EKSKLUZIVNO

JACQUES PAUL KLEIN ZA JUTARNJI 'Kad je Glavaš na stol stavio pištolj od 9 mm, ja sam izvukao Magnum'

    AUTOR:
    • Drago Hedl

  • OBJAVLJENO:
  • 06.12.2013. u 10:24

'Kada se ne bih mogao dogovoriti sa Šuškom, nazvao bih njegovu majku u Široki Brijeg'

Jacques Paul Klein, umirovljeni američki general i diplomat koji je proveo mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, i danas, na pragu 75. godine života zrači nevjerojatnom odlučnošću, i rijetkom elokventnošću. Nakon operacija Bljesak i Oluja jedino okupirano područje ostalo je Podunavlje, Vukovar s okolinom i cijela Baranja. S obzirom da se taj dio teritorija izravno naslanja na Srbiju, ali i s obzirom na količinu oružja koja je ondje bila koncentrirana, jasno je da bi vojna operacija odnijela mnoge živote. Kao prijelazni upravitelj UNTAES-a, Klein je uspio postići da se taj dio Hrvatske vrati u njen ustavnopravni poredak bez ijednog ispaljenog metka. U tome je njegova najveća zasluga i zbog toga je prošlog ponedjeljka u Osijeku primio priznanje počasnog građanina, drugog grada u Hrvatskoj, nakon Vukovara, koji mu je odao to priznanje. Više od 15 godina nakon završetka misije, pitamo ga koji su bili ključni trenuci da njegova "nemoguća misija" uspije.

Milošević šef mafije

- Imali smo snažnu i punu podršku Vijeća sigurnosti i ključnih članova, SAD-a i Rusije. Na lokalnoj razini imali smo predsjednika Tuđmana koji je stvarno želio mirnu reintegraciju. Imali smo kompetentno osoblje UN-a što se baš ne događa uvijek, snažnu vojnu komponentu i infrastrukturu, uključujući i medije koji su razbijali klaustrofobiju i paranoju tamošnjeg stanovništva. No, sad, 15 godina kasnije, moram reći da sam razočaran nedostatkom ulaganja u to područje. Ne samo s hrvatske strane. I svijet je tu zakazao. Otišli su i zaboravili Vukovar. Ondje su bitna ulaganja i da ih je bilo više, ne biste se suočavali s problemima kojeg danas ondje imate.

Više puta tijekom misije susretali ste se sa Slobodanom Miloševićem. Kakav je dojam ostavio?

- Milošević se držao Machiavellija: njegov je jedini cilj bio ostati na vlasti. Bio je bez ikakvih strateških vizija i svoj je narod vodio u povijesni cul-de-sac. Kad sam mu predložio razmatranje mogućnosti da Srbi na području UNTAES-a dobiju dvojno državljanstvo, krenu li stvari s hrvatskom administracijom loše, rekao je: "To je njihov problem". Objasnio sam da su ljudi nervozni i nesigurni i da im dvojno državljanstvo daje sigurnost. No, on je to odbio. Pitao sam: "Dobro, dovraga, u čemu je uopće vaša uloga?". Nije odgovorio. Za njega je, sve i uvijek, bilo problem nekog drugoga. Kad sam došao u regiju, prvo što sam uočio da prijelazi između Srbije i tzv. Krajine nisu bili maknuti. To je pokazivalo kako je Milošević bio svjestan da će ta područja morati vratiti.

Slažete li se ipak da je Milošević, a ne Goran Hadžić i njegovi, odlučivao o sudbini tzv. Krajine?

- Milošević je bio stvarni šef te mafije. Oni su ga slijepo slušali. O svemu je odlučivao. Hadžić i društvo bile su slijepe marionete Beograda. Bili su bez ikakvog autoriteta. Milošević ih je, kao što je poznato, na kraju sve prodao.

Pražnjenje Đeletovaca

Kako biste ga portretirali Hadžića, danas haaškog optuženika?

- Bio provincijski nitko i ništa. U engleskom jeziku postoji zgodna uzrečica: nije bio najoštriji nož u ladici. Bio je bez ikakvog političkog talenta i očajno je služio narod kojega je predstavljao. Od prvog je dana znao da će otići iz Hrvatske i nije ga bilo briga što će biti s onima koji ostanu.

Tko su bili ljudi s kojima je bilo najteže pregovarati?

- S Hadžićem zato što je bio nepošten. Činilo se da uopće ne razumije da je pametno surađivati i da mora upotrijebiti moć kako bi učinio najbolje što može za ljude koje predstavlja. Njegova taktika skrivanja i odugovlačenja otežavala je ozbiljne pregovore. Zanimao ga je samo šverc, kako izvući i prodati naftu iz Đeletovaca i napuniti džepove prije nego što ode.

S kim ste na srpskoj strani najbolje surađivali?

- Imali smo sreću jer je na srpskoj strani bio častan profesionalac, general Lončar. Kad smo se upoznali, upitao sam ga kao general generala: "Što je vaš zadatak?". Rekao je: "Obaviti povjerenu zadaću, demilitarizaciju područja. I to ću učiniti". Teško naoružanje izvlačeno je po noći, kako se ne bi uznemiravalo stanovništvo: bilo je 120 tenkova i 140 komada teškog artiljerijskog oruđa. Lončar je držao do riječi. Sve što je obećao, napravio je. Koliko je Lončar bio profesionalac, svjedoči i ponuda hrvatskog generala Đure Dečaka na kraju demilitarizacije. Rekao je da ima ovlasti od predsjednika da mu ponudi mjesto u Hrvatskoj vojsci. Lončar je ljubazno zahvalio i rekao da je donio odluku o odlasku u Beograd.

Kako ste surađivali s predsjednikom Tuđmanom?

