TUŽNA ISTINA

KRONIKA JEDNOG NESTAJANJA Ova škola više ne postoji. U tom hrvatskom kraju to je već 21. škola koja je zatvorena, ali to nije najgora vijest...

    AUTOR:
    • Andrea Topić

  • OBJAVLJENO:
  • 02.09.2018. u 21:45

Lokvicici, 310818.
Nakon sto je posljednji djak zavrsio cetverogodisnju skolu u Kljenovcu, opcina Lokvicici pored Imotskog skola prestaje sa radom.
Na fotografiji: ravnatelj Marijo Karin u praznoj skoli
Foto: Nikola Vilic / CROPIX
Nikola Vilic / CROPIX

ravnatelj Marijo Karin u praznoj školi

 

Osnovna škola Tin Ujević, Krivodol, područna škola Kljenovac - piše na ploči iznad vrata jednokatnice smještene uz glavnu cestu općine Podbablje u Imotskoj krajini. Gledamo jednu od šest hrvatskih škola gdje se idući tjedan neće začuti školsko zvono. Nije posljednja. Iduće godine pridružit će joj se, ako se nekim čudom narod ne doseli, škole u naseljima Krstatice i Ričice.

Razmišljamo o poraznosti demografskih podataka dok stojimo na praznoj cesti pred tom vremešnom damom izgrađenom 1956. godine. Na cesti su ocrtane nove prometne oznake.

Boja je još svježa na lažnim natpisima “škola” i signalizacijskim “iksevima” što se mimoilaze kroz žute uspornike. Opkolili su je, kao da će to pomoći da ponovno oživi. Kao neki bizarni performans lokalne vlasti. Kao natpis na nadgrobnom spomeniku svjedoče što je ta instalacija navučenih roleta nekad bila.

Nasred ceste smo, na isprekidanoj liniji između dvije trake. Nitko ne prolazi. Ne čuju se ni automobili. Ovdje je kao u gluhoj komori. Iz grma s neobranim kupinama tek tu i tamo nešto šušne. S nama se igraju na kukala možda poskoci, možda fazani. Ili gušteri. Djeca sigurno nisu. Odnekud dopire drndanje traktora. Odjekuje čitavim selom. Polako se vuče prema nama. Gleda nas barba, ima u njemu i osamdeseta godina. Inače bi naše kruženje oko škole izazvalo znatiželju stanovnika, ali sada to nije slučaj.

Gradnja škole

Šjor Nediljko Pezo, kaže da se zove. I zna zašto smo došli. Rukujemo se, no ne gasi mašinu. Gleda školu, gleda nas. Dolazili su i sinoć, i prekjučer, sve neke televizije, radija, novinari spremni da se natječu tko će školi napisati ljepši epitaf.

Lokvicici, 310818.
Nakon sto je posljednji djak zavrsio cetverogodisnju skolu u Kljenovcu, opcina Lokvicici pored Imotskog skola prestaje sa radom.
Na fotografiji: Nediljko Pezo je gradio skolu
Foto: Nikola Vilic / CROPIX
Nikola Vilic / CROPIX

Nediljko Pezo gradio je školu

 

Nediljko nam počne nešto pričati. Nama i samo nama. Ne čujemo, jer traktor i dalje treska i lupa. Govori nam da je silna tuga obavila selo. Da je gradnja škole počela davne 1953. godine.

- Zidalo se, slagalo…

Molim?!

- Kažen, zidalo se i slagalo! - poviče glasnije. Kimnemo potvrdno. Traktor ne gasi.

- Unda san ima 13 godina! I ja san tute mora radit. Prinaša san šta je tribalo majstoru, kamenja dodat. I tako. Tad je bila potriba za školon. Pedesetpete kad je otvorena išlo se u dvi smjene. Cili Lokvičići su u njoj učili i bilo in je dobro, a sada više nikoga nema, ostalo nas par staraca - uvježbano će Nediljko jer nije mu prvi put da te rečenice mora od muke izgovarati. Navru mu još neke uspomene:

- Da bi van kaza iskreno i pravo, ovudan je bila šuma sve - veli Nediljko pokazujući nam rukom zemlju naslonjenu na bočni zid škole.

- Jednoga je čovika žena bila učiteljica i on je dozvolio onde da se škola radi. I napravilo se. Judi su pomagali. Čovik sa drvenin kolima dogonio je kamen. Radilo se, bilo super. Svak je bija zadovoljan.

