SVJEDOČANSTVO

JEDAN TJEDAN SA SOCIJALNOM RADNICOM KOJA SAMA SKRBI O 182 OBITELJI S DJECOM 'Otvaram novine i molim Boga da nije jedna od mojih obitelji...'

iStock

 

Marijana je prošli ponedjeljak u 12 sati morala biti na sudu kao svjedokinja. Pa gdje baš u 12, mislila je u sebi dok je čekala autobus. Do suda joj treba nešto više od sat vremena. Onda svjedočenje, pa povratak. I to javnim prijevozom, koji ne ide svake minute. Službeni automobil, ona stara krntija koju dijeli cijeli kolektiv, već je tjedan dana pokvaren. Uspjeli su intervencijom šefa dobiti na raspolaganje zamjensko vozilo, ali samo četiri sata na dan. Sad imamo pola automobila, smijala se sama sebi.

Nakon ročišta vjerojatno će čekati redovnu liniju barem pola sata. Kad se vrati, bit će već pola tri... I ode dan. Na što, pitala se frustrirano.

Ovo joj je, brojala je u sebi, treći put da svjedoči u istom slučaju. Zovu je ponovno zbog proteka vremena, objašnjava sud. Slučaj u kojem svjedoči traje već petu godinu. A riječ je o djetetu! Prije će mali postati punoljetan nego što sud odluči s kojim bi roditeljem trebao živjeti...

Marijana je socijalna radnica. Nešto više od 15 godina radi na Odjelu obiteljsko-pravne zaštite, u jednom Centru za socijalnu skrb srednje veličine sa zaposlenih 40-ak stručnih radnika. Područje koje pokrivaju ima nešto više od 100.000 stanovnika.

Tijekom protekle godine Marijana je imala u tretmanu 182 obitelji - gotovo dvostruko više od propisanog maksimuma i barem četverostruko više od prosjeka razvijene Europe.

- Nema nas dovoljno, samo kod nas nedostaje šest stručnih radnika. Broj predmeta je golem, a odgovornost još veća. Vjerujte mi, ponekad kad vidim na naslovnici tragediju u obitelji koja je bila u tretmanu Centra, sa strahom otvaram novine i molim Boga da nije jedna od mojih. Jer, nije moguće obaviti sve što bi trebalo i sve što ja mislim da bi trebalo u vremenu koje imam na raspolaganju prema tolikom broju obitelji. A i kad napraviš baš sve, nema garancije da se neće dogoditi tragedija, poput one na Pagu - priča Marijana.

Događaj na Pagu, gdje je otac iz obitelji koja je godinama u tretmanu lokalnog Centra za socijalnu skrb bacio četvero djece u dobi od tri do osam godina sa šest metara visokog balkona, mogao bi i trebao predstavljati točku obrata za budućnost sustava socijalne skrbi u Hrvatskoj, smatra dr. Nino Žganec, predstojnik Studijskog centra za socijalni rad zagrebačkoga Pravnog fakulteta.

Nakon tog događaja istodobno se dogodilo nekoliko za sustav važnih stvari: inače vrlo samozatajni, pa i preplašeni socijalni radnici počeli su pisati otvorena pisma pod svojim imenom i prezimenom, vrlo jasno i konkretno govoriti o tome kako rade, što sve rade i u kojim uvjetima, a neki su čak izašli i na ulicu kad je trebala biti smijenjena ravnateljica zadarskog Centra za socijalnu skrb. Javnost, koja je u pravilu uvijek spremna tražiti krivca i najčešće ga nalazi u Centru za socijalnu skrb, nije ni ovaj put postupila drugačije, ali ipak umjerenije nego tijekom prijašnjih incidenata te ipak s priličnom ogradom i razumijevanjem za socijalne radnike. Objašnjenje vrlo vjerojatno leži u tome da je nasilje na Pagu bilo do te mjere brutalno i neshvatljivo zdravom razumu da je socijalne radnike nagnalo da kažu: E, sad je dosta traženja isključivo naše krivnje, a javnost da se pita - može li se za to pronaći krivac mimo počinitelja?