- Odlično. Obojica smo bili vojnici. Znao je da će suradnja omogućiti da misija UN-a bude završena prema planu. Kako mu je cilj bio da UN što prije ode iz Hrvatske, pritiskao je suradnike da tijesno s nama surađuju. Neki su pokušali odugovlačiti, ali Tuđman bi ih brzo doveo u red.

Glavaševe smicalice

A s ministrom obrane Gojkom Šuškom?

- Ljudi ga obično tako ne vide, ali on je bio biznismen. Razumio je kategorije kao što su novac, profit, dolar i u tom se duhu ponašao. Bio je ekspeditivan. Kad sam mu rekao kako je neke Srbe strah da će morati u Hrvatsku vojsku, hitro je odgovorio: "Promijenit ćemo zakon". I učinio je to pa su Srbi dobili 10-godišnji moratorij za služenje vojske. Njime nisu vladale emocije, bio je pragmatičan. Ipak bilo je i situacija kada bih kurtoazno nazvao njegovu majku u Široki Brijeg. Ponekad je bolje razgovarati s majkom kada želite da sin nešto učini.

S kim ste na hrvatskoj strani imali najviše muke?

- Bilo je i s hrvatske strane onih koji su odugovlačili proces, nadajući se da će što više Srba otići. Ali tada bih rekao Tuđmanu: što više vaši odugovlače, duže ćemo ostati. Srbi žele da mi ovdje ostanemo zauvijek, a vi da što prije odemo. Zato učinite nešto. Kad sam otvorio cestu kod Nemetina da se razdvojene obitelji s okupiranog teritorija mogu sastajati sa svojima na slobodnom dijelu Hrvatske, bilo je opstrukcija. Jedan lokalni lider to je pokušao zabraniti govoreći kako u UNTAES području vladaju slinavka i šap. Tada sam nazvao Bruxelles i pitao ih znaju li da u Hrvatskoj vladaju stočne bolesti. Bili su iznenađeni i najavili kako će odmah obustaviti uvoz mesa. Kad sam to rekao Tuđmanu, razbjesnio se i pozvao je na red tog lokalnog političara. Sve se riješilo u 24 sata.

Pretpostavljam da mislite na Glavaša.

- Da. Ispričat ću vam anegdotu vezanu uz njega. Jednom prigodom u nekom restoranu tijekom večere izvadio je pištolj, mislim 9 mm Zastavu. Lupio je njime o stol i rekao: "Ovako se pregovara sa Srbima!". Kako su me suradnici pripremili za razgovor i kako sam znao što mogu očekivati, ponio sam Smith & Wesson 357 Magnum i udario njime o stol. Rekao sam: "Vidite, ovaj moj puno je veći od vašeg".

Uz Tuđmana i Šuška, tko su još ljudi zaslužni za uspjeh vaše misije?

- Vesna Škare Ožbolt bila je sjajna suradnica. Nalazila se u predsjednikovu uredu i kad bismo god imali kakav problem, zvali bismo nju. Naravno, ogromne zasluge imao je i Ivica Vrkić, čovjek na terenu koga je imenovao predsjednik Tuđman. Uživao je veliko povjerenje Srba i bio jedan od rijetkih koji se sam mogao kretati po UNTAES području. Uvijek je govorio istinu. Sa srpske strane odlično smo surađivali s već spomenutim generalom Lončarom, ali i s Vojislavom Stanimirovićem.

Šokirani Tuđman

Organizirali ste 1997. visokorizičan posjet predsjednika Tuđmana Vukovaru. Kako je to provedeno?

- Jednom prigodom Tuđman me pitao mogu li omogućiti grofu Eltzu da dođe u Vukovar. Bez oklijevanja sam otišao helikopterom u Zagreb, pokupio ga i doveo u moj stožer u Vukovar. Čim smo grof Eltz i ja popili kavu utrpao sam ga u vozilo i obišli smo Vukovar. U kolima sam pomislio: zašto isto tako u Vukovar ne bih doveo i predsjednika Tuđmana. Kad smo to dogovorili sazvao sam sastanak krajinskog vodstva u mom stožeru. Ubrzo, predsjednik Tuđman je sletio pa sam izašao i za nekoliko trenutaka vratio se u dvoranu gdje je trajao sastanak. Rekao sam im: Gospodo, danas imamo gosta, ovdje je predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman. Bili su u potpunom šoku. Kad je Tuđman zakoračio u salu, gradonačelnik Vukovara sakrio se pod stol da ga kamere ne uhvate. Tuđman je bio vrlo odriješit. "Svi koji se smatrate građanima Hrvatske, imate budućnost i možete ovdje ostati", rekao je. Gledao sam srpsko vodstvo, blijedih lica i u potpunom šoku. Pitao sam se jesam li pogriješio što ispred dvorane nisam doveo liječnika. Izgledali su kao da će ih svakog časa pogoditi infarkt.

Tko je inicirao Tuđmanov dolazak u Vukovar?

- Bila je to njegova velika želja, no morali smo prvo demilitarizirati područje i uspostaviti policijske snage kako bi područje bilo sigurno. Kad su stvoreni uvjeti, pozvao sam ga Nakon sastanka s vodstvom tzv. Krajine provezao sam ga po Vukovaru. Bio je šokiran. Jedno je kad vidite slike razaranja, a drugo je kad to doživite u stvarnosti.

Tijekom ekshumacije više ste puta bili na Ovčari. Kako ste se osjećali vidjevši tolika tijela ubijenih?

- Uvijek sam se kao vojnik pitao kako je bilo moguće da netko na takav način ubije toliko ljudi. Ne mogu opisati s koliko gađenja gledam na one koji su takvo što učinili.

Izdvajamo