A djeca?

- Najviše! - usklikne osamdesetogodišnjak, pa mu se smijeh pomiješa sa zvukom traktora.

- Bože moj, želila su ode ić u školu. Bilo in je blizu. A sad, ništa. Žalost. Kad će se ona opet otvorit? - pita Nediljko i sam odgovara: Nikada. Bija prošlen godine tek jedan đak. Kad je otvorena škola, bilo je ode pravo naselje. Sada nema nikoga i šta ćemo? Ništa nego plakat. Tako je vrime.

- Jel’ tužno malo? - pitamo više kao konstataciju, osvrčući se po praznoj cesti.

- Normalna stvar. Kako ne bi bilo tužno, nema diteta da iđe u školu. To je žalosno, kukavno, jadno i ništa drugo, šta ti iman više reć… - zašuti Nediljko.

Šutimo i mi. Gledamo školu, poneseni njegovim emocijama. Nećemo reći da vidimo i neku suzu, ipak je on odrastao čovjek. Samo, zanijemio od tuge. Da skrenemo misli, pitamo tko je za to kriv.

- Ko će bit kriv, dragi bog? Kad se počelo ić vani, ko je išta moga kupit otiša je. Troje dice iman, jedno u Njemačkoj i dvoje u Zagrebu. Gore mi je i unuk, ima 25 godina, a nije bija ode tri puta. Kažu da šta će dolazit, da nema nikoga. Ja bi volio da kogod dođe - optimistično će Nediljko. On će isto sad, osamdesetogodišnjak, na kraj ljeta u Njemačku.

Od glasanja traktora nismo čuli kad se iza nas stvorio, a sad ćete vi misliti da lažemo jer je to klišej, ali pravi pravcati Mercedes imotskih tablica. Vozač Nediljku trubi, maše rukom uz osmijeh. Javlja se susjed, gleda nas, gleda njega. Razumije sve. Ništa ne pita nego vozi dalje do jedinog kafića u blizini. Stiže do nas, po dogovoru, Marijo Karin, ravnatelj ovih područnih krivodolskih škola.

Ne čekajući ni trena, okreće ključ u bravi da ovaj sprovod škole što prije završi. Unutra smo. Škola kao škola. Na zidu dječji sastavi krivudavim krasopisom, onim slovima “s” i “p” kakva se jedino u tekama i crtančicama mogu naći. Tu su i fotografije djece. Njih ukupno pet čine zadnjih - ovo nije tipfeler - pet generacija. Fotoreporter ulazi i snima učionicu.

- Nemojte fotografirat kad nema klupa! Samo su dvije - zavapi ravnatelj, a onda na naše pitanje zašto, shvati da nema suvislog objašnjenja. Priznaje da mu je teško taj prizor gledati. Tužno je. Pozove nas da sjednemo. On će na mjesto gdje bi inače bila učiteljeva klupa, mi u prvu. Ispitujemo ga, on odgovara. Ima li šanse da se škola opet otvori?

- Ima, ali ne vjerujemo. Nema djece. Mali Ivan. On je ovdje sam sjedio do lipnja. Ivan, naš četvrtaš. Sam u cijeloj školi. Prošao je s četiri. Likovni mu je najbolje išao - počne ravnatelj. Zapitamo se koliko još ravnatelja zna što svakom od učenika najbolje ide. Koje su područne škole uopće ostale?

- Imamo centralnu od osam razreda, a sad kad smo ostali bez Kljenovca, područne su u Poljicima, Grubinama i Ivan Begovini, od prvog do četvrtog razreda. Škole su udaljene četiri, pet kilometara i sve su nedavno obnovljene.

Koliko ih djece pohađa?

- Grubine imaju 63 učenika, Ivan Begovina 12, Poljica 24. Ukupno, dva razreda manje imamo sada nego prije šest godina. Prvi razred nikad manje učenika nije upisalo. U centralnoj su samo četiri prvaša. Sve skupa, 274 učenika.

Kako se to dogodilo?

- Tko god je otišao studirat više se nije vratio. Katastrofa! Alarmantan, drastičan pad je na razini čitave Imotske krajine. U Prološcu, Zmijavcima, svim školama. Užas, eto. Ljudi nemaju posla. Rade u javnim državnim službama i to je to.

A turizam?

