PIŠE ANA MARIJA VIDJAK

I JA SAM FRANJO, ALI... Bivša nastavnica s diplomom ekspertice za rad s problematičnom djecom ima drugačije mišljenje o slučaju koji je izazvao buru

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 12.12.2018. u 06:00

Privatni album

Bura koja se digla nakon incidenta u Tehničkoj školi Čakovec kad su učenici kredom gađali nastavnika Franju Dragičevića na što je ovaj fizički nasrnuo na nasilnike, ne stišava se.

Nakon što se pročulo o događaju, počeli su se javljati brojni drugi učitelji sa sličnim ili još puno gorim iskustvima iz hrvatskoh škola. Sve to je rezultiralo svojevrsnim pokretom neslužbeno nazvanim #ijasamfranjo, a podrška napadnutom učitelju iz Čakovca stigla je sa svih strana.

Ipak, ima i onih koji o čitavoj stvari imaju ponešto drugačiji stav. Ana Marija Vidjak, diplomirana defektologinja i socijalna pedagoginja koja ima i nastavničko iskustvo iz osnovne škole, iznijela je svoje viđenje situacije koje u nastavku prenosimo u cijelosti:

"Zašto mislim da sam pozvana komentirati “ijasamfranjo” događaje?

Po struci sam dipl. defektolog-socijalni pedagog, dakle onaj čije je zanimanje rad s djecom s poremećajima u ponašanju. Osim s njima, radila sam kao nastavnik u osnovnoj školi, a neko vrijeme i pri Ministarstvu prosvjete na “Školskom telefonu” koji je imao za svrhu sprečavanje nasilja u školama. Osim toga, vodila sam radionice za nastavnike osnovnih i srednjih škola s ciljem razvoja vještina rada s problematičnom djecom i mladima. I na kraju, ali ne manje važno, završila sam edukaciju iz psihoterapije.

Ova četiri “prozora” i kroz njih stečeno iskustvo, daju mi raznolike uvide za kompetentno mišljenje o problematici, vjerujem. Sigurna sam da ga imaju i drugi stručnjaci, no čini mi se da se njihov glas ne čuje dovoljno glasno, stoga eto mog. Nisam Franjo, premda ga mogu razumjeti, a razumijem i učenike s kojima je bio u konfliktu.

S nepunih 30 godina, došla sam raditi kao zamjena za nastavnicu engleskog jezika u osnovnu školu. U osmom razredu su me odmah obavijestili kako su do sada na satovima engleskog bili glasni, hodali po stolovima, visili s prozora, a nastavnica ih je bezuspješno nastojala obuzdati i govorila da će se ubiti.

Ne znam zašto me nije bilo strah, no nekako sam vjerovala da mi moje znanje rada s djecom (pa i onom s poremećajima u ponašanju) kao i edukacija psihoterapije koju sam završila, a prije svega želja za rad s djecom, mogu pomoći da održim sat i postavim se kao autoritet.

Kada smo došli do toga da cijeli sat radimo gramatiku prevodeći “Unforgiven” od Metallice, i kada su učenici u zadnjim klupama počeli sudjelovati jednako kao oni u prvima, kada su krenuli pljeskati jedni drugima u znak podrške za napredak, potvrdilo se moje vjerovanje.

Razmišljajući o proteklim događajima i buri koja se digla u medijima, uglavnom nailazimo na jednoznačne zaključke tipa:

  1. djeca su danas nemoguća
  2. nastavnike nitko ne štiti
  3. roditelji su svemu krivi
  4. ministarstvo ne mrda prstom

Ljudi očigledno imaju potrebu naći krivca.

Ali iz mog iskustva, stvari su kompleksnije nego što se na prvu čini jer su uistinu svi navedeni suodgovorni za ono što se dešava. Za ovu priliku bih se osvrnula na teenagere i nastavnike. Brojni su komentari već upućeni roditeljima i roditeljstvu, a i Ministarstvo ima svog “putra na glavi”, no o tome više znaju i trebaju reći nastavnici i ravnatelji.

Teenageri

Djeca su onakva kakvi smo mi koji ih odgajamo. Djeca su produkt društva, sustava vrijednosti, škole, vršnjačke grupe, utjecaja autoriteta koji ih okružuju, a onda (i prvenstveno) roditelja. Jesu li teža i zahtjevnija nego prije 30 godina? Vjerojatno. Znači li to da se s njima ne može? Ne. To samo znači da nam treba više znanja, strpljenja, jasnoće, truda i zdravih granica kako bismo im pomogli da postanu kvalitetni ljudi.

Brojne prijave slučaja od strane “ijasamfranjo” nastavnika govore o činjenici da djeca, posebno ona u pubertetu, provociraju upadicama, vrijeđanjem, psovkama.

Možda će nekome biti razočaravajuće, no to je i njihov zadatak.

Zadatak teenagera jest da provociraju, isprobavaju granice autoriteta, preispituju vrijednosti koje ih okružuju. Odrasle oko sebe stavljaju “pod lupu” i testiraju njihovu dosljednost, postojanost, pravednost i otpornost.

Pristojni i poslušni teenageri su iznimka. Većina ih traži način da oproba svoju mogućnost utjecaja na negativan način. I tako nas odrasle “raskrinkaju” i “izbace iz takta”. Jer tada su uspjeli! Zato svaki puta kada izgubimo živce i izbacimo učenika iz razreda zapravo potpisujemo malu kapituaciju. Ono što poručujemo i dotičnom i ostalim učenicima jest “ja s ovim ne mogu/ne znam/ne želim”. I tada je 1:0 za učenika s neprimjerenim ponašanjem.

