KARLOVAC SPAŠEN OD ZABORAVA Na fotkama otkrivenim u obiteljskim albumima su snimke rata, malog Boška Petrovića, Ante Nobila u društvu Chucka Norrisa

Da je političar, mogli bismo ga sada nazvati gradonačelnikom zaboravljenog Karlovca ili, recimo, da je policajac, napisali bismo da je čuvar uspomena grada na četiri rijeke. Dinko Neskusil je fotograf, ali neće u povijesti Karlovca ostati zapamćen po svojim fotografijama. Ne zato što u tome nije odličan, nego zato što postoji nešto u čemu je još uspješniji - otkrivanju fotografskog blaga i vraćanja u život starog Karlovca i njegovih stanovnIka.

Robert Fajt / CROPIX

Dinko Neskusil

Otrgnuo je prošlosti više od 10.000 slika, poznatih i nepoznatih gradskih vizura te oživio bitne i nebitne ljude kojih među njima odavno nema. Broj onih kojima je ovim virtualnim muzejom okrijepio nostalgične duše u tih sedam godina prikupljanja staklenih pločica, negativa, dijapozitiva i fotografija objavljenih na internetskim stranicama KAfotka.net mnogo je veći. Zahvaljujući svemoćnom Googleu znamo njihov točan broj - 544.326.

Chuck Norris i Anto Nobilo - Američki glumac Chuck Norris i karlovački taekwondoisti Goran Šabić, Anto Nobilo, Slobodan Coco Martinović i Boško Rupčić 1978. godine na Svjetskom prvenstvu u Oklahoma Cityju u Sjedinjenim Američkim Državama gdje su osvojili brončanu medalju

Ne sjeća se kada je točno zavolio fotografsku umjetnost, jer je fotografijom bio okružen i prije nego što je postao svjestan njezine magije. Tata Zdravko bio je školovani grafičar i također cijenjeni karlovački fotograf. Kao desetogodišnjak slikao je svoje prijatelje po školi, u tinejdžerskim danima bilježio je fotoaparatom koncerte u svojem gradu, iz Domovinskog rata izašao je sa serijom najupečatljivijih ratnih fotografija na karlovačkom području te je otada jedan od najboljih karlovačkih art fotokroničara. KAfotka je u početku bila samo jedan album na njegovu Facebook profilu, no stvar se ubrzo otela kontroli.

Bombardiranje - Dinko Neskusil dobio je prije nekoliko godina seriju filmova u željeznim kutijicama na kojima ništa nije pisalo. Odlučio je žrtvovati jedan, narezao ga na komade i krenuo razvijati. - Vidio sam Korzo, koji je zanimljivo pratiti jer su tridesetih tamo židovske table, četrdesetih hrvatske, a poslije rata narodne. No na ovoj slici bile su samo mutne zgrade. Bio sam razočaran. Onda sam s laptopa sliku prebacio na veliki monitor i shvatio da je autor slikao avion kako bombardira Karlovac. Objavim to i javi mi se čovjek iz Dubrovnika, stručnjak za vojnu povijest - priča nam Dinko kako je počelo istraživanje ove slike. Ubrzo je događaj datiran u 1944. godinu, Karlovac bombardira avion tipa Dornier Do 17K koje je po licenci proizvodila Kraljevina Jugoslavija. Više primjeraka dospjelo je u ruke Zrakoplovstva NDH, a opet je više njih dospjelo u partizanske ruke jer su se posade odlučile na prebjege. Po uniformama ljudi na ostalim fotografijama može se zaključiti da je Karlovac u trenutku bombardiranja bio još u rukama NDH, što opet navodi na zaključak da je avion upravo jedan od tih prebjega iz ZNDH u partizanske postrojbe. I smjer naleta daje nam za pravo u ovim razmišljanjima. Avion dolazi iz smjera Čemernice, velikog partizanskog letjelišta. - Predstoji vidjeti tko je i kada preletio u partizane sa spomenutim tipom aviona. Vidjet ćemo koliko će to biti moguće pošto se radi o konfuznim vremenima kada se arhiva i nije najurednije vodila. U zraku bi mogao biti bivši ZNDH-ov Dornier Do 17K registracije 0102, a koji je preletio na Rajlovac 27. travnja 1944. Naime, već je nakon par dana taj zrakoplov (“preobučen u partizansku odoru”) ponovno bio u akciji, ali je polijetao iz Mostara, i to mahom na zaostale četničke “džepove” obrane u Bosni i istočnoj Hercegovini. O tome postoje dokumentirana izvješća. Tijekom svibnja je bivši ZNDH zastavnik Dragutin Žauhar. Fascinantni su to zaključci izašli nakon istraživanja ove slike.

