Čestitku za Božić i Novu godinu vjernicima Zadarske nadbiskupije Želimir Puljić potpisao je, jednostavno, s “vaš nadbiskup Želimir”. Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zadarski nadbiskup najavio je i svetu, jubilarnu “Godinu milosrđa” i naveo riječi pape Franje kako je potrebno poći na “oprosničko hodočašće”.
Nadbiskup Puljić za Jutarnji govori o izazovima današnjeg svijeta u kojem se na sve strane vode ratovi i ljudi pate. Kada je riječ o kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca, kaže da je sigurno da se na neko vrijeme odgađa, ali da kanonizacija ne dolazi u pitanje. “Blaženoga Alojzija ne treba braniti jer to čini njegova svetost života. Na nama je učiniti sve što je potrebno i nužno da se uklone eventualne predrasude i poteškoće koje opterećuju odnose među crkvama i narodima”.
Dojam je da u svijetu u kojem živimo da su prave moralne vertikale, koje nisu pokleknule od izazova ‘suvremenog’ načina života, upravo pape, da navedemo samo posljednje, Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franju. Je li to i vaš dojam?
- Dobro ste primijetili kako su nekoliko posljednjih papa bili i ostali moralne vertikale koji nisu pokleknuli pred izazovima suvremenog načina života. U tom vidu moglo bi se reći da je 20. stoljeće zbog ratova i razaranja, progona i ubijanja bilo stoljeće tame. Zbog opakih ideologija nacizma, fašizma i komunizma nastradali su milijuni ljudi diljem Europe i svijeta. Ali, upravo u tom vremenu mraka i zavođenja Providnost nam je darovala velike pape s kojima se kao vjernici imamo pravo dičiti i ponositi. Ne samo vjernici katolici, već i svi ljudi dobre volje kojima je stalo do općeg dobra, ljudskog dostojanstva i prava čovjeka. Bogu smo zahvalni što smo mogli biti suvremenici jednog svetog Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i pape Franje. Oni su luč i svjetlo i ovom našem vremenu.
Na mnogim mjestima u svijetu vode se ratovi, ljudi pate. Ima li nade da živimo u boljem i pravednijem svijetu?
- Nije puka fraza kako ‘nada umire posljednja’. I hvala Bogu da je tako. Što bi ljude motiviralo da rade, muče se i bore za pravdu i bolje sutra, kad ne bi bilo tog ‘nutarnjeg goriva’ koji nadom zovemo. Teško je razumom i riječima tumačiti i obrazlagati zašto je toliko patnje, nereda i ratova u svijetu. Teologija nas uči kako tako nije bilo na početku dok je čovjek bio u Božjoj blizini, ‘u raju zemaljskom’. No, kad je pogriješio i Božje zapovijedi pogazio, te bio udaljen iz toga stanja, počeli su neredi. Najprije u Adamu koji je za vlastiti prekršaj i grijeh optužio svoju ženu Evu, a onda i u Evi koja je za svoj grijeh optužila zmiju. Međusobnim optuživanjem, dakle, oni su stvorili klimu loše komunikacije, zavisti i predbacivanja koja će se posebice osjetiti kod njihove djece Kajina i Abela. Kajin će zbog zavisti prema Abelu, svome bratu, čiju je žrtvu Gospodin prihvatio, usmrtiti brata i postati vječni lutalica… No, ‘Bog bogat milosrđem’ nije čovjeka ostavio sama, prepuštena zlim kobima sudbine. Obećao mu je spasenje i već na početku povijesti najavio ‘ženu koja će roditi Spasitelja’. Tu su pravi temelji nade, jer samo njegovom pomoću i blagoslovom ljudi su kadri stvarati bolji i pravedniji svijet.
I za hrvatsko društvo ovo je bila godina puna izazova. Koliko Crkva može dati doprinos da se i na javnoj sceni čuju riječi tolerancije, da vjernici budu upravo ti koji će potaknuti dijalog?
- U društvu koje prate izazovi na brojnim područjima i razinama od Crkve se očekuje da dadne svoj doprinos. Istina, ona je u svijetu, ali nije od svijeta. Stoga je i njezina uloga u svijetu posebna. O tomu se prije pola stoljeća raspravljalo na Drugom vatikanskom saboru. Kad je sveti Ivan XXIII. 1962. otvarao rad sabora, rekao je da želi neka se Crkva očituje ‘ljubaznom, dobrohotnom i strpljivom majkom koju pokreće milosrđe i dobrota’. A njegov nasljednik, blaženi Pavao VI., objasnio je da je Sabor koristio ‘ohrabrujuće lijekove i poruke utjehe i povjerenja umjesto tjeskobnih dijagnoza i kobnih slutnji’. Zato je papa Franjo u povodu 50. obljetnice završetka Drugog vatikanskog sabora ovu godinu proglasio jubilarnom godinom milosrđa. A milosrđe, razgovor, dijalog i zajedništvo srž je njegovih govora i razmišljanja. Kršćani su stoga pozvani u tomu prednjačiti, kako u privatnom životu, tako i na javnoj sceni.
