Hajdukov pekar

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 22.08.2009. u 19:48

U vrijeme kad sam ja bio pubertetlija, klub za koji navijam -  Hajduk - bio je vjerojatno najjači nogometni klub istočne Europe. Osvojio je osam titula u pet godina, suvereno vladao jugoligom, a kao posve normalno podrazumijevalo se da u reprezentaciji Jugoslavije igra šest ili sedam igrača Hajduka. Usred kardeljevskog socijalizma Hajduk je bio ustrojen kao nemilosrdna kapitalistička korporacija, a iza te korporativne mašinerije stajao je jedan - slastičar. Njegovo ime bilo je Tito Kirigin.

Tito Kirigin bio je dijete splitskih pašticera. Obiteljska slastičarnica Kiriginovih i danas postoji u Bosanskoj ulici, i Titov brat u njoj još uvijek pravi najbolji preznic u Splitu. Tito je bio dijete iz familije troje partizana, mladi ilegalac, a dugo godina nakon rata Split ga je optuživao za jedno ružno, ničim opravdano frakcijsko, kominternovsko ubojstvo sasvim slično onima iz “Grobnice za Borisa Davidoviča”. S tom mrljom Kirigin je izgradio karijeru partijskog šefa srednjeg ranga, sve dok ga jednog dana nisu zvali iz komiteta i rekli mu da je ionako pašticer, pa da uzme pod svoje tvornicu kolača. Tako je nastao Bobis, a za nas u Splitu tih sedamdesetih i osamdesetih Bobis nije bio samo fabrika krafni, Bobis je bio opis jedne civilizacije. Slastičarski div proizvodio je krafne koje smo jeli u školi, njihovi slanci bili su “lunch-break” svih dalmatinskih činovnica, njihovi rafioli nadmašivali su svake domaće. Poput neke socijalističke prainačice Starbuck’sa, Bobis je po strateškim lokacijama sijao kafiće, prvi je u Dalmaciju uveo espreso, pa se splitska topografija sastojala od desetina Bobisa kao prostornih orijentira. Bobis na Rivi bio je sastajalište studenata, onaj na Poljudu sportskih novinara, onaj na Mejama društvene elite. Jedan znanac koji je osamdesetih služio vojsku u Kninu pričao mi je kako mu je u tada sivom, ružnom i militariziranom gradu Bobis bio jedina svijetla i humana točka. Bobisu je fizička granica širenja bila ona točka do koje se moglo dnevno dovesti svježe pecivo. Da je tada bilo autoceste, Bobis bi bio svenacionalni koncern.

Ostalo je povijest, kako kažu. Uspješnog “pašticera” na početku sedamdesetih komitet seli u Hajduk i on tamo ustrojava vjerojatno najbolju klupsku instituciju u povijesti nogometa SFRJ. To je bilo doba mog dječaštva, doba kad sam u Splitu gledao Bayern, Anderlecht i Manchester na redovnoj bazi. Zato što to pamtim, ne mogu se uživjeti u hrvatski nogomet danas. Jer, ono što danas zovemo nogomet, za svakog tko TO pamti zapravo je uvreda.

Gradonačelnik nije skrivao namjere

Trideset godina kasnije od obje institucije vezane uz ime Kirigin ostalo je malo ili ništa. Bobisovi kolači danas su grozni. Keksi imaju ukus kao prezla, a rafioli se čine kao da su punjeni piljevinom. Hajduk ne samo da više nije moćni istočni gigant, nego u pretkolima europskih kupova gubi od klubova iz Žiline, Debrecena i Dunaujvarosa. Samo je jedna stvar ostala ista: u Hajduku, kao i onda, šefuje Bobisov gazda.

Taj gazda zove se Joško Svaguša, splitski je velepekar koji je prije desetak godina kupio posrnuli Bobis, na njegovoj lokaciji podigao hotel i proizvodnju premjestio izvan grada. Za ovu je priče, međutim, važnije da je Svaguša bio čovjek broj dva na listi Željka Keruma, te da je značajan akter u interesnoj koaliciji malih lokalnih gazda kojima je Split povjerio četiri godine svoje sudbine. Kao takvog, Kerum ga je poslao u Poljud da - poput svog slastičarskog prethodnika - Hajduk od opće smijurije pretvori u makar malo ozbiljan klub. I dok Split s bezazlenom blagonaklonošću gleda na druga preplitanja privatnog i javnog, čini se da ova poljudska nije legla glasu naroda. Taj se glas očitovao prošle nedjelje, u trenutku dok je Hajduk gubio protiv Zaprešića sa sramotnih 0:2. Na tribinama su izvješeni podrugljivi transparenti protiv NK Pekar i NK Perec, a sa sjeverne okuke na tartan su stazu poletjele krafne. Gledam iz bosanske daljine te krafne na agencijskoj fotografiji: leže na tartanu, iste onakve kakve sam sedamdesetih jeo u školi, leže kao bizarni čin prosvjeda, ali i kao gorka metafora - metafora onoga što se dogodilo sa svetinjama moje adolescencije.

