KOMENTAR GOJKA DRLJAČE

KLJUČNE POUKE GRČKE POLITIČKE TRAGEDIJE Postat će prva europska zemlja u kojoj će završiti politički ciklus od jačanja do pada populista

Greek Prime Minister Alexis Tsipras, wearing a tie, waves before a speech at the parliamentary group of Syriza and Independent Greeks in Athens, Greece June 22, 2018. REUTERS/Costas Baltas
REUTERS

Alexis Tsipras, grčki premijer

Grčka će postati prva europska zemlja u kojoj će uskoro završiti cijeli politički ciklus od jačanja populista, osvajanja vlasti, vođenja zemlje sve do njihova pada.

Treći, završni čin te grčke političke tragedije u režiji Syrize trebao bi se dogoditi na izborima 7. srpnja. Nakon što je Syriza pretrpjela teški poraz na lokalnim i europarlamentarnim izborima, Alexis Tsipras shvatio je da više nema što razvlačiti te je od predsjednika Prokopisa Pavlopoulosa zatražio raspisivanje prijevremenih izbora.

Šanse na tim izborima, sudeći prema istraživanju javnog mnijenja, zapravo nema te će Grci u špici turističke sezone najvjerojatnije na vlast dovesti konzervativnu Novu demokraciju. Izbori za turističke sezone u Grčkoj se nisu dogodili još od pada hunte, odnosno restauracije demokracije 1974. godine.

Moram reći da o Grčkoj ne pišem samo zato što jednostavno mislim da je dobro ukazati na to koliko su zapravo jadni dosezi populističkih obećanja, nego puno više zato što treba naglasiti kako je rast opasnog populizma grijeh mainstream političkih stranaka koje nisu imale vještinu i volju za vođenje ozbiljnih reformskih procesa.

Priznajem da mi se grozno prisjetiti vremena dok su Tsipras i njegov neobični ministar financija s redom lošim idejama bili na vrhuncu slave te je u Hrvatskoj najednom važna osoba postao čak i neuvjerljivi ljevičarski filozofić Srećko Horvat, osoba koja je te slavne grčke populiste dovodila u Zagreb te zdušno širila njihove zajedničke jeftine i, naravno, jako loše socijalno-ekonomske zamisli. Bile su to godine teške financijske krize u Europi te je bilo zastrašujuće gledati kako dobru prođu najednom imaju sasvim providne nebuloze.

Danas nije toliko važno reći da je čak i jeftini populizam Alexisa Tsiprasa suočen s ekonomskom realnošću morao otklizati prema kakvom-takvom državničkom pragmatizmu nakon što je u osam mjeseci divljanja u Grčkoj proizveo 80 milijardi eura dodatnog duga, navalu na banke i kontrolu kapitalnih tijekova. Važnije je upozoriti da je Synaspismos Rizospastikis Aristeras (SYRIZA) zapravo dobila šansu narodu prodavati blesave priče i činiti štetu jer tobože ozbiljne stranke desetljećima prije toga nisu vodile razborite reformske politike. Zapravo, možda je čak pomalo nepravedno nazivati Tsiprasa populistom nakon onoga što je radio Papandreou.

No, kako bi izvukli kakve-takve poučke za Hrvatsku, napravimo malu i vrlo površnu rekonstrukciju novije grčke političko-ekonomske povijesti.
Mirna referendumska tranzicija s monarhije prema demokraciji, vrlo ambiciozni program modernizacije i jačanja demokratskih institucija premijera Konstantinosa Karamanlisa u drugoj polovici sedamdesetih, potom članstvo u NATO-u i EU i niz reformi u osamdesetima dali su Grčkoj prije četrdesetak godina doista ozbiljnu priliku da se uvrsti na listu najuspješnijih europskih nacija.

