Ministarstvo znanosti od 2005. - tko će više znati zbog kojih problema i čijom sve krivnjom - uspjelo je stvoriti porezni dug od 35 milijuna kuna.
Zbog njega se Vladino ministarstvo našlo na Vladinu stupu srama i među više od 3000 mjesta zauzelo visokokotirajuću 16. poziciju. Dug je nagomilan zbog neplaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje učenika i studenata na stručnoj praksi.
Preciznije i tužnije, riječ je o doprinosu za osiguranje djece i mladih za slučajeve invalidnosti i tjelesnog oštećenja zbog ozljede ili bolesti. Država u kojoj postoje barem dva zakona kojom se učenicima regulira to pravo nije, eto, uspjela deset godina riješiti isplatu toga prava, a time ni umanjiti dug.
Famozno je pritom kako dva ministra financija (bivši i sadašnji) različito gledaju na taj problem. Za razliku od Linića koji je bio sklon taj dug staviti u otpis (kolovoz, 2013.), Lalovac je okrenuo ploču i po njemu (kolovoz 2015.) svatko mora platiti porez, pa i Ministarstvo znanosti.
Pitanje je - kako? Ministar Vedran Mornar znao je iritirati kuknjavom o tomu kako mu malo novca ostaje za razvoj, kako je sustav kronično podfinanciran, kako i reformu školstva rade s premalo novčanica, a da pritom niti jednom nije spomenuo, barem ne javno, problem duga koji je naslijedio i koji se gomila.
Pozitivna očekivanja, ako ih je i bilo, nakon ovoga sive. Nije da se od Mornara očekivalo previše. Tek da usput, kao što je to činio više puta kad je na događaju bez ikakve veze s financijama krenuo s tugaljivom pričom o resoru bez sredstava, spomene i problem neplaćenih doprinosa. Ministarstvu je time riskirao troškove zbog tužbi (na kojima se kroz protekle godine također izgubilo puste milijune). A da je to sve postalo ipak malo previše za ambicioznog profesora više nije teško procijeniti. Čekati da napokon prođe taj teški mandat zvan izlet u politiku i vrati se u vode u kojima sasvim dobro pliva, a dugove prepusti nasljedniku, mantra je koja vjerojatno nije samo Mornarova. Imali su je i njegovi prethodnici.