DAVID BRIERLEY, OSNIVAČ SVEUČILIŠTA ZA WALDORFSKE UČITELJE

Moj savjet Hrvatima: Obrazujte cjelovito biće, ne samo intelekt nego i emocije i volju učenika!

Rođenjem Britanac, David Brierley u Norveškoj živi 40 godina. Cijeli jedan radni vijek. Poučavao je sve dobne skupine, od male djece do odraslih. Jedan je od osnivača samostalnog sveučilišta u Oslu koje više od 30 godina obrazuje waldorfske učitelje i koje potpomaže država. Drži predavanja o obrazovanju na sveučilištima u Švedskoj, Finskoj, SAD-u, Indiji, Španjolskoj, Češkoj, Mađarskoj, Velikoj Britaniji… U Hrvatskoj poučava waldorfske učitelje, u Sloveniji ga je Ministarstvo obrazovanja angažiralo da - radi s učiteljima u javnim školama.

Inicijativa i kreativnost

Kako danas obrazovati djecu kad nemamo pojma za što ih obrazujemo?

- Točno je da ne znamo za što ih obrazujemo, što će ta djeca raditi. Više ih ne možemo obrazovati za određeni tip zanimanja, zanimanja koja su bazična u društvu. Poslovi su otišli iz Europe, nezaposlenost je masovna… Jedini način da osiguramo budućnost za naše mlade je stavljanje naglaska na inicijativu i kreativnost. Naše su generacije živjele na akumuliranom znanju koje smo baštinili od predaka. Ako ste mogli dobro memorirati to znanje, mogli ste biti uspješni. To više nije slučaj. Sada morate znati kako na novi način upotrijebiti to znanje, biti dosjetljivi, entuzijastični, pokazati inicijativu, znati poduprijeti nove ideje i staviti ih u praksu. Dakle, kreativnost nije samo mogućnost pronalaženja novih ideja, već mogućost njihove konačne operacionalizacije. To u školama treba kultivirati, njegovati imaginaciju. No, pitanje je što mislite pod ‘imaginacijom’ i kako to uspješno razvijati. Zato ne trebamo školu koja samo kultivira logičko i analitičko razmišljanje, nego školu koja ohrabruje razmišljanje na različite načine.

U Sloveniji ste angažirani da radite na promjenama u javnim školama. O čemu je riječ?

- Zamoljen sam da vodim projekt inovacije u edukaciji. To je zapravo gigantski zadatak. Pitanje je gdje početi i što je svrha. U većini zemalja u Europi svrha toga je da provedete reformu. Političari trebaju da se vidi da mijenjaju naš obrazovni sustav u kontekstu kritika koje dobiva obrazovanje po cijeloj Europi. No, da budem iskren, te reforme uglavnom kratko žive. Uglavnom ih zamijene neke nove reforme, jer dođe nova vlast. Problem je i što nastavnici ne prihvaćaju reforme, jer to je konzervativna profesija. Poučavanje u učionici je život za sebe. I ako se u to upletu birokracija i neke novosti, većina osjeća da to ugrožava stečeni odnos učenik - nastavnik. UNESCO i OESS istaknuli su da je u edukaciji nastavnika ogroman jaz između teorije i prakse. Bitno je što poučavate, ali gotovo je još bitnije kako to poučavate. Većina nastavnika kad završi školovanje zna sadržaj koji treba poučavati, no ne znaju kako.

Što namjeravate uraditi u Sloveniji?

- Imam dosta veliku slobodu da izaberem i sugerirao sam da ću svaki mjesec imati predavanja za nastavnike na kojima ću govoriti o metodologiji, o tome kako bismo trebali kultivirati i njegovati ljudske sposobnosti. To će biti dio projekta koji počinje na jesen. Ljudi su oduvijek mislili da će njihova djeca i unuci imati bolje obrazovanje nego što ga je imala njihova generacija, da će imati i bolji život. Sada smo stigli do točke kad to više nisu sigurni.

