“Piši, koliko god možeš, moj prijatelju, ali nemoj samo izvještavati svijetu o broju poginulih na zlatnim ravnicama Slavonije. Jer jedna brojka nema ime ni ukradenu budućnost. Izvještavaj svijetu da su u dubini Slavonije bili ubijeni Johann, i William, i Victor, i Francesco, i da će Gabriel, i György, možda čak i ti, biti ubijeni sutra”.
U ostavštini Egona Scotlanda, među papirima i zapisima s terena koje je držao u torbi i džepovima, našli su se i ovi stihovi.
Stihovi koje je Scotland napisao samo nekoliko dana prije nego što je poginuo od snajperskog metka u mjestu Jukinac, nedaleko od Gline, 26. srpnja 1991.
- Kao da je sam sebi napisao presudu - kažu njegovi prijatelji.
Egon Scotland sa suprugom
Egon Scotland bio je novinar njemačkog Süddeutsche Zeitunga, jedan od prvih stradalih novinara tijekom Domovinskog rata, a njegovo ubojstvo direktno se, prema optužnici Državnog odvjetništva, povezuje s Draganom Vasiljkovićem, zvanim kapetan Dragan, kojem je u utorak u Splitu počelo suđenje za ratne zločine.
Prema optužnici, Vasiljkovića se kao zapovjednika zloglasnih Knindži tereti da je postupio protivno Ženevskoj konvenciji te da je imao ovlasti davanja zapovijedi “da bez izbora cilja” pucaju iz “ručnih bacača, snajpera i drugog oružja po civilima, civilnim kućama i gospodarskim zgradama u Jukincu u cilju zastrašivanja hrvatskog stanovništva i uništenja njihove imovine”.
Novi posao
“U ovom napadu ubijeni su jedan mještanin i jedan njemački novinar”, stoji u optužnici. Scotland je rođen 1948. godine u Hagenu, studirao je u Beču i Ankari povijest, filozofiju i orijentalistiku. Govorio je i grčki i turski. Do 1983. radio je za dpa, nakon čega je prešao u Süddeutsche Zeitung. Uglavnom je bio izvjestitelj iz bavarskog parlamenta. Krajem osamdesetih odlazi na Standford University u SAD na osmomjesečni studijski boravak, nakon čega je pisao reportaže iz Zaljevskog rata, kurdskih izbjegličkih logora u Iraku, palestinskih područja.
Scotland je u Hrvatsku stigao 13. srpnja. Trebao je biti dopisnik s Bliskog istoka, a sjedište redakcije trebalo mu je biti u Beogradu.
Ovo mi priča Hans Holzheider, njegov prijatelj i kolega iz Süddeutsche Zeitunga, koji je u Splitu pratio prvi dan suđenja. On nam je poslao i stihove s početka priče.
- Egona nikada nisu zanimale dramatične i krvave scene rata. Njega su zanimali ljudi. Njega je zanimalo kako su ljudi koji su nekad bili dobri susjedi odjednom postali krvavi neprijatelji - kaže Holzheider.
Prema riječima njegovih kolega, Scotland nije bio previše oduševljen putem u Hrvatsku te je čak u redakciji tražio da netko drugi ode umjesto njega. U München se prema planu trebao vratiti 26. srpnja, no iz redakcije su ga zamolili da ostane još nekoliko dana.
Jedan od tekstova koje je poslao iz Hrvatske bio je onaj nakon prvog granatiranja Osijeka, a dan prije nego što je ubijen objavljena mu je reportaža iz Prištine u kojoj je pisao da su Srbi pokušali protjerati albansku manjinu iz svih područja javnog života.
Prema Glini je 26. srpnja 1991. krenuo s kolegom Peterom Wurstom, radijskim reporterom, iz zagrebačkog hotela Intercontinental. Tražili su dvojicu austrijskih i jednu njemačku reporterku koji se nisu vratili u hotel.
U okolici Gline bili su u 19 sati.
- Pokušao sam ih vratiti, govorio sam im da Srbi pucaju na sve i da ne idu prema Glini, no nisu poslušali - kaže mi Senad Pašić, koji je tada bio ratni izvjestitelj iz Gline za ST.
Senad Pašić
Samo 15 minuta kasnije pred Pašićem, ali i ostalim reporterima zakočio je plavi BMW njemačkih tablica, koji je bi jasno označen slovima PRESS.
Vapaj za pomoć
Wurst je istrčao i rekao da je Scotland ranjen i da hitno trebaju liječnika. Ispričao mu je da su srpski snajperisti pokraj sela Prekopa na njih ispalili sedam metaka te da je jedan probio svjetlo na automobilu i pogodio Scotlanda u donji dio trbuha. Poslije se doznalo da je metak bio protupancirni velikog kalibra.
Pašić im je rekao da u Jakincu nema doktora i da moraju krenuti za Petrinju. Wurst je vozio, Pašić je sjedio na suvozačkome mjestu, dok je Scotland legao na stražnje sjedalo. Bio je žut i blijed.
- Ruke su mu bile hladne. Pokušavao sam ga ugrijati i govorio sam mu da će sve biti u redu. On je imao malu rupu na crnim hlačama, nije krvario i uistinu sam mislio da je lakše ranjen. No kako je vrijeme prolazilo, počeo mi je govoriti da mu se spava i da mu postaje sve hladnije. Zagrlio sam ga, a on mi je zahvaljivao. Umirao mi je na rukama - prisjeća se Pašić.
Iz Petrinje je vozilom Hitne prebačen u Sisak, no na pragu bolnice, kako je tada ispričao ravnatelj bolnice Mihael Mahnik, Scotland je umro zbog prekomjernog krvarenja.
- Moj kolega snimatelj i ja čuli smo za smrt kolege s kojim smo nekoliko dan prije ispijali kavu na terasi hotela Panonija u Sisku. Liječnik nam je pokazao mrtvog kolegu, a mom snimatelju je od šoka pozlilo. Kao da smo u tom trenutku izgubili brata - prisjetio se i Zlatko Mehun, tadašnji HTV-ov ratni izvjestitelj.
Prve vijesti Iste večeri vijest o smrti Egona Scotlanda emitirao je ARD.
- Došlo je do žestokih okršaja između Srba i Hrvata. Prema izjavama očevidaca, kod Gline, južno od Zagreba, izgubilo je život do stotinu hrvatskih vojnika. Kapetan Dragan, predvodnik srpske milicije u Hrvatskoj, rekao je da su gotovo sva sela južno od Zagreba sada pod njegovom kontrolom. Među žrtvama je i 43-godišnji urednik lista Süddeutsche Zeitung iz Münchena - govorili su voditelji. Te vijesti slušala je i njegova supruga Christine Schlotzer-Scotland koja je tada radila za dpa.
- Bila sam u Münchenu, zvali su me njegovi kolege s posla, prijatelji. Bio je to šok - kaže Scotlandova supruga.
Christine Schlotzer-Scotland na suđenju nije bila, ali će ga pratiti.
- Važno je da se procesuiraju oni koji su počinili ratne zločine prije 25 godina. One koji su režirali rat protiv vlastitog stanovništva - dodaje.
Nakon Egonove smrti ona je zajedno s njegovim prijateljima osnovala udrugu Novinari pomažu novinarima, čiji je cilj pomoći drugim kolegama i njihovim obiteljima koji se nalaze u kriznim zonama i onima koji se nalaze u bezizlaznim situacijama.