Međutim, nisu baš puno odmaknuli. Prije bi se reklo da je grčki političko-ekonomski sustav nakon ambicioznih reformi kroz ta četiri desetljeća retardirao sve do četvrtoga grčkog nacionalnog bankrota od devetnaestog stoljeća. Sve logično. Kriza 2008. zapravo je samo razotkrila strukturne probleme Grčke koji su se gomilali godinama. To što Grčka 2008. više nije mogla financirati svoj međunarodni dug te su joj kreditori počeli zaračunavati astronomske kamate bila je samo posljedica činjenice da je cijela Grčka živjela iznad svojih mogućnosti. Grčki ekonomski model mogao se nazvati “posuđenim prosperitetom”. Javni dug, dug građana i dug tvrtki osiguravao je održavanje parazitskog konzumerizma. Živjelo se na dug i u zakonskim rupama uz slatki začin beneficija.

Prvi problem s održivošću grčkoga javnog duga vidio se još u ranim osamdesetima, u vrijeme kad je vlast preuzeo Andreas Papandreou koji je zaustavio reformske procese u obrazovanju, zdravstvu i socijali, dok je državnu birokraciju i javne tvrtke počeo koristiti kao da su partijska infrastruktura. Upravo Papandreouov način vladanja uz bipartizam grčku su demokraciju usmjerili prema klijentelizmu i raznim oblicima kupovanja glasova.

Beneficije i uhljebljivanje te klijentelističke mreže u grčkom su patrijarhalnom društvu demokratske izbore pretvorile u bitku koja će presuditi stranačko pozicioniranje u javnoj administraciji i državnim kompanijama. Sve to išlo je čak prema zatiranju tradicionalnih grčkih vrijednosti. Hedonistički materijalizam omogućen neodmjerenim i neodrživim zaduživanjem uz širenje klijentelističke praske na svim razinama - od interesnih skupina, preko pojedinih poduzetnika, do širokog broja građana koji su uživali u zakonskim rupama ili doslovnom neprovođenju zakona - nije moglo dobro završiti.

Ali Grcima je bilo dobro. Ne treba zaboraviti da je u 2005. Grčka u indeksu kvalitete života bila, prema istraživanju Economist Intelligence Unita, iznad Njemačke, Belgije i Francuske. Treba isto tako primijetiti da je Grčkoj u 80-ima javni dug iznosio 28 posto BDP-a, da bi 2003. dosegnuo 98 posto BDP-a. Bio je to početak kraja. Kad je 2008. svima bilo jasno da Grčka treba radikalne mjere rezanja deficita i javnog duga, PASOK je svima na prijevremenim izborima obećao nove povlastice teške 15 milijardi eura i dobio izbore.

Tsipras je bio samo posljedica. Suvremeni populisti samo su ljudi koji pokušavaju svijet gledati simplificirano te kao lijek prepisuju vrlo naivne ideološke lijekove. Jednostavno nisu praktičari i očigledno je da će proizvesti nove, još veće probleme. No, pravi uzrok temeljnih problema je perfidni klijentelistički sustav velikih i “ozbiljnih” partija. Društveni ugovor iz političke teorije između naroda i vlasti upravo oni, veliki, nisu pretvorili u plan modernizacije i reformi, nego u najvulgarniju trgovinu interesima. Čak je i dosta dugo trajalo, kako je funkcioniralo.
Zaključak je vrlo jednostavan: mi u Hrvatskoj trebamo shvatiti da ne smijemo trošiti dobre godine na opuštanje. Bez stalne prilagodbe i reformskih procesa dugoročno nemamo šanse, pogotovo jer klijentelistički model u Hrvatskoj i dalje, sasvim očigledno, radi kao dobro posloženi pakleni stroj i otkucava.

Grčka tragedija stoga bi se mogla gledati i u Hrvatskoj. Srećko Horvat uvijek će nam rado naći nekog Varoufakisa da nas spasi. To što nam je malo krenulo nabolje još ništa ne znači dođe li do ozbiljnog pogoršanja u međunarodnom okružju.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo