SJEĆANJE

FOTO: PRVI SMO UŠLI U VOJNI MUZEJ KOD KARLOVCA 'Još nismo ni otvorili, a godišnje ovdje dođe 50 tisuća ljudi'

    AUTOR:
    • Mario Pušić

  • OBJAVLJENO:
  • 26.06.2019. u 17:19

Karlovac, 190619.
Zavrsavaju se radovi na Muzeju Domovinskog rata na Turnju u Karlovcu.
Na fotografiji: Muzej Domovinskog rata izvana.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

 

Za sliku o njegovoj ljepoti treba se uspeti na vidikovac gradine Dubovac jer se odande najbolje vidi koliko su mu zelene rijeke, zidinama stare Zvijezde treba pustiti da pričaju o povijesti, a ljude valja upoznati u parkovima koji su ga obujmili. Tako bi nekako krenula romantičarska priča o Karlovcu. No nikada ona ne bi bila ispričana da nema one druge, teške, surove i krvave, koja se jednako saživjela s gradom svih njegovih 440 ljeta, jer drukčije nije moglo.

Tu priču o Karlovcu najbolje zna Turanj i njegove dvije-tri polurazrušene zgrade na placu veličine četiri nogometna igrališta na južnom ulazu u grad. Ona je započela tri godine nakon njegova nastanka, 1582. godine, gradnjom drvene predstražarske kule, koja ga je prva branila, završila je Olujom 1995. godine, a otvorenjem “Muzeja Domovinskog rata Karlovac - Turanj” 5. srpnja će biti prvi put u cijelosti ispričana.

Karlovac, 190619.
Zavrsavaju se radovi na Muzeju Domovinskog rata na Turnju u Karlovcu.
Na fotografiji: Muzej Domovinskog rata izvana.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

Muzej Domovinskog rata izvana

 

Stručnjaci se slažu da u ovom gradu ne postoji lokacija koja je toliko povijesno i memorijski slojevita poput Turnja. Jer od prvih njegovih početaka do danas ne postoji vojska koja nije prošla ovim dijelom Karlovca, povijesno najznačajnijeg hrvatskog vojnog grada. U Domovinskom ratu tu je bila linija razgraničenja na kojoj su branitelji zaustavili pobunjene Srbe, bio je to punkt na kojem su se uspostavljala primirja, razmjenjivali zarobljenici, prihvaćali prognanici. Konačno, bilo je to mjesto na kojemu se umiralo za grad.

Karlovac, 190619.
Zavrsavaju se radovi na Muzeju Domovinskog rata na Turnju u Karlovcu.
Na fotografiji: Hrvojka Bozic, ravnateljica muzeja.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

Hrvojka Božić

 

Hotel California

Tadašnje Poglavarstvo Karlovca donijelo je prije 12 godina odluku da se lokacija dodijeli Gradskom muzeju Karlovac, čime je prvi put dana u ruke jednoj civilnoj ustanovi, a sve kako bi se tu realizirala ideja vojnog muzeja čije je temelje udario brigadir Dubravko Halovanić predanim prikupljanjem ratnog naoružanja i tehnike. Današnja ravnateljica Muzeja Hrvojka Božić realizirat će ovaj projekt koji je započela kao gradska pročelnica za društvene djelatnosti. Sa skromnim budžetom primarni je cilj tada bio očuvati tenkove, topove, oklopne transportere i druge vanjske eksponate, među kojima je i jedan MiG, od propadanja, ali i omogućiti sigurnost za sve posjetitelje koji su konstantno dolazili, dok se paralelno osmišljavala koncepcija uređenja ruševne zgrade. Karlovčani je znaju kao Hotel California, tako su je tijekom Domovinskog rata nazvali branitelji Robert Bartolac i Miro Šegavić. Čitavo naselje Turanj bilo je gotovo sravnjeno sa zemljom (u to vrijeme zvali su ga i malim Vukovarom), pa je ovaj braniteljski dvojac ironijom opisao poluruševnu zgradu u kojoj su živjeli, a oko nje ratovali. Velika ratna slika dvojice branitelja koji karlovačkom fotografu Dinku Neskusilu 1992. godine poziraju pred svojim “hotelom” naći će se na samom ulazu u zgradu. Kompleks obuhvaća jednu od najvećih zbirki naoružanja Domovinskog rata kroz vanjske eksponate i one postavljene u zgradi Hotela California, ali i mjesto komemoracije, te, uz Vukovar, Knin i Dubrovnik, Karlovac tako postaje najvažnije mjesto obilježavanja sjećanja na Domovinski rat.