Tatine slike

- Sve je zapravo počelo s društvenim mrežama. Počeo sam objavljivati neke tatine slike karlovačkih vizura koje je on slikao na velikim formatima i to je ljudima bilo strašno zanimljivo. Onda sam skenirao neke svoje fotke, Juru Stublića i Film u Hrvatskom domu.85’, pa sam stavio cijelu školu “Lola Ribar”, onda se počela javljati moja generacija. Shvatio sam da je s Facebookom teško manipulirati pa sam odlučio napraviti internetsku stranicu.

Nedatirana fotografija Rame i Kaje

Prvih 1000 tamo su bile moje i tatine slike te nekih stotinjak razglednica koje sam skupio. S prijateljem Markom Pekićem, koji je izradio stranicu, planirao sam posjet od 10 ili 20 ljudi, no prvog dana u veljači 2012., kada smo je pustili, nastao je lom jer se broj mjerio u tisućama. Od posjeta je pao server i nastavio se rušiti sljedeća tri dana - prisjeća se Dinko prvih dana svojeg projekta koji će vrlo skoro postati njegova najvažnija stvar u životu, uz obitelj, dakako.

Karlovački glavni kolodvor snimljen 1912. godine

Ideja mu je bila da se i njegovi sugrađani uključe u projekt, njihovu početnu sumnjičavost vrlo je brzo razbio poštenim i otvorenim pristupom prema slikama koje bi mu dali. Nakon skeniranja originale bi vraćao, na objavljenima bi potpisivao autore ili vlasnike, trećim osobama ih ne bi ustupao bez dozvole, a komentatorima bi zabranio svaku vrstu politizacije. Bili su to sjajni preduvjeti za lijepu virtualnu priču iz Karlovca.

Boško Petrović - Rođeni je Bjelovarac, a veći dio života proveo je u Zagrebu. Malo je poznato da je za vrijeme Drugog svjetskog rata dječaštvo proveo u Karlovcu s majkom dok mu je otac bio u zarobljeništvu

Postoje ljudi koji su toliko vezani uz fotografije da ih je dolazio skenirati u njihovim stanovima jer je to bio jedini način da ih ustupe. Dvije godine kasnije već je na stranici imao pravih fotootkrića, a od te godine počeo je i s redovitim izložbama prikupljene fotograđe.

Jedna takva održana je na temu Prvog svjetskog rata, zahvaljujući nevjerojatnim uracima dr. Alfonsusa Šibenika, vojnog časnika ludo zaljubljenog u fotografiju, koje je na sočanskom bojištu uslikao 1914. godine, slučajno pronađenim u svinjcu.

Alfonsus Šibenik Dr. Alfonsus Šibenik bio je austrougarski časnik, pravnik, karlovački gradski vijećnik, vlastelin i dobrotvor, ali i veliki zaljubljenik u fotografiju. Bio je sudionik Prvog svjetskog rata na Sočanskom bojištu kao pripadnik 31. lovačke bojne. Njegovi uraci pronađeni su slučajno u svinjcu u Lipi nedaleko od Duge Rese. - Kupci dvora nisu uspjeli dokučiti što je na staklenim pločama pa je njihova susjeda, časnica u HV-u Valentina Malović, jednu kutiju donijela do mene. Uspio sam spasiti deset posto materijala. Tada sam shvatio da je autor dr. Alfonsus, čiji je jedan od četvorice braće bio ministar poljoprivrede u Kraljevini Jugoslaviji. Bio je i pasionirani fotoamater koji je kao časnik po bojištima putovao vlastitim automobilom natovarenim s najmanje dva, a vrlo vjerojatno i tri fotoaparata. On je to fotografirao, ali i na licu mjesta razvijao, znači morao je imati šator, kemiju, peć - otkriva Dinko. On se borio, bolje rečeno slikao je po sočanskoj fronti u Sloveniji, a tamo je napravio i svoj autoportret, rekli bismo danas - selfi. Jedna od tih fotografija završila je u slovenskom muzeju, i to nakon što su po detaljima sa slike točno odredili na kojem je mjestu fotografija nastala 1914. godine. Na temelju fotografija ovog prvog karlovačkog ratnog fotoreportera u Karlovcu Dinko Neskusil pripremio je prvu izložbu na temu Prvog svjetskog rata