Dr. Jure Bogdan novi je hrvatski biskup. Riječ je o čovjeku izuzetnog obrazovanja, širine i iskustva. U ovoj godini dva su nova biskupa, a kako će dalje ići najavljene promjene?
- Koliko sam mogao pratiti medijska izvješća imenovanje msgr. Jure Bogdana, rektora Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, novim vojnim ordinarijem, popraćeno je simpatijom i opravdanim očekivanjima. Msgr. Bogdan je dugi niz godina u više mandata obnašao časnu i odgovornu službu odgojitelja svećenika koje su biskupi slali na studij u Rim. Na tu službu predlagali su ga hrvatski biskupi, a imenovala Sveta Stolica. Dakle, čovjek od velikog povjerenja i izobrazbe te osobitog iskustva. On je nakon imenovanja msgr. Ivice Petanjka krčkim biskupom, drugi novi član naše Biskupske konferencije. A bit će ih još, ako Bog da, jer ima nekoliko biskupa koji se primiču godinama umirovljenja.
Uskoro se očekuje i početak rada mješovite komisije koju je predložio papa Franjo, da bi se razgovaralo o kardinalu Alojziju Stepincu. Kako procjenjujete, ekselencijo, daljnji tijek događaja i kada se može očekivati proglašenje kardinala svetim?
- Najprije, drago nam je bilo čuti i pročitati kako Sveti Otac nema nikakvih dvojbi oko svetosti kardinala Stepinca. Dapače, proces koji vodi Kongregacija za proglašenje svetih pri samom je kraju. Stoga, u gesti pape Franje koji je poželio i predložio osnivanje radne skupine stručnjaka Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve čitamo dobronamjernu prigodu da se istina o blaženome Alojziju čuje jasnije i šire. Posebice je dobro što će se rad te komisije odvijati pod okriljem Svete Stolice.
Koliko će Hrvatska biskupska konferencija sudjelovati u tom procesu?
- U tom vidu HBK stoji na raspolaganju papi Franji i Svetoj Stolici u svemu što će biti potrebno da bi se Srpskoj pravoslavnoj crkvi objasnila pojedina pitanja gledom na život i djelovanje nadbiskupa Stepinca. Sigurno je da se tim radom sami čin kanonizacije za neko vrijeme odgađa, ali kanonizacija ne dolazi u pitanje. Blaženoga Alojzija ne treba braniti jer to čini njegova svetost života. Na nama je učiniti sve što je potrebno i nužno da se uklone eventualne predrasude i poteškoće koje opterećuju odnose među našim crkvama i narodima. U tom vidu valja promatrati inicijativu Svetoga Oca kao stvarnu mogućnost da kod nas i u svijetu bude još vidljivijom istina o blaženom Alojziju.
Uskoro slijedi i Božić vjernika koji slave po Julijanskom kalendaru. Koja je poruka pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj?
- Nisam običavao upućivati posebnu čestitku i poruku pravoslavnim vjernicima, već samo nekim episkopima preko kojih bi poželio čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu, njihovim svećenicima, monasima i vjernicima. U toj čestitci obično bih citirao nešto od onoga što sam tog Božića slao svojim svećenicima i vjernicima. Tako ću učiniti i ove godine. Svidjela mi se misao iz Papinog pisma kojim je najavio Godinu milosrđu te pozvao sve neka se upute na ‘oprosničko hodočašće’.
Što to konkretnije znači?
- Ono započinje odlukom da se ‘ne sudi i ne osuđuje druge’. Taj prvi hodočasnički korak pomaže nam onda kod drugih i drugačijih otkrivati ‘pozitivne stvari’ i nikako ne dopušta da bližnji ‘trpi zbog naše uskogrudnosti i pristranog suda’. Kad ljudima pođe za rukom učiniti ta dva prva koraka, pred njima se pojavljuje završni čin koji ljude čini sposobnima ‘darivati i moliti oproštenje’. Kamo sreće kad bi kršćani jednog i drugog obreda činili češće takvo ‘oprosničko hodočašće’. Bilo bi manje osuda i predrasuda, uskogrudnosti i pristranog suda, a više razumijevanja, tolerancije i ljubavi. To je ono što ovoga Božića želim sebi i svojim vjernicima. Ali i svima koji vjeruju na drugačiji način, kao i svim ljudima dobre volje.