“Trebamo li dakle trpiti vrijeđanje i psovke?”, netko će pitati. Ne. Ne trebamo. Nekad samo trebamo vidjeti što leži ispod njih, odnosno što je uzrok, a što posljedica.

Pa kada mi učenik kaže “kravo glupa”, u milisekundi trebam odlučiti kako na to reagirati. I da li reagirati na samu psovku ili ono što je do nje dovelo. Odnosno tretirati to kao problem koji je i dalje njegov.

Jer, ako se uvrijedim i počnem držati prodike o tome kako ne dozvoljavam da me se tako oslovljava, tada psovka postaje moj problem, zar ne? A ako mirno i sigurno pitam “kada me tako oslovljavaš, što zapravo trebaš od mene?” ili “vidim da imaš neki problem. Reci mi o čemu se radi, ali na poštujući način”. Time otvaramo dijalog za traženje rješenja, ali biramo bitku.

Što je bitno? Izbor terminologije ili ono što je do nje dovelo?

U podlozi grubosti i “neprimjerenosti” jest ljutnja ili pak bijes. Na nama je izbor hoćemo li reagirati na bijes i ono što je dovelo do njega ili rječnik koje je posljedica.

Nastavnici

Raditi kvalitetno s djecom i mladima je itekako stresan i zahtjevan posao. I trebao bi ga raditi netko tko to želi i zna. A ako samo želi, a ne zna, tada je bitno dodatno se educirati jer fakulteti koji pripremaju studente za profesorska zanimanja sadrže toliko malo pedagogije, psihologije i njihove praktične primjene, da je to smiješno i nedovoljno.

I kao što roditeljstvo nije za svakoga, tako ni nastavnički posao nije za svakoga. Stoga, ako je osoba završila npr. geografiju jer ju je to zanimalo, ne znači (ili bar ne bi trebalo značiti!) da se njezin poziv krije u školskim klupama za sljedećih 30 godina.

Dodatna edukacija je puno više od stručnih usavršavanja o kojima čujemo da su dio obaveze svakog nastavnika. Kako to u prosjeku izgleda?

Dva puta godišnje se svi nastavnici skupe u jednoj dvorani, održi se predavanje u trajanju od 2 školska sata, sudionici se potpišu da su pohađali stručno usavršavanje i to je to. Za vrijeme predavanja neki od njih čitaju novine pod stolom, neki se skrivaju iza krilatice “jedno je teorija, a drugo praksa”, a tek dio aktivno sudjeluje.

Navedena usavršavanja se odvijaju isuviše rijetko, nedovoljno su specifična i djeluju tek na razini informacije, a ne i učenja novih vještina.

U neformalnim razgovorima, nastavnici će vam reći da se najčešće uistinu dodatno educiraju oni kojima najmanje treba, dok oni koji imaju najviše disciplinskih problema maksimalno izbjegavaju rad na sebi. Možda se nadaju da će problem sam od sebe nestati. A on zapravo samo raste. I manifestira se bilo kao osjećaj bespomoćnosti, nezainteresiranosti za rad ili pak kroz psihosomatske bolesti i česta bolovanja.

Tko treba štititi nastavnike?

Prije svega, nastavnik samog sebe može zaštititi na brojne načine. Zanimljivim predavanjima, prilagođenom i kreativnom metodologijom, pripremom za nastavu, kako sadržajno, tako i pedagoški. Čitanjem, stručnim usavršavanjem, suradničkim radom s djecom na raznim projektima, pravednim i jasnim standardima, svojom točnošću i pribranošću, svojim raspoloženjem i smirenošću.

Kao čovjek, nastavnik se može štititi svojim jasnim granicama, preuzimanjem odgovornosti, samokontrolom, ali i toplinom, iskrenim interesom za mlade, pohvalama. Moda zvuči čudno i na prvu paradoksalno, no djeca daju poštovanje osobi koja ih poštuje.

Sve su to alati za rad.

A ako nastavnik odrađuje sat tako da diktira sadržaj lekcije učenicima iz tjedna u tjedan, prije ili kasnije doći će do eskalacije od strane učenika.

Ista grupa učenika će dva različita nastavnika tretirati potpuno drugačije. Jednom će raditi kaos na satu, drugoga će poštovati i uvažavati. Gdje leži razlika? U stavu nastavnika i odnosima koje stvara s učenicima. Sam predmet tj. sadržaj nastave je ovdje potpuno irelevantan.

Što kada su u pitanju prijetnje fizičkim nasiljem ili smrću?

Treba li se nadati da učenik ili roditelj to nisu mislili ozbiljno? Pa ako prođe, prođe? Nikako. Za svaku takvu prijetnju nastavnika treba zaštititi policija. Naravno, on je prije svega treba pozvati dok god postoji mogućnost da je njegovo fizičko zdravlje i život ugrožen. Ravnatelj je taj koji treba zaštititi i podržati svog zaposlenika, kao u bilo kojoj drugoj organizaciji. Roditelji i djeca dolaze i odlaze, a nastavnik je taj koji ostaje i koji je važan stup školskog sustava.

“Nastavnicima treba vratiti dostojanstvo”, čuje se. No, dostojanstvo ne funkcionira kao bilježnica koju nam je netko uzeo.

Dostojanstvo je nešto što je isključivo naše, i njega nam drugi ne mogu otuđiti, osim ako ga svojevoljno ne predamo."

Izdvajamo