U srijedu u Zagreb dolazi Amos J. Hochstein, zamjenik pomoćnika američkog državnog tajnika za energetsku diplomaciju. Riječ je o osobi koja je u State Departmentu zadužena za niz pitanja vezanih uz energiju, a između ostalog i za enegetsku sigurnost saveznica SAD-a kako ne bi pale u pretjeranu ovisnost o drugim, “nesavezničkim” dobavljačima.
Ne bi ta vijest bila sama po sebi tako važna da Hochstein nije u Hrvatskoj bio već dvaput u kratkom razdoblju, u listopadu lani i u ožujku ove godine. Priča dobiva potpuno novi okvir u svjetlu informacije da u četvrtak u Zagreb dolazi i veliko rusko gospodarsko izaslanstvo u kojem će glavna zvijezda biti Aleksej Miller, šef ruskog giganta Gazproma - najveće svjetske tvrtke koja se bavi proizvodnjom i distribucijom prirodnog plina. Uz nega će biti i čelni ljudi Gazpromnjefta, četvrte po veličini ruske naftne kompanije.
Dakle, Hrvatska će sredinom tjedna biti polje diplomatskog boja Washingtona i Moskve kad je riječ o energetici. Time postaje jasno koliko je značajna uloga naše zemlje u energetskom redefiniranju ovog dijela Europe. Naša je prednost relativno razgranata mreža plinovoda, postojećih i onih u gradnji, te Jadranski naftovod i posljednično, terminal u Omišlju na Krku koji se već barem desetljeće spominje kao moguća lokacija prvog terminala za ukapljeni plin na ovoj strani Jadrana.
Rusija je pak na svaki način htjela progurati Južni tok, plinovod koji bi trebao prolaziti crnomorskim podmorjem, a onda preko Bugarske, Srbije, Mađarske stizati do srca Europe. Tom se projektu, nakon ruske intervencije u Ukrajini, počela snažno protiviti Europska komisija tvrdeći da se protivi pravilima tržišnog natjecanja (ista tvrtka kontrolira proizvodnju, prodaju i distribuciju). No, Sofija je veliki zagovornik tog projekta, tako i Beograd, a prošli utorak je potpisan, uz prisustvo ruskog predsjednika Putina i sporazum s Austrijom o njegovoj provedbi. Za Južni tok je i Slovenija, pa i Mađarska, dakle bila bi jako dobra i suglasnost Zagreba - iako bismo mi, prema inicijalnom planu, bili samo korisnici, a ne transporteri plina (što eliminira zaradu).
Osim toga, hrvatski je premijer Zoran Milanović otvoreno rekao kako će se novim zakonskim rješenjima onemogućiti da dionice Ine , koje nisu pod vladinom kontrolom, kupi netko izvan EU, što je sasvim jasno usmjereno protiv Rusije - teško je za povjerovati da bi se itko protivio ulasku neke američke kompanije.
Dakle, Rusi će vjerojatno imati u torbi poklone - prije koju godinu pričalo se i o interesu Moskve da u Hrvatskoj izgradi plinsku elektranu - ali trebat će dobro procijeniti u kojoj su mjeri oni možda i danajski. U vidu treba imati i da se Zagreb snažno opirao ulasku ruskih financijskih tvrtki pa je Sberbank ušao posredno, kupivši austrijski Volksbank.
MOL pak ništa ne priječi da proda svoje dionice najboljem ponuđaču: Hrvatska za to nema novca, a 3, 4 milijarde dolara za Ruse nije nikakav novac. SAD će se pak svemu tome maksimalno opirati budući da je svjestan kako je ruska energetika duboko ušla na prostor regije, ali Zagreb treba gledati i svoje interese i vidjeti što će Washington ponuditi kontra Moskvi. Dakle, trebat će skupiti glave na kup da se pronađe najbolje rješenje: a to je ono što brine.
Milanović o dolasku izaslanstva nije znao, a ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak je, čini se, uz Pantovčak glavni operativac tog posjeta.
Točke oko kojih postoje sporovi
Južni tok
Rusija: na svaki način želi ostvariti taj projekt kako bi mogla isporučivati plin Europi neovisno o Ukrajini. Među članicana EU I NATO-a taj projekt podržavaju Italija, Austrija, Slovenija, Mađarska i Bugarska. Od Hrvatske očekuje da izgradi svoj dio za priključak do mogućeg Južnog toka
SAD: smatra da bi provedba Južnog toka strateški oslabila Ukrajinu i dodatno povećala ovisnost jugoistočne Europe o ruskom plinu
Ina
Rusija: kupovinom MOL-ova udjela u hrvatskoj naftnoj kompaniji osvojila bi dosad nedodirljiv prostor, povezala se s Republikom Srpskom i Srbijom, a mogla bi postati redoviti korisnik usluga JANAF-a, a dugoročno možda i (su)vlasnik
SAD: u jeku sukoba Zagreba i Budimpešte uključio se u pregovore političkim pritiskom na mađarsku stranu, jasno utvrđujući da bi bilo kakva ideja prodaje udjela u Ini ruskim kompanijama bilo dugoročno opasno za njihove odnose
LNG terminal
Rusija: snažno se protivi gradnji kompleksa jer bi to značilo da dobiva ozbiljnog konkurenta i na ovom dijelu Europe, nakon što su to napravile Poljska i Litva. Plin bi mogao stizati do Slovačke, Češke, pa i do Ukrajine
SAD: smatra da je taj model diverzifikacije izuzetno važan jer otvara. dobavu plina iz drugih izvora kojih je sve više zahvaljujući novoj tehnologiji fracturinga, a smanjuje se ovisnost o Rusiji
U Srbiji već drže sve rafinerije
U više diplomatskih depeša koje je objavio WikiLeaks jasno se čitalo kako Washington od Zagreba traži da ne dopusti širenje ruskih energetskih interesa na svom ozemlju, što je uključivalo prije svega odbijanje projekta DružbAdria. U međuvremenu je Gazprom, preko svoje podružnice Gazpromnjeft, kupio srpsku naftnu industriju (NIS) i to za vrlo male novce, svega 400 milijuna eura. Time je postao vlasnik ukupne proizvodnje, te rafinerije nafte u Pančevu i Novom Sadu i najveće distribucijske mreže u toj zemlji - koja je postala još veća kupnjom OMV-ih crpki. NIS ima u svom posjedu i plinsku rafineriju u Elemiru pokraj Zrenjanina.
Formalno privatna naftna kompanija Lukoil, kojoj je na čelu jedan od najbogatijih Rusa, Vagit Alekperov, također se ubacila u Srbiju, a onda i u Hrvatsku, za sada samo s nekoliko benzinskih pumpi. Kupovinom OMV-ovih crpki NIS se proširio i na prostor BiH gdje su Rusi također postali vlasnici cijele energetske mreže na prostoru Republike Srpske. Ruski Zarubežnjeft je vlasnik rafinerije nafte u Bosanskom Brodu. Njihova je i Rafinerija ulja Modriča i time je zatvoren vlasnički okvir jer drugih postrojenja i nema. Ako se pak još ostvari i Južni tok, tada bi ruske energetske tvrtke bile apsolutno najjače na ovim prostorima (da ne spominjemo mogući udjel u INA-i).