- Nastalu krizu sustava trebalo bi iskoristiti kao šansu za otvaranje nove stranice u njegovu razvoju. Treba priznati da je profesionalni socijalni rad u centrima u značajnoj mjeri opterećen upravnim modelom postupanja s jedne strane te reaktivno-kriznim modelom s druge. To znači da socijalni radnici zbog prirode posla i goleme opterećenosti nemaju dovoljno prostora za bavljenje strukom u smislu u kojem to ova profesija zahtijeva, osobito u preventivnom i razvojnom dijelu. Velik dio posla odnosi se na administrativne aktivnosti i, slikovito rečeno, “gašenje vatre“. Socijalni rad je snažno reduciran kurativnim postupanjem i kroz sustav socijalne skrbi dobio je, nažalost, značajke više kontrolne nego pomagačke profesije - smatra dr. Žganec.

U centrima za socijalnu skrb nedostaje gotovo 30 posto stručnog kadra. Prema podacima Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, umjesto potrebnih 2173 stručnjaka, zaposleno ih je 1550. Normativi su golemi, a alati i mogućnosti za rad minimalni: ponekad se čini da stvarnog socijalnog rada u Hrvatskoj nema, da struka ne može donijeti ni najmanju odluku autonomno, sagledavajući konkretnu osobu, nego se stručni rad svodi na najbanalnije ispunjavanje zakonskih obveza koje same sebi postaju svrha.

Ako godina - kad se oduzmu vikendi, godišnji odmor i praznici - ima 220 radnih dana, Marijani je za svaku “njezinu” obitelj na raspolaganju točno - 1,2 radna dana. Što točno ona s njima može postići?

- Dobro, nije baš tako. Ne bavimo se svakom obitelji jednako dugo jer nisu sve obitelji jednako zahtjevne. Neke se kod nas pojave jednom i više im ne treba stručna pomoć - primjerice, bračni partneri s maloljetnom djecom koji se dogovorno razvode pa dođu na obavezno savjetovanje, naprave plan o roditeljskoj skrbi i više ih nema. Ili obitelj djeteta koje napravi nešto u školi. Njih pozovemo na razgovor i jednom nenajavljeno odemo u obitelj da vidimo kako funkcioniraju. Ako vidimo da je sve u redu, ako roditelji uviđaju problem i rade na njegovu otklanjanju te ako procijenimo da je to bio jednokratni incident, s tom obitelji najčešće više nemamo posla. No, najveći dio obitelji treba ozbiljniju pomoć i praćenje, a najmanje 40 posto od ovog broja nalazi se u dugotrajnoj skrbi - objašnjava.

To znači da im razni oblici stručne pomoći trebaju dulji niz godina. Marijana konkretno ima 11 obitelji kojima je, zbog upitnih roditeljskih kapaciteta, izrečen tzv. nadzor nad roditeljskom skrbi. Taj nadzor ne provodi ona, nego ga, prema zakonu, obavlja socijalni radnik iz neke druge podružnice ili Centra ili vanjski suradnik - najčešće psiholozi, logopedi, učitelji ili socijalni radnici iz drugih sustava.

- Njihova je dužnost najmanje jednom tjedno odlaziti u obitelj i temeljem njihovih izvješća ja donosim odluke o mjerama: treba li nadzor ukinuti, produljiti ili sudu predložiti oduzimanje djece. Voditelji nadzora, dakle, rade najteži i najodgovorniji posao, a znate za koliko? Za 400 kuna mjesečno! Naravno da ih ne možemo naći, dobiti najbolje i najkvalitetnije ljude, nego se otimamo za voditelje nadzora - kaže Marijana.

Međutim, iz resornog Ministarstva nema dobrih vijesti. Zasad nije predviđeno povećanje naknade voditeljima mjera, odgovorili su nam.

Utorak je u Marijaninu Centru dan za teren. Prošli je utorak, zajedno s timom, išla u obitelj za koju su prethodni dan dobili anonimnu prijavu da su roditelji skloni alkoholu i drogama, da su nasilni i da zanemaruju djecu.

- Anonimne prijave se najčešće pokažu ili netočne ili prilično pretjerane, no provjeravamo svaku od njih. Nisu one tako česte, najčešće nam slučajeve prijavljuju ili službe ili članovi šire obitelji - kaže Marijana.

