Gotovo neopaženo i bez ikakvih reakcija prošao je veliki intervju bivšeg premijera Zorana Milanovića objavljen u božićnom trobroju Novog lista. Čovjek koji plijeni pozornost i završava na naslovnicama već samo zbog toga što se negdje pojavio, sada, kada je iznio niz “teških” političkih stavova i naglašeno ostavio otvorenu mogućnost da se kandidira na predsjedničkim izborima, ostao je nezapažen. U mnoštvu tema o kojima je iznio svoje, kako to često biva, originalne stavove, ističe se Milanovićevo viđenje aktivacije članka 7 Lisabonskog ugovora prema Poljskoj.
Čak su i najbolji poznavatelji Milanovićeva političkog opusa ostali zatečeni vidjevši da oko sankcija Poljskoj za kršenje vladavine prava pogled bivšeg premijera i predsjednika SDP-a korespondira s ponašanjem HDZ-ovih zastupnika u Europskom parlamentu. Kao što su HDZ-ovi europarlamentarci ostali suzdržani pri glasanju za rezoluciju kojom se osuđuje Poljska (naknadno su promijenili glas u “za”), tako Milanović upravo poručuje da treba ostati suzdržan prilikom izjašnjavanja o tome treba li Poljskoj uskratiti pravo glasa.
“Tu treba biti suzdržan. U taj se kovitlac ne bismo smjeli uvući. To je principijelno, a ne ideološko pitanje. Tu vrstu kulturnog rata Hrvatska s drugim državama ne treba voditi”, rekao je Milanović i, premda mu to zasigurno nije namjera, postao potencijalni veliki saveznik premijera Andreja Plenkovića. Doduše, Plenković još nije otkrio karte s kojima misli zaigrati u slučaju Poljske, nego je eskivirao izravan odgovor na pitanje kako će se postaviti. Iz njegove je reakcije, međutim, više nego jasno da mu tema vlade koja je politički porobila pravosuđe stvara prilično veliku nelagodu.
Imamo, dakle, situaciju u kojoj su bivši i aktualni premijer, svatko iz svojih razloga, skeptični prema namjeri Europske komisije da se pokrenu mehanizmi kojima bi se stalo na kraj članici Europske unije koja je suspendirala vladavinu prava. Milanovićev stav proizlazi iz njegova osobnog prezira prema bruxelleskoj birokraciji (što je često pokazivao dok je bio premijer i nije imao slobodu političkog izražavanja kakvu si može danas priuštiti), koju vidi kao nakupinu činovnika bez legitimiteta, koja si uzurpira pravo da intervenira u nacionalne politike i suspendira demokratska prava naroda.
Plenković nije ni izbliza tako transparentan u iznošenju svojih političkih stavova, pa ostaje pretpostavka da se po ovom pitanju našao razapet između politike slizavanja sa zemljama Višegradske skupine (o čemu ne želi otvoreno govoriti), potrebe dijaloga s Mađarskom, koja jedina otvoreno stoji uz Poljsku, te lojalnosti Europskim pučanima - kako je rekao, svojoj političkoj obitelji koja je inicirala kažnjavanje Poljske. Bivši i sadašnji premijer kreću s drugačijih pozicija, drugačijih političkih motiva, ali se sastaju na istome cilju - kako bi Zagorci rekli: “Ne bi se šteli mešati” u to što vladavina prava više ne stanuje u Poljskoj. Međutim, najmanje su dva razloga zbog kojih nijedan nema pravo.
Prvi razlog je manje značajan, ali se tiče principa. Odnosi se na činjenicu da je upravo Hrvatska na svojoj koži osjetila to isto od čega bi sada naš bivši premijer (a kako se čini i aktualni) poštedio Poljake. Sjetimo se da Hrvatska nije mogla završiti pregovore i postati članica EU sve dok nije ispunila sve uvjete.
Najteži i najkompleksniji bili su u Poglavlju 23 - pravosuđe i ljudska prava. Što se pravosuđa tiče, baš smo mi, i to daleko više nego ijedna zemlja kandidat prije nas, isprobavali odijela koja su nam krojili u Bruxellesu i na kraju navukli ono koje nam je bilo sašiveno a da nam prije nisu uzeli pravu mjeru. Drugi, onaj suštinski je što mjere koje stranka Pravo i pravda provodi prema pravosuđu u Poljskoj nipošto nisu principijelno pitanje, kako to tumači Milanović, nego istinski ideološko. Ne može biti tehničko pitanje onemogućavanje preuzimanja dužnosti trojici izabranih ustavnih sudaca i instaliranje trojice svojih. Nije stvar principa onemogućavanje Ustavnom sudu da se izjašnjava o izborima, medijima, nevladinim udrugama... Kao ni tjeranje 40 posto sudaca Vrhovnog suda u mirovinu i davanje prava predsjedniku države da imenuje nove, a ministru pravosuđa da imenuje i smjenjuje predsjednike sudova.
Ovakve intervencije u pravosuđe daju puni okvir ideologiji koja vlada u Poljskoj i izriče drakonske kazne medijima jer su marš 60.000 radikalnih desničara koji su na ulicama Varšave zazivali bijelu Europu nazvali pravim imenom. One su podloga za provođenje zakona prema kojem se ide u zatvor za vrijeđanje državnih simbola, visokih državnih i crkvenih dužnosnika, pa čak i za spominjanje uloge koju je Poljska imala u holokaustu. Intervencije u pravosuđe su podloga za autokratsku vlast koja u Poljskoj provodi suspenziju ljudskih prava i sloboda, a živi na veličanju nacije, katoličanstva i njegovih konzervativnih vrijednosti.
Bivši premijer ne može to zanemariti, posebno ako se želi vratiti u politiku. Aktualni premijer tek ne bi smio. Mora biti svjestan da su i u Hrvatskoj prisutni svi elementi koji karakteriziraju vlast u Poljskoj, ali i svaki dan preispitivati drži li ih pod kontrolom.