Dinku su posebno drage slike Karlovca iz Drugog svjetskog rata, zapravo one koje prikazuju kakav je u njemu život bio dok nisu padale bombe. Tako je polako shvaćao, zajedno sa svojim sugrađanima, da su od građevina na slikama mnogo zanimljiviji, ali i važniji - ljudi.

- Oni čuvaju svoju obitelj, djecu, događaje, vjenčanja, sprovode. Primjerice, kaže mi čovjek da ima pet fotografija ulaska Nijemaca i Talijana u Karlovac, ali da se samo vidi vojska, samo ljudi bez zgrada. Slike su tajno snimljene i nikad viđene. Kad uđeš u obiteljske albume, to je naprosto nevjerojatno kakva se tamo blaga kriju, iako toga možda nisu ni svjesni. Kad mi je gospođa Fogina dala svoje fotke pa vidim u kupaćim gaćicama dr. Ivana Ribara i Ivu Lolu Ribara, kako sjede i skaču u Koranu, to je genijalno, to mi je jedna od najdražih fotografija - ističe Dinko.

Dr. Ivan Ribar i Ivo Lola Ribar snimljeni na Foginovu kupalištu u društvu obitelji vlasnika kupališta Fogina na Korani 1937. godine, poslije rata dr. Ivan Ribar do smrti je dolazio na kupalište na Korani

Na temelju fotografija s KAfotke jasno je da Karlovac ima kontinuitet kupanja na istome mjestu na rijeci pod istim imenom od sto godina (Foginovo kupalište na Korani), čime se, kaže Dinko, ne može pohvaliti nijedan grad u Hrvatskoj. Isto tako je doznao da je Karlovac 1942. godine imao čak tri uređena klizališta.

Ivan Graho Dr. Ivan Graho je od 1936. do 1939. godine bio gradonačelnik Karlovca, gdje je radio i kao odvjetnik. Slučajno ga je 18. 12. 1915. godine na Sočanskom bojištu uslikao časnik dr. Alfonsus Šibenik

Listajući stari album Rudolfa Rude Starića zapazio je da su tamo neke slike tehnički iste, iako su bile porazbacane po albumu. Ubrzo je shvatio da sve imaju pečat Lederer&Popper iz 1912. godine, a daljnjim istraživanjem došao je da saznanja da se radilo o češkom studiju koji je po europskim gradovima izrađivao fotografije za razglednice, po narudžbi gradskih uprava. Kako za Pariz, Beč i Zagreb, tako su radili i za Karlovac, a on je tih 12 savršenih gradskih vizura upravo držao u rukama.

Mlade Karlovčanke snimljene 1942.

Spajanje ljudi

KAfotka je spojila jako puno ljudi, mnogi su dobili slike koje su davno izbili izgubili, preko KAfotke kroz zajedničke uspomene obnavljaju se prijateljstva. Kaže nam Dinko da ga fascinira, ponekad čak i prestraši snaga interneta.

Zimska idila - Puste karlovačke ulice u snježnoj noći. Nedatirana fotografija iz šezdesetih ili sedamdesetih godina

- Stavim sliku dolaska Kragujevčana u Karlovac (Kragujevac i Karlovac su bili pobratimljeni, op. a.), tamo negdje prije osamdesete godine. Drugi dan dobivam poruku od čovjeka iz Kragujevca koji piše: “Brko, vozač autobusa, moj je tata”. To je nevjerojatno. Najljepša stvar koja mi se dogodila je bila sljedeća. Zazvoni mi telefon i javi se čovjek star kao ja. Kaže: “Ja sam kod svoje bake, našao sam dedu na stranici i pokazao joj, ona želi s vama razgovarati”.