Karlovac, 190619.
Zavrsavaju se radovi na Muzeju Domovinskog rata na Turnju u Karlovcu.
Na fotografiji: Muzej Domovinskog rata izvana.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

Muzej Domovinskog rata izvana

 

- Zgrada Hotela California svjedoči o ratnom razaranju, zato je konzervirana te zatvorena staklom na čeličnim nosačima u svojem izvornom vanjskom obliku. Iznutra je uređena kako bi mogla biti funkcionalna i uvjetna za suvremeni muzej s tri i pol sata multimedije kroz filmove, fotografiju, glazbu i interakcije. Na prvoj od tri etaže je recepcija i suvenirnica, ugostiteljski sadržaj te spomen-soba poginulim braniteljima. Na katu iznad na 300 kvadratnih metara bit će muzejski prostor sa 350 predmeta, kako naoružanja, tako i drugih originalnih stvari iz Domovinskog rata, ne nužno vojnih. Želimo pokazati da se Karlovac u to vrijeme branio životom, znači, u tim ratnim uvjetima uz prekide, ali u inat ratu i razaranju radile su škole, u kazalištu su igrale predstave, u bolnici su se rađala djeca. Prikaz će pratiti kronologiju događanja, od raspada bivše države, prvih izbora, početka rata do Oluje. Treća etaža je predviđena za dva ureda, multimedijsku dvoranu za 150 osoba te biblioteku - kaže ravnateljica Hrvojka Božić te dodaje da je ukupna vrijednost projekta 26 milijuna kuna.

Prostor je dokumentarno vrijedan, sadržajno atraktivan, povijesno bitan, pa ravnateljica smatra da će biti i posjećen. U to ne treba sumnjati jer je naslonjen na D-1, najvažniju prometnicu prema moru, zbog čega je do sada, iako još neuređen i samo s vanjskim eksponatima godišnje privlačio i više od 50.000 gostiju. Muzej je postao turistička atrakcija i prije nego što je postao muzejom. On krije još poneka iznenađenja i zanimljivosti koje valja u iduće dva tjedna prirediti za prve posjetitelje, pa ih ne kanimo baš sve otkrivati. Umjesto toga riječ prepuštamo nekima od najvažnijih aktera jednog od najtežih perioda života grada na četiri rijeke u njegovih 440 godina, braniteljici Sabini Protulipac, koja se u obranu rodnog Turnja uključila odmah po završetku srednje medicinske škole, i brigadiru Josipu Tomačiću, ratnom zapovjedniku 110. brigade HV-a.

Karlovac, 190619.
Zavrsavaju se radovi na Muzeju Domovinskog rata na Turnju u Karlovcu.
Na fotografiji: Sabina Protulipac, predsjednica Kluba zena Domovinskog rata i Josip Tomacic, ratni zapovjednik 110. brigade
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

Sabina Protulipac i Josip Tomačić

 

Sabina je, dakle, tek napunila 18, dopodne je bila u školi, popodne je trenirala rukomet i taekwondo, a vikendima izlazila s društvom u grad. Sabinini prijatelji bili su učenici Josipa Tomačića, koji je u to vrijeme u Šumarskoj školi predavao stručne predmete. Prvi znak da će se stvari promijeniti oboje su naslutili 1991. godine, kada su iz grada počeli potiho i bez pozdrava nestajati neke obitelji srpske nacionalnosti. Uslijedio je Krvavi Uskrs, gradom su počeli fijukati snajperski hici i Sabina više nije imala dvojbi. Otišla je u grad i pokucala na vrata specijalne policije.