Kerum je vlast ustrojio kao mediteransku ‘famigliju’: funkcije dao rodbini, na liste uvrstio pajdaše. Poput Svaguše
Isti tjedan kad je  Kerum postavio Svagušu u Hajduk jer mu je kumpanjo, splitski je gradonačelnik od drugog svog “strateškog partnera” - nekog Livaje - naručio opremu za dječje vrtiće bez natječaja. Kad su ga se novinari o tome usudili nešto priupitati, on ih je izvrijeđao, uveo silenzio stampa, zaratio s HND-om, a u svemu tome ironija je što su se na udaru Želine pogane jezičine našli i novinari i mediji (Slobodna) koji su ga dobrano podržavali, te koji su praćenje kampanje nerijetko pretvarali u fotostrip o Kerumu. Stoga mi se čini cinično neprimjerenim pisanje nekih mojih mlađih kolega o tome kako je Kerum “pokazao drugo lice” i pitanje “koga su to Splićani izabrali”. Posve je u pravu Tomislav Klauški kad podsjeća da je Kerum uvijek imao jedno te isto lice, te da nije nimalo skrivao ni svoj stil, ni namjere, ni strateško savezništvo s poduzetničkim grozdom Svaguša, Livaja, Milavić, Mamić, Huljić, Ninčević... Za razliku od Forrest Gumpa, Splićani su točno znali što je u kutiji čokoladica. Uvijek se znalo da Kerumova “Ibiza”, te njegova “pro-business” obećanja o stanovima i poslovima za sve uključuju i klijentelističku spregu s konkretnim krugom poduzetnika. Ako se Kerumu štošta može prigovoriti, prijetvornost ne može: on te intencije nikad nije ni tajio.

Glasač je spreman biti opljačkan

Iako sam protiv njega u kampanji ispisao sto tekstova, dio mene cijelo vrijeme je razumio zašto budalasta masa želi glas dati Kerumu. U gradu koji je promijenio pet gradonačelnika u osam godina, u kojem ni jedna koalicija nije dovršila mandat i u kojem je vlast visjela najčešće o jednom-dva glasa političkih marginalaca, glasači su htjeli “ćaću”, htjeli su čvrstu ruku, vlast koju je moguće identificirati imenom i prezimenom, učinkovitu i brzu. Prevedeno, htjeli su bolje strane bandićizma. No, zaboravili su jednu “malenkost”: da s tim pod ruku dolaze i loše strane bandićizma, a to znači netransparentnost, savijanje i kršenje zakona, korupcija i klijentelizam. U tom smislu, “slučaj vrtići” gotovo je perfektan case study. Prvi dan po ulasku u ured Kerum je obećao riješiti problem neupisane djece. Odmah je aktivirao gradske prostore, našao vrtić i odgojiteljice, a lokalne novine klicale su mu kao mesiji koji je riješio problem koji deset godina nije riješen. No, Kerum je tada “shvatio” da obećanje ne može izvršiti ako - poštuje zakon, pa ga je odlučio ne poštovati. Na taj način, vjerujte mi, svatko bi bio efikasan gradonačelnik, a neke živopisne figure poput Bandića i Petrine to već i jesu. Štos je u tome što im glasački puk to honorira. Naše ljude svake četvrte godine ne zanima je li išta bilo netransparentno i tko je što ukrao, jer lupeština se u nas ionako doživljava kao folklorni običaj. Hrvatski je glasač spreman biti opljačkan ako mu kontejner pod prozorom ne smrdi, ako je asfalt popeglan i ako mu daš pučku zabavu, koncerte i skijaški kup. Bandić je to od početka razumio, a Kerum je naučio gledajući. Zato je i spreman na kontrolirano bezakonje.

Intervencija glasačke volje

Od sastava liste pa dalje, Kerum je svoju vlast ustrojio kao mediteransku “famigliju”.  Političke je funkcije izdijelio sestri, šogoru i rodbini, na listu uvrstio partnere i pajdaše. Onako kako se svatko od nas kad ima neki problem uzda u veze i poznanstva, rođe i kunjade, tako je Kerumopolis postavio i vlast: kao premreženu familiju lojalnu “ćaći”. Joško Svaguša samo je dio te “familije” koji je dobio svoj “obiteljski” zadatak. I zato mi je tužno i smiješno kad danas navijači s okuke umjesto oktroiranog “pekara” traže javni natječaj i stručnost bez klijentelizma. “Hajdukov” slučaj samo je specijalni slučaj općeg stila vladavine koji ćemo četiri godine gledati - dakle, dioničarsko-kumovsko- obiteljskog feudalizma. Ovo što sada imaju nije posljedica intervencije zlog nevidljivog komiteta, nego opće glasačke volje. Ako im se to ne sviđa, neka preispitaju sebe i svoje susjede i drugi put budu pametniji kad sjednu pred kartonsku kutiju.


Jurica Pavičić

Izdvajamo