Hrvatska i Engleska nisu imali baš burne međusobne odnose u povijesti, ali se nekako uvijek ono što smo imali sudbonosno prelamalo po nas, naravno. I dok su našim krajevima što pustošili, što pridonosili još od antičkih vremena Grci, Talijani, Austrijanci, Mađari, Turci, Francuzi i Nijemci, Englezi su nekako bili u sjeni, ali uvijek ipak tu negdje.
Hrvati su se, recimo, u Engleskoj spominjali već u 9. stoljeću, u dopunjenom izdanju prijevoda rada Pavla Orozija, a poimenično su naznačeni Istra i Dalmacija. Nema podataka za Zrće. Nakon što je dobio po repu u Svetoj Zemlji, na povratku iz križarskih ratova po Dubrovniku je dokoličario i kralj Rikard Lavljeg Srca. Plovio je neporezno, pa je negdje na južnom Jadranu pretrpio brodolom i malo se skrasio u Gradu, navodno uz neku prpošnu Dubrovkinju, dok njegovi nisu znali gdje je, a Robin Hood od Loxleyja nastojao mu je spasiti tron naganjajući se po Sherwoodskoj šumi sa zlobnim šerifom od Nottinghama.
Ostavili trag
No, na kraju ni Englezi nisu ostali prikraćeni za dio našeg teritorija. Početkom 19. stoljeća, desetak godina, tijekom Napoleonovih osvajanja, vladali su Visom, a da su ipak ostavili trag, vidi se po tome što na tom otoku postoji jedini hrvatski kriket klub te po tome što tamo češće pada kiša nego na drugim našim otocima. No, nije to jedini engleski doprinos hrvatskom razvoju - njihovi inženjeri iz šećerane u Županji 1880. godine donijeli su i prvu nogometnu loptu. Pa se zna tko je krivac.
Rikard I, poznat i pod nadimkom Rikard "Lavljeg srca"
No, u 20. stoljeću putevi nam se češće križaju, tako da su Englezi imali usputan, ali vrlo bitan utjecaj na sudbinu Hrvata. Primjerice, iako je osnovan u Parizu, usred Prvog svjetskog rata, 1915. godine, sjedište organizacije Jugoslavenskog odbora, koja je okupljala hrvatske i slovenske političke disidente u Austro-Ugarskoj, bilo je u Londonu. Jugoslavenski odbor, kako mu i samo ime kaže, zalagao se za ujedinjenje južnoslavenskih zemlja. To je tada bila najjača politička opcija u hrvatskim i slovenskim krajevima u Austrougarskoj Monarhiji. Jugoslavenski odbor uspio je spasiti hrvatsku jadransku obalu da ne bude razdijeljena između Italije i Srbije.
Englezi su stajali i iza “martovskog puča” 1941. godine, kada je oborena vlada Cvetković - Maček koja je pristupila Trojnom paktu. Ratni britanski premijer Winston Churchill također je zalužan što su Saveznici u Drugom svjetskom ratu prelomili u korist Titovih partizana i odbacili četničku vojsku Draže Mihailovića. Engleski obajveštaci su javili u Lodon - četnici su kolaboracionisti, a partizani se bore protiv nacista. Nije mu trebalo dva puta govoriti. “Onda podržavamo Tita”, rekao je Churchill, između dva gutljaja viskija i dima omiljene cigare te otkačio kolaboracionista Mihailovića. Tako su partizani dobili priznanje za svoju igru, a on je poslao svog sina Randolpha u Titov štab.
Bleiburg
Kad mu je, pak, šef vojne misije Fitzroy Maclean rekao da će Tito uvesti u Jugoslaviju komunizam, pitao ga je: “Vi namjeravate tamo živjeti”. “Ne”, odgovorio je Maclean. “Pa što se onda uzbuđujete!?”, dometnuo je Churchill. Na kraju je Maclean ipak živio u Hrvatskoj. Na Korčuli je kao jedini stranac imao pravo na vikendicu. Maclean je, prema legendi, poslužio Ianu Flemingu kao prototip za Jamesa Bonda. Chruchill je sa Staljinom na kutiji cigareta dijelo Europu, pa i nas - 50 - 50 posto utjecaja. Tuđmanova salveta je kriminalizirana, a taj komadić papira je povijest.
Jedan dio naše desne javnosti kivan je na Engleze zbog Bleiburga i činjenice da su oni “vratili” hrvatske kvislinge koje su bježali od pobjednika. No, vojska NDH bila je za Engleze neprijateljska jer je ta marionetska monstrum država izvoljevala objaviti rat Velikoj Britaniji, pa ih je engleska vojska tako i tretirala. Bombardirali su i gradove u toj NDH koja im je objavila rat. Tito je potom putovao u London i kraljica Elizabeta mu je dolazila na Brijune. Britanija je među prvima 15. siječnja 1992. priznala neovisnost Hrvatske, a mi smo im uzeli mjeru usred hrama nogometa Wembleyja u listopadu 2007. Oni su nas, zauzvrat, masakrirali u sljedećim kvalifikacijama pa nismo vidjeli SP 2010.