušenje je u klubu redovito imalo probe, a i dio spota za pjesmu “Možeš imat’ moje tijelo” snimili su u prostorijama KSI-ja.
- Zamisli, odeš popit kavu i kraj tebe sjedi Sejo Sekson i Zenit Đozić - prisjeća se Grbin. Bilo je tu još nekih stvari koje su klub činili omiljenim okupljalištem Istrana. Naime, klub je imao dva predmeta koja su u to vrijeme studenti rijetko imali - telefon i televiziju u boji. Studenti bi onda skrivećki preko klupskog telefona zvali svoju obitelj doma, a televizija je bila magnet ne samo za istarske studente. Sve utakmice Hrvatske sa Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. gledale su se u klubu, a poslije svake se odmah išlo feštati na Trg bana Josipa Jelačića.
studenti u prostorijama Kluba studenata Istre
- Netko tko nije iz Istre ne može shvatiti što nam sve taj klub znači. Moj ujak je bio član, kao i moja majka te sestra. I drugi su imali cijele generacije obitelji koje su prošle kroz klub i svaka je u njega dodala nešto svoje - veli Grbin.
I stvarno, svaka generacija je ostavila neki trag u povijesti kluba. Jedna je za Martinje uvela tradiciju kušanja istarskih vina koja traje već više od 20 godina. Druga je osmislila “Fiskulturu”, svibanjsku manifestaciju kojom se obilježava kraj rada kluba za tekuću akademsku godinu uz veliki malonogometni turnir i prigodne koncerte u nekom od zagrebačkih klubova.
Stanare doveli do ludila
Devedesete su bile i posljednje prave godine razuzdanih tuluma u Istarskom, a njihovih pijanki se jako dobro sjećaju i stanari zgrade. Postoje dopisi i prijave koje datiraju iz doba kasnih 90-ih gdje su stanari molili gradske vlasti da smire pijane i glasne studente. Njihovi apeli su u pravilu naišli na ignoriranje, no to nije zaustavilo stanare da iz godine u godinu pokušaju izbaciti Istrane iz zgrade. Jedan od današnjih aktivnijih agitatora za njihovo izbacivanje je Edi Anušić koji živi kat iznad kluba. Kako nam je rekao, kroz godine studenti svojim ponašanjem uznemiruju stanare, uriniraju i povraćaju u haustoru i po stubištu, a glasnom glazbom su ga gotovo doveli do ludila. Bilo je tu i pokušaja mirenja, no kaže da su svi završili neuspješno, zbog čega su 2007. godine prekinuli svu moguću komunikaciju sa studentima jer su, kako kaže, zaključili da se nikada neće popraviti.
- Godinama trpimo teror studenata. Ne smijemo im ništa napraviti, a nitko nam iz Grada nije htio pomoći. Zvali smo i policiju, pisali su im prekršaje, no nitko nije nikada nešto poduzeo da ih iseli. Ministarstvo nam je sada zadnja slamka - kaže stanar Anušić.
I polako smo došli i do sadašnje generacije koja vlada klubom. Trenutačni predsjednik Luka Stemberga ispričao nam je kako je klub unazad nekoliko godina napravio veliki zaokret u radu. Odustali su od velikih tuluma, uveli radno vrijeme od 16 do 22 sata, zabranili točenje i prodavanje alkohola te uveli redara koji sve goste kluba pred kraj radnog vremena isprati do izlaznih vrata. Organizirali su odjel za čišćenje koji svaku večer čisti prostorije kluba, kao i stubište te prostor ispred ulaza. Uložili su čak 60.000 kuna koje su dobili donacijom od istarskih gradova za zvučnu izolaciju prostora kako bi olakšali život susjedima. Ukratko, odlučili su prestati biti “tulumara” i postali su kulturno i zavičajno mjesto.
studenti u prostorijama Kluba studenata Istre
- Istarski je prije svega mjesto za druženje i upoznavanje novih ljudi. To je bio kroz sve ove godine i to će biti i dalje. Mi smo samo dodali još tu jednu kulturnu notu kako bismo očuvali istarsku tradiciju - kaže Stemberga. Ponedjeljkom je tako “čakaonica”, program kroz koji se promiče istarski dijalekt. Utorak je kultorak, odnosno dan rezerviran za istarsku kulturu. Srijeda je dan za druženje i pokoji turnir u stolnom nogometu ili pikadu, a četvrtak je rezerviran za kvizove. Petak i subota su pak za neformalna druženja.
Iako na prvu zvuči kako je slavni Istarski od mjesta za najbolje tulume postao mjesto za kulturno uzdizanje, naši mladi sugovornici tvrde kako poanta kluba nikada nisu ni bili jeftini alkohol i partijanje, nego druženje i održavanje veza s Istrom. Što se tiče budućnosti kluba, oni su optimistični. Ne žele razmišljati o tome da će ih izbaciti i svjesni su da se stanari više ne mogu pozivati na “stare mane”. Oni i dalje rade kao i prije i nemaju namjeru odustati od svoga drugog doma.
- Zapravo se nije puno toga promijenilo. I dalje imamo mural ‘Povorka mrtvaca’. I dalje ovdje dolaze Istrani, kao i Zagrepčani ili studenti iz drugih krajeva Hrvatske. I dalje kartamo trešete i briškule i na kraju svakog dana pustimo himnu ‘Krasna zemljo’ - kaže Stemberga.