Lani je imala 24 slučaja nasilja u obitelji u koja su bila uključena djeca.

U konkretnom slučaju od prošlog utorka, kaže, trebat će provesti ozbiljnije izvide i imati obitelj “na oku”.

Srijeda je Marijanin dan za administriranje. Ponekad joj se čini, kaže, da je administriranje najvažniji dio njezina posla.

- Sve što radim nakon toga trebam napisati, a onda još i unijeti u aplikaciju socskrb. To administriranje traje dulje od samog razgovora s obitelji. Napravi službenu bilješku. Napiši obiteljsku anamnezu. Napiši procjenu obiteljske situacije. Napiši procjenu sigurnosnih, razvojnih i svih drugih rizika za dijete. Popuni obrasce. Napravi statistiku. To su sati i sati pisanja, a još nisam niti došla do sastavljanja mišljenja za najrazličitija tijela koja to od nas traže - objašnjava Marijana.

No, bez obzira na beskrajno administriranje koje joj, kaže, pojede ne samo vrijeme, nego i živce, kao glavni, najveći i najpogubniji problem u svojem poslu Marijana vidi - pravosuđe.

- Znam da može izgledati kao da želim sve svaliti na neki drugi sustav, ali doista mislim da sporost sudstva ni u kojem području nema ovakve posljedice kakve ima za nas i naše stranke. Evo, u ponedjeljak sam bila na ročištu u slučaju u kojem sutkinja već više od pet godina odlučuje bi li dijete rastavljenih roditelja trebalo živjeti s majkom ili ocem! Pa, je li to normalno? - pita se Marijana.

Zadržimo se na ovom slučaju, inzistira. On će najbolje pokazati kolika je cijena ovakvog razvlačenja.

Ovi su se konkretni roditelji rastali još po starom zakonu koji nije predviđao savjetovanje kojemu je cilj dogovor o daljnjoj skrbi za dijete i sastavljanje plana o roditeljskoj skrbi, nego posredovanje među roditeljima s ciljem njihova pomirenja.

- To je bio horor. Ljudi koji se žele rastati moraju meni, nepoznatoj ženi, nedovoljno educiranoj za obiteljsku terapiju, objašnjavati zašto se razvode, tko je kome što napravio i rekao, davati mi cijelu svoju obiteljsku anamnezu... To je znalo trajati i trajati, bez ikakva rezultata: meni se nije pomirio niti jedan par. Kada posredovanje završi, ja moram sve to napisati i provesti kroz sustav, što je znalo trajati dulje od samog posredovanja - priča.

Konkretni roditelji zbog kojih odlazi na sudove tijekom posredovanja nisu se dogovorili ni oko čega vezanog za dijete. U samom su startu angažirali odvjetnike i krenuli u bitku.

- Dijete je živjelo s majkom, a otac je tražio da živi s njim. Od prvoga dana majka je objašnjavala da dijete ne želi vidjeti oca, a otac, koji je u braku bio i nasilan, tvrdio je da je majka nepodobna za dijete i da mu ne omogućava da viđa svoje dijete. Njihovi odvjetnici na tjednoj bazi prijavljuju Centru onoga drugog za sve što možete zamisliti, imaju nadzor... I oboje tvrde da sam nesposobna, da sam bešćutna, da ignoriram istinu, da sam korumpirana, da me fascinira onaj drugi roditelj, da radim u njegovu korist.

Ispisala sam stotine papira: za roditelje, za našu evidenciju, za sud, za Državno odvjetništvo, za vještake, za nadležno i neka druga ministarstva, za sve tri pravobraniteljice... Tome nema kraja. Potrošila sam desetke radnih sati na ovu obitelj, a da se nismo maknuli s mrtve točke. Sud konačnu odluku ne donosi, a dijete raste. Šteta je za njega već nenadoknadiva - zorno objašnjava.

Nabraja slične slučajeve vezane za roditeljsku skrb u kojima djeca neoprostivo dugo borave u domovima i ne mogu na posvojenje jer se razvlači sa sudskim postupcima, zatim postupke u kojima se čeka izricanje mjere izuzimanja djece... Prošle je godine imala četiri takva postupka: neki idu vrlo brzo, neki će, zna, trajati godinama. Sve ovisi o tome kojem si sucu došao, priznaje.

