Otprilike dvije godine prije očekivanog ulaska Hrvatske u Europsku Uniju naša se zemlja nalazi u ozbiljnoj krizi - krizi financija, krizi regija, krizi identiteta, krizi vizije. Europska Unija nije panacea. U njoj postoje uspješni i manje uspješni, odgovorni i neodgovorni, zadovoljni i oni manje zadovoljni. Stare boljke koje države tradicijski vuku generacijama često ostaju nezaliječene.
S druge strane, kohezijski učinak članstva značajan je. Relativne makroekonomske razlike između razvijenih i nerazvijenih u pravilu su se smanjivale nakon ulaska potonjih u Uniju, odnosno Zajednicu.
Portugal, Grčka, Španjolska imale su u času stjecanja članstva dvostruko, pa i trostruko niži GDP po stanovniku u odnosu na Njemačku, Nizozemsku i druge sjeverne države. U tom smislu, učinak članstva u EU je sušta suprotnost učincima članstva u Jugoslaviji, jedinstvenoj državi i tržištu čiji je dio Hrvatska bila punih sedam desetljeća.
U trenutku raspada SFRJ, jaz između Kosova i Slovenije bio je manje-više jednak onome od sedam desetljeća prije.
Kamo ide Hrvatska i tko je vodi ključna su pitanja. Hoćemo li iskoristiti povijesnu šansu koju nam članstvo u Uniji pruža ili će nam Unija poslužiti kao još jedan izgovor za naše neuspjehe i lutanja. Vrijeme je da se krene.