- Sad je počeo, ali neće nikoga vratiti. Svaka kuća ima dijete u Njemačkoj. Prije se u tvornicama radilo u tri smjene, bio je Trimot, Imostroj, vinarija… - i dok ravnatelj nabraja, listamo Smib. Ostao je na klupi. Okrećemo stranice da vidimo gdje je Durica jer nije bila na zadnjoj. Aha, godina tiskanja je 2011. Tad je u Imotskoj krajini bilo 2879 učenika. Kad je ravnatelj Karin bio mali, išao je u Grubine do četvrtog razreda i onda dalje u Krivodol, a bila su tada, sjeća se, po tri odjeljenja.

Više ne znamo što bismo rekli. Nastupa neka tužna tišina. Osvrćemo se zadnji put. Što je učionica bez djece? Samo soba. Prašnjavi globus na prozoru nitko više neće zavrtjeti niti će onaj bor uguran iznad vrata ovog Božića itko kititi. Izlazimo. Ugasio je svjetlo. Okreće ključ u bravi. To je valjda to.

Kronika iseljavanja

Odlazimo do malog dućana uz glavnu cestu. Blizu su postavljeni stolovi. Ljudi sjede ispod stabla, a na njima ukupno šest osmrtnica. Smiju se susjedima koje su vidjeli na televiziji. Prepričava se tko je što rekao, šale se, ali se slažu s njima. Konačno se i mi uključimo s našim pitanjima, pa tražimo starije da nam kažu kako je ta škola izgledala, ono, davno prije. Kakve su bile odgojne mjere?

- Tu se klečalo na kukuruzu, tu su se šibale ruke. Šiba je bilo, ja san ih dobiva 12, dobre su bile, al’ nisan smio doć materi kazat jer bi dobijo i od nje. Bolje nego ovo danas da dite ne smiš ni pogledat… - priča nam Lokvičićanin ne dižući pogled s novina.

- To je bilo svagdi. Pruži ruku, šiba - upada i ravnatelj u raspravu, sjeća se, pa zapeku ruke i čovjeka zvanog Ikiša, on je bio među prvim đacima u Kljenovačkoj školi s još 67 djece. Prije nego li je otvorena nastava se održavala po kućama. Našli bi se u jednoj sobi sva djeca sa seoskim učiteljem i tako je, kažu nam, veliki Tin Ujević "u Babića kući učijo", a onda preselio u Vrgorac. Poslije je izvjesna strina Katica bila učiteljica u Lokvičićima, u Bosinoj kući.

- Joj, jadna ta škola! Odala je od kuće do kuće dok se nije smistila. Bila jedno vrime u Magićin i u Dankinoj kući, onda u Mamićin, u Antuna Jurina da bi došla na Kljenovac i eto ti je sada di je danas… - načujemo naricanje s obližnjeg stola. Pokušavamo saznati ima li tko poznat da je išao u školu. - Ivana ti je odavlen, tute učila knjigu - stiže odgovor od ispod novina.

Koja Ivana? - Kolegica, srca ti. Ivana Pezo. Mala Jadrina. Ona ti se s Bandićen svađa na televiziji. Nikidan i s Darkon Milinovićen - ponosno će onaj sveznalica i dalje ne dižući pogled s tiskovine.

Shvaćamo da je riječ o Ivani Pezo Moskaljov, novinarki Nove TV. Potvrda je stigla kad nam se kasnije u ćakuli pridružila i njena majka, Jadranka. I ne pada jabuka daleko od stabla. Odnosno, obrnuto. Preuzela je novinarsku ulogu, a mi smo mudro šutjeli dok je ispitivala ravnatelja Karina.

Volila bi znat šta ste ovin novinarima vi rekli da je istina? Nije točno da nema učenika! Dečko ode osta živit, Mario naš, ima troje dice i sad će ih slat sedan, osan kilometara na Lovreć jer je u Kljenovcu škola zatvorena. Zašto?

- Roditelj ima pravo birati gdje će upisati dijete. Promijenilo se. Nije to kao prije da oni moraju u Krivodol. Ja sam im isto rekao, daj upišite ih, neka ostane škola, ali… - odgovara ravnatelj.

Zašto dica putuju odavde u prvi razred na Krivodol 12 kilometara? - Tako roditelji žele. Ljude nije briga. - Prvu mene je brige! - iznervira se gospođa Jadranka. - Slušajte me. Maloprije kad smo ušli u školu umalo san zaplaka - iskreno će ravnatelj. Na to će Jadranka da se ispričava i da nije znala kakva je situacija.