Kupanje na Korani ratne 1942. godine

Baka ima skoro 90 godine, ne shvaća internet, ne zna što je laptop, ali prepoznaje sliku. Na njoj je slika iz 50-ih godina, dva, tri dečka, jedan razvlači harmoniku, a jedan odlazi u vojsku i zagrljen je s nekom curom. Njegov deda, a bakin budući muž je dečko koji odlazi u vojsku, ali cura s kojom je zagrljen nije baka. No ona je točna znala o kome se radi: “To je ona kurva koja se motala oko njega, ne želim je vidjet”, zagrmjela mi je na telefon. Unuk je umirao od smijeha. Baka je nazvala za pet minuta i rekla da je ipak ne mičem, ali ja jesam iz poštovanja - priča nam Dinko kroz smijeh.

Hokejaška utakmica između Velebita i Zagreba održana je 10. siječnja 1942. godine rezultatom 2:0 za domaćina. Mladić s naočalama je Đan Tomić, jedan od osnivača hokeja u Karlovcu i Hrvatskoj. Od 1930. do 1941. i 1945. do 1957. član je reprezentacije bivše Jugoslavije u hokeju na ledu, za koju nastupa i na svjetskom prvenstvu 1939. u Zürichu. Bio je trener i savezni kapetan reprezentacije, a sudjelovao je i na devet svjetskih prvenstava i Zimskim olimpijskim igrama 1964. (Innsbruck) i 1968. (Grenoble). Ovaj diplomirani inženjer šumarstva poslije rata je pokazao nevjerojatnu svestranost, osim u hokeju na ledu, bio je reprezentativac u vaterpolu, košarci te trener vaterpola, plivanja, košarke i hokeja na ledu. Sportski radnik bio je u Košarkaškom savezu Hrvatske, gradskim odborima za košarku i hokej na ledu, Savezu za fizičku kulturu Zagreba, Savezu za hokej na ledu Hrvatske i Jugoslavije te plivačkom savezu Hrvatske. Dobitnik je trofeja Saveza za fizičku kulturu Hrvatske (1955.). Mladić desno od njega je Josip Zgurić, u to vrijeme jednako talentirani sportaš i perspektivni hokejaš. No, za razliku od Tomića, on se pridružio ustašama te je poginuo pri ulasku partizana u Karlovac.

U materijalnom smislu od KAfotke nema ništa, osim oko 2000 kuna troška godišnje za održavanje stranice, a nematerijalni značaj koji projekt ima za grad Karlovac ionako se u novcu ne može iskazati. Istina je da je kroz natječaje dobio neka sredstva za kupnju skenera i laptopa. KAfotka veseli svakoga tko je pogleda, studentima i učenicima sjajan je izvor informacija, autor bez nje ne bi mogao živjeti, no ni ona bez njega.

Kultni karlovački kafić “Miloš” koji je osamdesetih i devedesetih okupljao urbane mlade Karlovčane - prema dječaku na slici posjetitelji KAfotke fotografiju su datirali u 1993. godinu

- KAfotka je nešto najbolje što sam napravio u životu, no da mi sada padne cigla na glavu, to bi bio kraj projekta - kaže Dinko Neskusil.

Zlatko Šegina - Karlovački gimnazijski profesor Tomislav Šegina dao je KAfotki sliku svojeg djeda Zlatka koji je, spletom životnih okolnosti, u jednom ratu (Drugom svjetskom) služio u tri različite vojske: Kraljevine Jugoslavije, njemačkog Wehrmachta i jugoslavenskih partizana. Rodio se u Karlovcu 1919. godine, maturirao je na Državnoj muškoj realnoj gimnaziji u Karlovcu 1939. Vojnu akademiju u Beogradu upisao je iste godine, gdje je dočekao početak Travanjskog rata 1941. godine. Nakon njemačkog bombardiranja Beograda s vojskom Kraljevine Jugoslavije povlačio se prema Bosni. Njegova jedinica predala se njemačkoj vojsci u okolici Foče, gdje im se morao pridružiti ili bi ga strijeljali. Nakon toga odlazi na školovanje u Austriju (Stockerau). Nakon povratka iz Austrije nastavlja vojno školovanje u Domobranskoj akademiji u Zagrebu. Nakon završenog školovanja bori se kao domobran na slavonskom bojištu u topništvu. Krajem 1943. ili početkom 1944. njegova jedinica prelazi na stranu partizana. U vojsci ostaje sve do 1948. Umro je u rodnom Karlovcu 1992. godine.