Prošlo je dva tjedna od ratifikacije Istanbulske konvencije, a protivnici i dalje ližu svoje rane. Njihova odlično organizirana i izdašno financirana višemjesečna kampanja, uz snažnu podršku Crkve, uspjela je mobilizirati razmjerno malen broj ljudi. I zato treba jasno i glasno čestitati svima koji su stali uz žene. Svima koji su stali u obranu građanskog društva. I svima koji su ustali protiv laži koje su se stalno plasirale o sadržaju te konvencije. Čak su i neki sveprisutni “intelektualci” lagali da će sada muškarci odjednom izjavljivati da su žene i onda terorizirati žene u javnim WC-ima. Imam dojam da se u tim trenucima njihova diploma poželi samozapaliti.
No što se zapravo promijenilo?
U političkom smislu mnogo jer je konačno jasno u kojem će se smjeru razvijati najmoćnija hrvatska stranka, ali u društvenom se smislu još ništa nije promijenilo. Ratificiranje te konvencije tek je znak dobre volje, a kao i uvijek, treba se čekati provedba jer u tom segmentu obično imamo probleme. Naime, mi imamo odličan zakon i protiv diskriminacije žena pa je i dalje uobičajeno da se ženama na razgovorima na posao postavljaju pitanja o trudnoći i drugim životnim područjima koji spadaju u privatnu sferu. Žene koje prijave takvo ponašanje često nastradaju jer ih se proglasi problematičnima. “Spusti glavu i šuti, može biti i gore”, slušali smo desetljećima. Vidimo nasilje i ne prijavljujemo ga jer se ne želimo petljati u tuđe poslove.
Vidimo krađu i ne želimo prijaviti jer je smatramo normalnom.
Dakle, ne moramo se bojati da će netko djeci u osnovnoj školi reći da mogu birati spol jer je ta izjava vrlo opasna laž i nema nikakve šanse da se ostvari.
Ne moramo se bojati ni gubitka suvereniteta jer je i to besmislena konstrukcija. Znate… ako se jedna Njemačka ili Francuska ne boje gubitka suvereniteta zato što će provesti dokument koji se tiče cijele EU, a provedbu će nadzirati neko nadzorno međunarodno tijelo, mislim da ni mi nemamo razloga za strah.
Ne trebamo se bojati ni toga da se nećemo smjeti nazivati majkama ili očevima jer ćemo svi postati roditelj 1 i roditelj 2. I to je vrlo opasna laž koja se neće i ne može ostvariti.
Ali ipak se moramo bojati nečega. Moramo se bojati da će ta konvencija ostati mrtvo slovo na papiru. Za razliku od prijašnjih besmislenih navoda, od toga prijeti stvarna opasnost u hrvatskom društvu. Upravo je zato fantastično da to nije isključivo hrvatski dokument i da će se nadzirati njegova provedba. Nećemo tako izgubiti suverenitet, nego ćemo osigurati da se taj zakon provede, a to nam je bolno potrebno.
Tako bismo možda spasili i majku sedmero djece koju je ovaj tjedan ubio njezin suprug. Scenarij koji smo čuli jednako je tragičan kao i tragično uobičajen. Naime, i taj je jadnik godinama zlostavljao i svoju suprugu i djecu. I svi su to znali. Godinama ih je tukao, vrijeđao, uzimao novac… Ponekad su ga prijavili i, prema odvratnom starom običaju, policija je došla, odvela ga u zatvor da se ohladi i on se ujutro vratio u tu istu kuću da može u miru nastavljati zlostavljati. To je naša uobičajena, tragična praksa. I onda prestaneš prijavljivati nasilnika jer vidiš da se apsolutno ništa pozitivno ne dogodi. Štoviše, dogodi se i nešto negativno jer on svoju bijedu potom još jače iskali na nemoćnijima, a ti još zaradiš i osudu okoline.
Konvencija bi trebala osigurati da se ne ponovi ovakav crni scenarij. Nažalost, i dalje će biti bijednika koji će svoj jad iskaljivati na nemoćnima, ali žrtvama će se konačno osigurati bolja pomoć.
I da taj bijednik završi iza rešetaka gdje mu je i mjesto, ali i da se pomogne zlostavljanoj obitelji. I u egzistencijalnom i u psihološkom smislu.
Konvencija govori i o važnosti obrazovanja, ali ne brinite se, ne onako kako su vas strašili. Djecu ćemo učiti o važnosti ravnopravnosti i činjenici da bi ženama trebale biti dostupne sve mogućnosti kao i nama muškarcima. Poticat će se ljudskost, zdrav razum i građanski aktivizam. Naravno da to ne odgovara ljudima koji žele uplašene, needucirane osobice kojima je lakše manipulirati, ali trebalo bi biti u interesu svima koji žele dobro ovome društvu. Uz takvo obrazovanje, možda će se i smanjiti uobičajeno tragična reakcija okoline koja se i u ovom slučaju čudila raspletu. Gledao sam intervjue s krajnje začuđenim sumještanima koji su jasno znali da se radi o kroničnom obiteljskom nasilniku, pogotovo kad popije, a opet su iznenađeni!? Moramo prestati glumiti nojeve!
Dakle, Konvencija sigurno neće spriječiti svaki čin nasilja, ali će žrtvama olakšati da pomoć potraže i dobiju je na vrijeme. Inače ćemo i dalje pokapati naše majke, kćeri, sestre…
Stvarno je dosta!