- Prestrašno, očiju mi mojih, ja od jučer plačen. Al’ mi je ža, eto. Baš mi je ža. Svi troje dice išli su mi tu u školu, od reda bili dobri đaci. Sićan se kad bi došli u Imotski i Lovreć u više razrede, govorili su da se naša kljenovačka dica točno poznaju. Izašli su - kvaliteta. Po svemu, po znanju i odgoju. Jako dobro - zausti Jadranka.

Kljenovac, kaže nam, broji 200 obitelji, ali ništa mladih.

- Sva ta dica, kad bi završili četiri godine u Kljenovcu, odili su pješke odavlen na Lovreć u školu. Doktor Kavelj isto tako i eno ga sad - doktor! Pješke na Lovreć! - nizale su se uspomene ispred malog dućana, tko je bio kakav đak, je li im bilo lijepo, svi se slažu da je, a onda je opet krenula žustra rasprava oko pitanja tko je kriv da se škola zatvorila. Nije ni važno, sad je - kako je. Složni su oko pitanja što sada s njom. Najbolje bi bilo da postane starački dom. Ali, ako se Kljenovcu pridruže i ostale područne škole, bit će to čitavo naselje ustanova za umirovljenike.

Vjerujemo li predviđanjima profesora Miroslava Budimira iz Ureda državne uprave, ispostave Imotski, možemo kazati da je sa zabiokovskim obrazovanjem kroz deset godina gotovo. - Nije dobra situacija. Pred zatvaranjem je i područna škola u Krstaticama, ako se nitko ne vrati, dogodine je gasimo, tamo je najgora situacija. Samo je dvoje djece, dogodine ostaje jedan učenik, a učiteljica je pred mirovinu i to je to. Gasimo je. U Ričicama nam ostaje troje đaka ove godine, a prošle je bila osmogodišnja, pod OŠ Proložac. Zagvozd - dva učenika u četiri niža razreda - čita nam Budimir iz svoje opsežne statistike. Nezahvalna mu je uloga, on je kroničar iseljavanja. Zatvorena je već 21 područna škola.

- Evo, u Ričicama se netko iz obiteljskih razloga preselio, i sad to je to. Nema djece. Emotivno sam jako vezan za ovu problematiku, zato vam govorim, kad moram napisati rješenje o zatvaranju, srce mi se cipa.

Škole na aparatima

Vi, dakle, gasite škole? - Gase se same! Mi donosimo odluku o gašenju, kolegica u Splitu to potpisuje - sprem­no će Budimir. I drago mu je da je tako, ne bi on to mogao okončati. Govori nam za školu Kljenovac, da su u nju svi Ujevići i Krivođani išli. Ratnih godina bilo je devet učenika, onda je došlo izbjeglica, pa je devedeset osme bilo njih 13, koji su ostali. - Najpoznatiji je učenik tamo Mate Ujević, prvi hrvatski enciklopedist. Naša gimnazija nosi njegovo ime. Bilo je tu i liječnika, odvjetnika.

A nogometaš Ivan Strinić? - To je njegovo selo, ali nije tu živio. Strinići su išli ili na Kljenovac ili Dolića Dragu. Njegovi isto sirotinja, otišli trbuhom za kruhom… - usput će Budimir. Nije mu jasno zašto mi svi sad dolazimo i raspitujemo se baš oko škole u Kljenovcu, kad je situacija puno gora i drugdje.

- Ona je samo jedna u nizu. Nema sela na Biokovu kojem škola nije zatvorena. Ostao je samo Zagvozd, a koliko će i on... Kljenovac umjetno držimo na aparatima već par godina. Gubimo po jedan razred svake generacije, od sedamdesetih naovamo imali smo sedam tisuća učenika, sad je došlo na dvije i nešto. Četiri tisuće krajem osamdesetih! - zapanjeno će profesor. Kljenovac je, ponavlja, “samo jedna od naše muke i bolesti”.