Marijana barem jednom do dva puta tjedno odlazi na razna ročišta na sud koja joj, “osobito ako je u tako blesavo vrijeme”, pojedu cijeli radni dan. Prošli je četvrtak bila “slobodna” te je održavala ranije dogovorene razgovore sa strankama. Riječ je o obiteljima koje ona pozove da popričaju ili oni sami zatraže razgovor o nekoj mjeri ili postupku.

- A sobu dijelim s još dvoje kolega. Ne bi to bio problem da mi ovdje ne dolaze ljudi s ozbiljnim problemima, a ja očekujem da mi iskreno pričaju o najintimnijim stvarima pred još dvoje ljudi - ističe.

Petak je opet bio dan za teren. Skrbnica je za pet odraslih osoba koje su u potpunosti ili djelomično lišene poslovne sposobnosti.

- To je moja obaveza, socijalni radnik ne može odbiti skrbništvo. U dogovoru s Odjelom za skrbništvo trebam obilaziti štićenike, brinuti o njihovim interesima i imovini. Obilazim li ih onoliko koliko mislim da bih trebala? Ne. Jer nemam kad. Evo, danas ću obići jednog od njih jer ima specifičan problem, moram razgovarati s njim te otići u niz institucija kako bih mu pomogla - kaže Marijana. Prije odlaska je, kaže, unijela dio potrebnih podataka u aplikaciju socskrb. Kad će biti gotova, ne zna...

Socijalni radnik u Odjelu za obitelj ima 30-ak obaveza: od procjena potreba djece, preko sudjelovanja u postupcima vezanima za brak, suradnje s drugim tijelima, odlazaka na sud, policiju i druga tijela koja je pozovu i brigu o djetetovoj imovini do izricanja mjera obiteljima, pokretanja i praćenja postupaka za izdvajanje djece iz obitelji do posvojenja i udomljenja djece.

- Opterećeni smo i nije nam lako. No, ne želim reći da smo svi mi genijalni. Daleko od toga. Znam kolege kojima bih, da imam petlje, rekla da se mane ovog posla - dodaje.

Problemi, kaže, počinju već pri odabiru profesije. Marijana tvrdi da je tek petina njezinih kolega na fakultetu baš željela upisati socijalni rad, a ostali su tu završili jer nisu upisali ono što su željeli. Dr. Žganec tvrdi kako se to mijenja i kako oni kojima je socijalni rad prvi izbor posljednjih godina premašuju 50 posto.

Na poslu, neki su agilniji, neki snalažljiviji, neki naprosto bolji, a neki lošiji. Kao i na svakom drugom poslu, kaže Marijana, samo su posljedice ovdje mnogo, mnogo pogubnije.

Da je socijalni rad ostao u nekom drugom vremenu, svjesni su svi: pa već 20-ak godina najavljujemo reforme, dižemo kredite, trošimo milijune eura, a ne događa se - ništa.

- Smjerovi razvoja i reformi su uglavnom poznati i već nekoliko puta napisani. Postoje i veoma dobri primjeri funkcioniranja sustava u nekim europskim zemljama, koje treba iskoristiti. Međutim, sustav socijalne skrbi je podfinanciran i koliko god to nailazilo na otpore, u ovaj sustav treba uložiti znatno više novca.

Dugi niz godina ukazujem na potrebu osnivanja stručnog tijela u vidu nacionalne agencije ili zavoda koji će brinuti o stručnim standardima funkcioniranja sustava te osloboditi Ministarstvo, kao tijelo državne uprave, toga dijela odgovornosti. Na kraju procesa izgradnje novog modela sustava socijalne skrbi treba pristupiti izradi novih propisa. Cijeli taj proces moguće je dovršiti u dvije do tri godine - smatra dr. Žganec.

Resorno Ministarstvo za kraj 2019. najavljuje novi Zakon o socijalnoj skrbi koji će “donijeti reformske promjene kroz strukturalne i organizacijske novosti u radu sustava”. Što to točno znači, nisu rekli.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo