Nekoliko dana prije nego što je USKOK upao u Inu pokušavajući utvrditi je li MOL plaćajući za naftu višu cijenu od tržišne oštetio Inu, Budimpešta je obavijestila Moskvu da je odustala od namjere da proda 49,1 posto dionica najveće hrvatske naftne kompanije. Sve upućuje na to da je premijer Viktor Orban za sada odustao od prodaje MOL-ovih udjela u Ini nakon što je Amos Hochstein, zamjenik pomoćnika glavnog tajnika za energetsku politiku SAD-a, izvršio snažan pritisak na Budimpeštu da odustane od prodaje dionica Ine.
Pri donošenju te odluke važnu ulogu odigrala je i kriza u Ukrajini zbog koje su EU i SAD uveli sankcije Moskvi. Washingtonu i Bruxellesu to je bio dobrodošao povod da pojačaju pritisak na Zagreb i Budimpeštu kako bi prekinuli preliminarne pregovore s Moskvom.
Presudna uloga Uprave
No, presudnu ulogu, tvrde dobro upućeni izvori u Budimpešti, odigrali su Uprava i dioničari MOL-a koji nisu dali suglasnost za prodaju svojih udjela u Ini te su se otvoreno suprotstavili namjerama svoje Vlade. Unatoč svim problemima s hrvatskom stranom, dioničarima i menadžmentu MOL-a prodaja Ininih dionica nije u interesu jer bi, po stručnim procjenama, njihova tvrtka izgubila i do 30% burzovne vrijednosti.
Inače, baš je ovih dana, unatoč uvođenju raznih sankcija, Rosneft platio 500 milijuna eura kako bi postao najveći dioničar u velikom europskom proizvođaču automobilskih guma, talijanskom Pirelliju. Što pokazuje da Amerikanci imaju dva kriterija: jedan, ultimativan, za manje države, i drugi, neobvezujući, za veće partnere. Rusi upozoravaju kako Amerikanci guraju sankcije jer njihova robna razmjena s Rusijom iznosi relativno malih 40 mlrd. dolara, dok bi kažnjavanje Moskve moglo imati teške posljedice po članice EU, čija trgovina s Rusijom već premašuje 500 milijardi.
Rosneft je poželjniji
Predstavnici Rosnefta i Gazpromnefta koji su boravili u Zagrebu uvjeravali su hrvatsku stranu da bi jedino te dvije kompanije mogle osigurati sigurnu poslovnu budućnost Ine. Budući da je Gazprom vlasnik Naftne industrije Srbije i rafinerije Pančevo, u Zagrebu postoji bojazan da bi poslovanje Ine bilo prilagođavano ruskim planovima u Srbiji, gdje je samo u rekonstrukciju rafinerije u Pančevu uloženo 500 milijuna dolara. Što je, dakako, posve neprihvatljivo za hrvatsku stranu. Stoga bi Rosneft, procjenjuje se, bio neusporedivo poželjniji partner, pogotovo jer bi, među ostalim, mogao osigurati dovoljne količine nafte za rafineriju u Rijeci. No, prije donošenja bilo kakve odluke hrvatska Vlada bi trebala, upozorio je jedan ugledni znanstvenik i ekonomist, prvo razriješiti dvije temeljne dvojbe.
- Ponajprije, valjalo bi razumjeti da u Ini nisu najvažniji problem upravljačka prava. Najveća je pogreška napravljena kada su vlasnička prava dana u ruke Upravi umjesto da budu koncentrirana u Skupštini i NO-u. Tako je Uprava, umjesto da se bavi efikasnošću poslovanja, bila zaokupljena vlasničkim odnosima.
Pritom je hrvatska strana bila hendikepirana jer je država uvijek puno sporija u donošenju odluka od privatnog sektora. Da su se vlasnički odnosi i pitanje razvoja Ine rješavali na razini Skupštine i NO-a, uopće ne bi bilo važno imaju li većinu u Upravi Mađari, Hrvati ili netko treći, bilo bi samo bitno da profesionalno upravljaju kompanijom. Drugi je problem što Vlada, da bi mogla kompetentno pregovarati o Ini, mora imati razrađen dokument o strategiji razvoja Hrvatske do 2050.
Strategija razvoja
Samo na temelju jasne vizije razvoja cijelog gospodarstva može se predvidjeti kako će Ina izgledati za pet ili deset godina. Hoće li pokrivati samo potrebe domaćeg tržišta ili će se proširiti? Nažalost, kako nema razrađene strategije razvoja, tako nema ni odgovora na ta pitanja - istaknuo je sugovornik Jutarnjeg. Kako potrošnja nafte i naftnih derivata kontinuirano opada, rafinerije i benzinske crpke rade s gubicima pa su profiti naftnih kompanija sve manji, nužno je što prije pronaći izlaz iz pat-situacije u kojoj su se našli MOL i Vlada Zorana Milanovića. Svako odugovlačenje moglo bi imati fatalne posljedice za razvoj i budućnost Ine.