1. Jane, čestitam na izlasku tvoje treće knjige ‘Težina stvarnosti’, prvog romana koju si objavio u izdavačkoj kući Beletra. Zašto si se odlučio baš za tog izdavača?
- Hvala puno. Tražio sam izdavača koji je jači od prethodnog i slučajno pronašao Beletru. Poslao sam upit i urednica mi je brzo odgovorila. Od mnogih drugih izdavača, kojima sam slao prijašnje knjige, ne bih dobio ni odgovor. Beletra je u redu i imam jako lijepu suradnju s njima. Stvarno.
2. Boluješ od spinalne mišićne atrofije zbog koje ne možeš pomaknuti nijedan dio tijela pa se pitam kako uspijevaš pisati jednim prstom?
- Pišem pomoću pametnog telefona (iPhone) jer ima zaslon osjetljiv na dodir i ne trebam jako pritisnuti za pisanje. Na tipkovnici prijenosnog računala ne mogu pritisnuti tipku, a nije potrebno puno snage, no, eto, ne mogu. Onda to što napišem na pametnom telefonu prepravljam na prijenosnom računalu kojim upravljam isto pomoću pametnog telefona.
3. Vidi, vidi, bravo! Koliko ti vremena treba da odgovoriš, recimo, na ova pitanja, na oko tri kartice?
- Pa, oko 40 minuta do sat vremena.
4. Što su ti, kada si počinjao, govorili izdavači kada si im nudio rukopise zbirke poezije ‘Trenuci’ (2016.) i poetskih proznih zapisa ‘Može biti lijepo’ (2017.)?
- Za prvu knjigu, odnosno poeziju, poslao sam svoj rukopis na 11 adresa. Od većine nisam dobio nikakav odgovor, što mislim da nije u redu. To me nije obeshrabrilo. Na kraju je jedan izdavač prihvatio moj rukopis i otvorio mi vrata u književnost. Nije baš imao dobru prognozu za poeziju jer se malo čita, no ja sam iznenadio i rasprodao cijelu malu nakladu. Drugu sam knjigu također objavio kod njih jer su sasvim u redu.
5. Što ti je bilo najteže kada si se nakon poetskih početaka odvažio na objavljivanje romana?
- U međuvremenu sam pisao i kratke priče. Možda mi je najteže bilo prvih pet stranica jer nisam baš imao nekakvog iskustva. Morao sam se brzo snaći jer sam potpuno nespremno krenuo u pisanje romana i mislim da sam tako puno naučio. Naravno, još smatram da trebam usavršavati svoje pisanje.
6. Voliš skandinavske krimiće, uzor ti je Jo Nesbø. Koliko ti je bilo teško u romanu prilagoditi skandinavski stil pisanja i atmosfere našim uvjetima?
- Da, uzor mi je Jo Nesbø i volim skandinavske krimiće, ali moj roman nije baš poput skandinavskih krimića. Radnja je smještena u Americi, u državi New Jersey, u gradu New Yorku i Princetonu pa je atmosfera američka. Međutim, stil pisanja podsjeća na skandinavske krimiće jer ima akcijskih scena i strašnih prizora ubojstava, a glavni junak je detektiv John Monroe koji lovi psihopatskog ubojicu.
7. Čitam da je prvo izdanje knjige već prodano. Kakve su reakcije čitatelja?
- Jako sam sretan što je roman postigao odličan uspjeh. Nisam to očekivao. Reakcije čitatelja su jako lijepe, zaista im zahvaljujem jer su mi oni najveća motivacija i inspiracija. Čitatelji mi kažu da čekaju drugi slučaj o detektivu Johnu Monroeu, a to je jako dobar znak. Sretan sam.
8. Što te čini sretnim kada završiš neko djelo? Kome si zahvalan?
- Sretnim me čini to što sam napisao do kraja. Jer, znate, puno je tu posla, postoji težina, pa kad sam ga završio, prvo sam osjetio kao neku prazninu. No, onda sam shvatio koliko je tu vremena, živaca i svega uloženo, a nisam o tome niti razmišljao dok sam pisao. Zaista, i to je ono što me ispunjava. Zahvalan sam mami, koja mi je uvijek podrška, i Bogu.
9. Zvuči mi nevjerojatno da za svoju bolest nemaš pravo na lijek. Kako si se osjećao kada si doznao da je HZZO odlučio da osobe starije od 18 godina i djeca koja su na respiratoru nemaju pravo na lijek Spinrazu?
- Pa da, nevjerojatno je to što smo tada bili u 2018. godini. Mislim da je to diskriminacija i stvarno nemam što reći. Da se radi o djetetu nekoga u Vladi, odmah bi se našao način za liječenje. Zapravo, to je ono najjadnije, što nikad nisu bila ista pravila za sve u ‘Lijepoj našoj’.
10. Kako bi se zvao roman u kojemu bi ministru zdravstva i cijeloj Vladi poručio što misliš o toj njihovoj bešćutnosti?
- Iskreno, ne znam. Sada pišem roman koji je smješten u Hrvatskoj, u Rijeci. Pišem o korupciji i svemu. Razmišljao sam o naslovu ‘Štakori’ ili ‘Mrtvi kanal’, pa eto. U svakom slučaju, može ih biti sram.