Druga strana

- Nisu me, dakako, ozbiljno shvatili i rekli su mi: “Mala, hajde odi doma.” No, ja nisam htjela biti promatrač, nego sam htjela braniti svoju zemlju. Pa nisam otišla doma, nego u tadašnji Sekretarijat za obranu i pokucala na druga vrata, vrata sobe broj 4. Malo su me čudno pogledali, ali isti dan dolaze dečki iz 2. gardijske i 110. i kažu: “Dobila si poziv, ideš s nama?” Otišla sam s ovima iz 110. jer su bili smješteni na Škrtićima, Slunjskim brdima i Zastinji, znači kilometar od moje kuće. Tako sam došla u Škrtiće, imala sam traperice i majicu, drugi dan sam dobila odoru s jaknom do ispod koljena, a donijeli su mi i dvije desne čizme. Kasnije sam doznala da su mojoj sestri, koja je radila u zapovjedništvu, dali dvije lijeve, jer im je to tada bila fora. Deset dana poslije počeo je rat. Na jednom sam ramenu imala Zastavinu pušku M-56, na drugome sanitetsku torbu - priča nam Sabina.

Karlovac, 190619.
Zavrsavaju se radovi na Muzeju Domovinskog rata na Turnju u Karlovcu.
Na fotografiji: Muzej Domovinskog rata izvana.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX
 

- Očekivao sam sukob, ali nisam mislio da će biti onako velikih razmjera jer se nisam nadao da će tako nešto svijet dopustiti. Uključio sam se na poziv 28. lipnja 1991., kao i svi, ali su sa mnom prije kontaktirali tadašnji načelnik policije Ivan Štajduhar i predstojnik Ureda za obranu Ivan Perušić, jer smo bili zajedno još 1971. na manevrima Sloboda 71, kad sam bio mladi zapovjednik voda. Dobro su me poznavali, bio sam educirani rezervni oficir, koji je prošao sve vježbe i obuke, te sam zapovijedao od razine voda do razine bataljuna. Moj je slovio kao najbolji u Hrvatskoj. Na vježbama smo tadašnjoj JNA glumili drugu stranu, tako da su oni bili moji neprijatelji još 1971. godine. Bio sam izvršitelj mobilizacije prve postrojbe od 208 pripadnika 110. brigade na starom gradu Dubovcu. Nama educiranim oficirima u tom je trenutku bilo daleko teže nego običnim vojnicima, bili smo svi vođeni domoljubljem i srcem, no mi smo, za razliku od njih, znali čime raspolaže tadašnja JNA i što može - priča umirovljeni brigadir Tomačić, čiju su prijatelji, rođaci i učenici preko noći postali njegovi vojnici. Pamti koliko im je podijelio naoružanja, otprilike je to bilo manje nego što su u karlovačkim vojarnama njihovi suparnici imali oklopnjaka.

Točka obrane

- Topničkim napadom, minobacačima, raketiranjem avionom, svim što imaju opleli su po nama cijelo dopodne 4. listopada. Pješaštvo je kretalo za njima. Nisu samo tukli po nama na prvoj liniji nego po cijelom gradu. Topničkim projektilom pogodili su garažu iz koje smo pratili D-1. Celu, koji je bio zapovjednik, odnio je zor i poklopio ga građevinski materijal. Dok sam mu pomagala, vidjela sam avion koji je potom izbacio napalm. Desetak od nas trideset je tada ranjeno. Sajo, koji je također bio među njima, odvezao nas je u Ladi Nivi u bolnicu. Bila sam u prtljažniku držeći Caru kompresiju na vratnoj arteriji. Došli smo u bolnicu, tamo sam odahnula kada su rekli da su svi izvan životne opasnosti. Onda sam osjetila da me nešto pecka na lijevoj strani prsišta i shvatila da sam i sama bila ranjena od 9 mm kugle VBR-a, ne znajući ni kada ni kako se to dogodila. Fokusiraš se na spašavanje života, naprosto ne paziš i ne osjećaš stvari oko sebe - govori Sabina.

Spoznaja da je Karlovac bio prepun vojarni suparničke vojske, koju na pola puta do Zagreba čekaju njihovi oklopnjaci, i kao takav u izuzetno teškoj situaciji za branjenje najviše je zabrinjavala brigadira Tomačića. Situacije s vojarnama se riješila kad ih je JNA napustila. Sabinina linija nakon najjačeg napada na Karlovac je pala i bojišnica se sljedećih dana formirala na Turnju, koji je postao ključna točka obrane Karlovca, a sasvim sigurno i Hrvatske. Na samo nekoliko stotina metara zračne linije je magistralna pruga koja spaja Zagreb sa Splitom i Rijekom, nakon izgubljene Ličke magistrale (D-1), samo kilometar i pol dalje je stara riječka cesta, jedina cestovna komunikacija sjever - jug, od Zagreba preko Rijeke.

