Moje 15-mjesečno dijete preraslo je svoja prva kolica pa smo ih odlučili prodati. Malo smo ih očistili, napumpali gume, uslikali i stavili u oglasnik. Ako za njih dobijemo dovoljno novca da kupimo neka malo manja, ‘kišobran’ kolica i neku igračku, dobro smo prošli. Ma najvažnije je zapravo da ih se što prije riješimo jer sa ta tri nastavka - autosjedalicom, ležećim i sportskim dijelom - zauzimaju puno prostora u stanu.
Nešto kasnije toga dana na WhatsApp mi je stigla poruka na engleskom: ‘Jesu li vaša kolica još uvijek dostupna?’
Na profilnoj slici bila je neka mlada žena. Odgovorila sam joj da su kolica još uvijek slobodna.
‘Jesu li očuvana? Koliko dugo ste ih koristili?’, pitala je dalje.
Odgovorila sam joj da su u dobrom stanju, na što mi je ona rekla da joj se sviđaju i da je zainteresirana, no da joj je cijena malo visoka.
‘Možete malo spustiti cijenu?’, pitala je dalje. Ma kako ne bih mogla, samo ih što prije nosi odavde!
Pitala sam je treba li joj i nešto malo posteljine i robice za dijete jer i toga imamo napretek, na što je odgovorila da bi joj i to dobro došlo.
Uglavnom, to je bio sasvim uobičajen razgovor između prodavatelja i potencijalnog kupca: ona se interesirala za detalje, cjenkala… Osim činjenice da se vodio na engleskom, razgovor ni po čemu nije bio sumnjiv.
‘Zanimaju me kolica, ali je problem što sam trenutno na putu u Portugalu. Možda bih vam mogla uplatiti novac preko PayPala ili na vaš IBAN broj pa poslati nekoga da ih pokupi?’, predložila je naposljetku.
Taj mi je prijedlog bio malo neobičan. Kako to netko hoće kupiti kolica ‘na slijepo’, tek preko fotografija u oglasniku? A opet, zašto to netko ne bi napravio? Pa ljudi stalno nešto kupuju preko interneta. Možda je ona tako navikla i sve kupuje online. Zapravom, od svega mi je bila najprivlačnija ideja da ću se riješiti kolica tako brzo i elegantno. Uostalom, što se može dogoditi? Pa oni ne mogu ništa s mojim IBAN računom? Ili ipak mogu?
Nazvala sam svoju banku i pitala ih koliko je sigurno slati nekome IBAN broj.
‘Sto posto sigurno’, rekla mi je službenica preko telefona. ‘To vam ljudi stalno rade kad nešto kupuju jer je to najlakši način za slanje novca. Kad netko ima vaš IBAN broj, jedino što može je uplatiti vam novac na račun, a za sve ostalo treba neki vaš osobni dokument ili token ako se radi o internet bankarstvu.'
Ok, odlučila sam ipak poslati IBAN broj i pokušati prodati kolica. I dalje mi je čitava stvar bila malo neobična, ali mogla sam se i varati. Zapravo, nisam htjela propustiti priliku da se na brzinu riješim tih glomaznih kolica.
Poslala sam joj IBAN, svoje ime i prezime i email adresu. Ubrzo mi je stigao mail od PayPala. Tako se barem činilo.
U mailu je stajalo:
‘Draga Silvija, moje ime je Richard Smith i predstavnik sam PayPala zadužen za vašu transakciju s Elizabeth Johnson (elizabeth40862(at)gmail.com). Primili smo njezinu uplatu, koja je trenutno na čekanju.’
‘Jeste li dobili mail od PayPala?’, pitala je ponovo Elizabeth, kako sam doznala da se moja WhatsApp sugovornica, navodno, zove. ‘Sad samo odgovorite na njega pa ćete dobiti uputstva što dalje.’
Odgovorila sam i ubzo je stigao novi mail s detaljima transakcije.
‘Ukupan iznos od 360 eura skinut je s računa Elizabeth Johnson. Novac je trenutno na čekanju jer nisu uplaćeni troškovi slanja paketa u iznosu od 130 eura. Da bi vaš novac, 180 eura, bio uplaćen na vaš račun, otiđite do najbliže poslovnice Western Uniona i na dolje navedeni račun uplatite 130 eura za troškove slanja, nakon čega će automatski iznos od 180 eura biti uplaćen na vaš račun’, objasnio je ‘Richard’.
Odmah mi je upalo u oči da ‘Richard’ za jednog zaposlenika PayPala dosta ležerno shvaća korištenje velikih i malih slova, razmake i boldanje pojedinih riječi.
U mailu su bili i podaci o osobi zaduženoj za preuzimanje paketa kome sam ja trebala uplatiti novac za pošiljku. To je bio izvjesni David Kahinde, koji se trenutno nalazi u Istanbulu u Turskoj.
Ukratko, da bih ja dobila svojih 180 eura, morala sam prvo tom Davidu uplatiti 130 eura. To znači da će Elizabeth kolica koja koštaju 180 eura, zajedno s troškovima slanja, platiti ukupno 360 eura. Kolica će onda otići u Tursku, a ona će ih preuzeti kad se vrati iz Portugala. Jednostavno, zar ne? I nimalo sumnjivo.
Nazvala sam hrvatski ured Western Uniona i u par riječi im opisala o čemu se radi. Žena koja mi se javila, odmah je pitala:
‘Je li ta osoba koja vam se javila rekla da je u Portugalu?’
‘Da.’
‘Ma to su vam neki prevaranti. Niste im ništa uplatili, niti slali neke osjetljive podatke?’
‘Ne.’
‘Onda u redu. Ako želite mogu vam dati broj od centrale Western Uniona u Londonu da im prijavite ovaj slučaj.’
Uzela sam broj i prijavila pokušaj prijevare. Službenica u engleskom uredu dala mi je broj prijave s kojim, ako želim, mogu otići na hrvatsku policiju.
Za svaki slučaj sam još jednom nazvala i svoju banku. Rekli su mi da ne brinem i da mi je račun siguran, no oni će, za svaki slučaj, ostaviti bilješku tako da mogu odmah reagirati u slučaju neke neobične aktivnosti vezane uz moj račun.
‘Elizabeth’ sam u međuvremenu blokirala na WhatsAppu. Prema broju s kojeg mi je slala poruke, naknadno sam ustanovila da se ne nalazi u Portugalu, nego u Nigeriji. Ni ‘Richard’ iz PayPala mi je više nije javljao.
Kad sam se iduće jutro vozila na posao, stigla mi je SMS poruka na engleskom.
‘Jesu li vaša kolica i dalje dostupna? Molim dogovorite mi direktno na email angel.nigel25(at)gmail.com.
‘Jesu, slobodna su. Hoćete sa vam pošaljem broj računa pa da mi uplatite novac?’, pitala sam ga. No odgovora više nije bilo.
Kad sam čitav ovaj slučaj poslije prepričavala u redakciji, jedna kolegica mi je rekla da je i ona dobila sličnu poruku kad je prodavala dječju autosjedalicu, samo što poruka nije bila na engleskom nego na vrlo lošem hrvatskom.
‘Čini se da ciljaju baš ljude koji prodaju dječju opremu.’
Što se naših kolica tiče, ona i dalje stoje nasred hodnika, smetaju i čekaju novog vlasnika. A poruke zainteresiranih kupaca iz Portugala, Turske i Nigerije, u međuvremenu su prestale stizati.