A priču o izumiranju Imotske krajine treba završiti sastavom iz hrvatskog jezika, ostalog kao artefakt na zidu pored ulaza u kljenovačku školu. Svjedoči kako se tu živjelo kad je bilo ljudi. Kad je bilo djece:

- U mom kraju su se posebno slavili blagdani. Sveti Blaž, Uskrs, Sveti Ante, Velika Gospa, Božić i još neki. Za blagdane su se pravili najljepši kolači. Na Svetog Blaža se išlo crkvi na grličanje. Stavile bi se sviće ispod grla da se grlo ne razboli. Za Uskrs se isto išlo crkvi. Nosila su se kuvana jaja i kolači na blagoslov. Na Svetog Antu se feštalo i palilo svitnjak. Velika Gospa se slavila da bi se išlo na fešte, pilo se i veselilo. Božić se slavio tako da bi se spremao svečani ručak i išlo se crkvi. Tako bi se u nas slavili blagdani. Tako se u nas živilo.

Dnevnik nestajanja Imotske krajine

GENERACIJA               BROJ UČENIKA

1969./70.                    7319

1979./80.                    5765

1985./86.                    4596

1990./91.                    3610

1995./96.                    3451

1999./00.                    3383

2005./06.                    2153

2009./10.                    2879

2014./15.                    2519

2017./18.                    2433

2018./19.                    2400

Kroz zadnja dva desetljeća u Imotskoj krajini zatvorena je 21 škola. One su: pod osnovnom školom Aržano područna u zaseoku Svibić, u Imotskom Glavina Gornja i Rebići, u Cisti - Biorine, Griva i Dobranje, u Lovreću Medov Dolac-Raosi, Mrnjavci, Nikolić, u Prološcu Bušanje i Proložac Gornji, u Runovićima Podosoje, u Zagvozdu Biokovsko selo, Krstatice, Rakići, Raščani Gornji, Župa Donja, Župa Srednja-Šabići, Vrdoljaci i Rastovac. U Krivodolu, osnovna škola Kljenovac. Ostalo je 11 osnovnih i 23 područne škole, glazbena škola, četiri srednje, jedan vrtić centralni i jedan privatni, te njegove podružnice u Runoviću, Zmijavcima i Zagvozdu.

'Pogodilo me kad sam lani vidjela da učiteljica sama vozi jedinog đaka'

Novinarka Ivana Pezo Moskaljov i njezina braća pohađali su kljenovačku školu, kao i njezin otac ranije.

- Nas je osamdeset pete godine bilo pet u razredu. Baš me pogodilo kad sam lani vidjela da učiteljica sama vozi jednog đaka, da se ne zatvori - kaže Ivana. Poslala nam je ovu fotografiju. Na njoj se vidi crno-bijeli snimak iz šezdesetih kad je njezin otac išao u školu, kad je bila puna djece. I njoj su navrle uspomene:

- Bilo je to najljepše odrastanje. Nas pet prvašića, Miro, Ante, pa mali Ante, Antonela i ja, pomiješani u našoj jedinoj učionici s nekim starijim razredom. Zato nikad nije bio osjećaj da nas je samo pet. Uvijek je bilo veselo. Nema toga što nas učiteljica nije naučila. Zvali smo je 'drugarica' Marija. U isto vrijeme jako stroga, ali pravedna. Uvijek je izvlačila od svih nas ono najbolje - i podučavala i odgajala. Danas mi nije žao ni što smo, uz latinicu, morali učiti i ćirilicu. Što nas je tjerala da znamo sva sela i gradove s one prastare zemljopisne karte - govori Ivana.

Sjeća se, u drugoj smjeni pješice je iz susjednog sela dolazila učiteljica Danica.

- E da, tada smo imali i smjene, a i brdo aktivnosti na koje smo dolazili subotom. Plesalo se, recitiralo, igrao graničar. Koliko je samo razbijenih koljena bilo. Ali ‘ko je za to mario! Kao i za poljski zahod i drvene podove i kvaku na vratima koja visi. Nismo tada imali ni približne uvjete kao danas u nekim školama. U međuvremenu je obnovljena, ali uzalud - sjetno će novinarka.

- U školi iz koje brojne uspomene nose mnoge generacije, moja braća, pa i moj tata, lani je upisan jedini prvašić. I već je tada bilo jasno da za onom loptom više neće imati tko trčati. Teško se mirim s činjenicom da se nešto nije moglo napraviti i da su sada svi glasni. Da su preostali školarci upisani nekoliko kilometara dalje u mjestima u kojima je jednako otužna slika, ali i problematično. A đaka prvaka sve manje. Nisu školska vrata zatvorena samo na Kljenovcu za sve godine koje dolaze. Nakon više od 50 godina - pretužno!

fotografija iz vremena kad je kljenovačku školu pohađao otac Ivane Pezo Moskaljov

 

Izdvajamo