- Šestog listopada bio je presudan, oko podneva došao je kod mene Iva Kolenc i rekao da naši napuštaju turanjsku bojišnicu. Bio sam kod tadašnje vojarne “Marko Orešković” jer je u tijeku bila predaja. Rekao sam da diže interventni vod i da idemo u Mostanje. Tu smo počeli dio pričuvne policije i “Zengi” koji su se izvlačili. Uspostavljali smo liniju obrane s osloncem na Vinicu, Sv. Doroteju i obalu Korane. Sve protuoklopne snage smo usmjerili prema mostu, smatrajući da ćemo eventualnim uništavanjem dva oklopnjaka u tom dijelu zapriječiti prolaz ostalima, dovezli smo i natovarene kamione tako da više nije bilo lako ni pješice prijeći most. Stigla su nam dva tenka iz Varaždina. Pitao me zapovjednik što da radi. Ja mu kažem: “Ispalite svaki po 10 komada, tek toliko da čuju da imamo nešto tvrdo. Onda je i naš moral malo porastao. Tako je formirana bojišnica koja je takva manje više ostala do Oluje - priča brigadir.

Prostor današnjeg Muzeja, zgradu Hotela California, držale su hrvatske snage, iako na desnoj obali Korane. Tu je bilo zapovjedništvo, u njemu su se izmjenjivale 1. i 2. bojna i pravila se strategija obrane, iako u poluokruženju s neprijateljskim snagama na manje od 500 metara.

Sabina je 1993. godine postala dijelom interventne satnije koja je imala zadaću djelovati u najgorim mogućim trenucima i najgorim mjestima od Kupe do Kapele, a brigadir Tomačić te je godine postao ratni zapovjednik 110. karlovačke brigade sve do Oluje u koju će povesti više od 3000 ljudi.

- Bio je to vrlo kompliciran sustav. Znao sam da se u nevolji ne smijemo poniziti ni u pobjedi uzvisiti i toga sam se držao. Zato sam nakon Oluje ostao ponosan čovjek, kada smo nakon svih nevolja koje smo pretrpjeli stigli u Vojnić i kada sam uvidio da nismo putem napravili nikakav cirkus. Zato sam i zahvalan tim dečkima, jer su se ponašali vojnički. U ratu je najteže ostati čista obraza. U postrojbi smo imali više od 500 ljudi koji su se s Olujom vraćali na svoja ognjišta, koja su u međuvremenu postala zgarišta. Što mi je bilo najteže? Ni s čime se ne može mjeriti trenutak kad mi je poginuo učenik, a ja sam to išao reći njegovim roditeljima. Ne postoji ništa teže na svijetu od toga - kaže Tomačić.

Nacionalni ponos

Sabina i Josip danas su kolege veterani, razgovor vodimo baš u Hotelu California.

- Ovim muzejom odaje se priznanje obrambenom Domovinskom ratu, ali i Turnju koji je bio njegovo žarište, on je bio naš Vukovar. Nadam se da će svima, ne samo Karlovčanima, ovaj prostor dati motiva da se cijeni taj period naše povijesti kao nacionalni ponos, pa da se digne na još jednu višu razinu - kaže Sabina.

- Karlovac su obranile domicilne postrojbe, time ne želim umanjiti vrijednost profesionalnih brigada koje su izvršavale zadaće na nekim drugim prostorima, no oni koji su ovdje ginuli bili su ljudi s ovog prostora. Žrtva dana da bi se sačuvali mostovi i desna obala Korane je bila značajna u Oluji, jer je 70 posto dostave išlo preko državne ceste D-1. Na Turnju nije bilo nijednog objekta koji je ostao cijeli. Ovdje je u jednom trenutku bilo 20.000 izbjeglica iz Velike Kladuše, što je predstavljalo veliki humanitarni izazov. I na kraju, ne znam postoji li ijedan dio Hrvatske u kojemu je na tako malom prostoru stradalo toliko ljudi, sedamdeset poginulih i još toliko ranjenih na manje od jednog kvadratnog kilometra - zaključio je brigadir Tomačić.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo