Bitka u šumi Rosinjača nedaleko od Osijeka jedna je od najherojskijih epizoda Domovinskog rata. Toga 5. prosinca 1991. godine u Rosinjači je živote za domovinu položilo 16 hrabrih branitelja iz Osijeka, koji su puna tri sata odolijevali napadima brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja.
Branitelji iz Rosinjače omogućili su obrani Osijeka da se konsolidira i pojača snage na južnim dijelovima grada, što je u konačnici spriječilo daljnje nadiranje JNA i srpskih paravojnih postrojbi prema samome Osijeku. U javnosti se ističe, naime, da je Rosinjača hrvatski Alamo zbog nekih sličnosti s tom najvećom epizodom američke povijesti. Tamo su Teksašani, njih stotinu, 1836. godine izginuli svi do jednoga braneći tvrđavu od napada 1500 vojnika meksičkog generala Santa Ane. Tako su omogućili da se ostatak Teksasa pripremi za rat. Tako je i 16 izginulih heroja dalo vremena ostalima za obranu Osijeka.
Međutim, oni nisu bili tamo ostavljeni. Pedesetak branitelja iz 106. brigade primilo je na sebe uraganski napad, ljudi su tijekom bitke ginuli, a kad su pod navalom uvidjeli da se dalje ne mogu braniti i da im nestaje streljiva, preživjeli su se povukli kako su znali i uspjeli. Neprijatelj je osvojio položaj, ali su se odatle idući dan povukli. Bitka je počela oko 8.15 minobacačkim udarom. “Tukli su nas iz svih oružja i oruđa koje su imali. U povlačenju je bilo i otvorene bitke, pucali smo i mi na njih i vjerojatno su i oni imali žrtava, ali nikada se nije doznalo koliko”, ispričao nam je Marko Kovač, jedan od 50 boraca.
“To je bio totalni pakao, veze su popucale... tukli su po drveću i kada su ga porušili, udarali su direktno u bunkere. Pucali smo mi na njih, oni na nas, gruvali su rasprskavajućim mecima, znam često reći da je Rosinjača jedna sekunda Vukovara. Mi smo pucali dok smo imali streljiva, a imali smo toga zapravo malo. Nismo svi ni puške imali”, opisao je suborac Zdenko Žižanović.
Punih sedam dana trajale su tajne pripreme za izvlačenje tijela poginulih branitelja, izvidnici iz bojne Zrinski-Frankopan ispitivali su teren danima i konačno je donesena odluka da se krene u noći između 12. i 13. prosinca. U mrklome mraku, po smrznutoj oranici, kroz kukuruze i minska polja, u Rosinjaču su stigli pred zoru. Neprijatelj je bio blizu. Do šume je dopirao njihov žamor, zvuk motora tenkova...