U Hrvatskoj upravo rade na nacionalnoj strategiji obrazovanja. Što biste sugerirali onima koji crtaju te konture?

- U mnogim zemljama idu za tim da odaberu neke predmete, obično znanosti koje potiču logičko i matematičko razmišljanje, vjerujući da će u budućnosti tehnologija i prirodne znanost biti dominantne te da je za uspjeh potrebno imati dobra znanja na tim područjima, a manje na drugim. Takva politika vodi do toga da učenici koji nisu zainteresirani za te predmete sve češće izostaju s nastave, odustaju od školovanja, neke to vodi i na stranputice, ulicu i nasilje… jer ta djeca osjećaju da njihovi kapaciteti nisu dovoljno iskorišteni. Dakle, prva stvar koju bih sugerirao jest da obrazujete cijelo ljudsko biće. Ne samo glavu, ne samo intelektualni dio, već i emocije i volju učenika. Da bi čovjek imao dobar život i bio kreativan, treba znati kultivirati i volju i emocije. Ako će učenik napraviti nešto u budućnosti, to je i pitanje njegove volje. Motivacija je veliki problem i u vašim školama. U mnogim zemljama je motivacija vanjska, bazirana je na prijetnji od testa. To nije učinkovito. Među ostalim i zato imamo sve više učenika koji odustaju od škole. U nekim zemljama to su frapantne brojke. Dakle, veliko pitanje za današnju školu je kako razviti intrinzičnu motivaciju, a ona je usko povezana s mogućnošću da se čovjek izrazi. Zato bih sugerirao da ne previdite važnost umjetnosti i umjetničkih predmeta. Uspjeh u obrazovanju sad testiraju međunarodnim PISA testovima… Da je u mom djetinjstvu postojao PISA test, ja vjerojatno danas ne bih bio ovdje i razgovarao s vama. Bio sam sanjar i tijekom cijelog školovanja moje formalne ocjene su govorile ‘probudi se, probudi se’, volio sam se igrati izvana i iznutra. Što je zapravo dobro, jer danas imam određeni stupanj imaginacije. Škola to nije poticala, bila je jako intelektualna. Nije bilo mogućnosti da se izrazim, trebao sam samo reproducirati informacije…

Potencijal je u djetetu

U Hrvatskoj je upravo objavljena vaša knjiga ‘Skriveno u vidljivom… razmišljanja jednog učitelja i njegovih trinaestogodišnjaka’. Odličan vodič za učitelje…

- U knjizi opisujem kako sam ja, učitelj, upoznavao svoje učenike. Unutra je, primjerice, priča o Rolandu, dječaku koji je u razredu uglavnom sjedio u kutu i gledao kroz prozor… Pitao sam se što da radim s njim, kako da saznam za što ima potencijal. Roland je učio taman toliko da mu ništa ne mogu zamjeriti. No, osjećao sam da ne daje sve od sebe. Gdje ide ta njegova energija? U razgovorima tijekom odmora doznao sam da je zaljubljenik u pecanje, da je cijeli vikend u stanju sjediti na kiši i čekati da ulovi štuku. On zna sve o toj ribi, o vodi, gdje živi, kako, zašto. Sjedi tamo i promatra. To je nevjerojatna sposobnost. Dok tako sjedi, on puno razmišlja. Zaključio sam da bi u njemu mogao biti netko tko piše o prirodi ili pjesnik, filozof. To su dvije mogućnosti. Nakon toga sam mu na nastavi mogao davati zadatke koji su mu odgovarali. Htio sam vidjeti je li poeta ili je pak toliko udubljen u promatranje da može biti znanstvenik… Pitajte me što radi danas! To nisam napisao u knjizi.

I… što je postao Ronald?

- Analizira vremensku prognozu za jednu TV stanicu!

Ima nekog smisla u tome…

- Točno. Kad mi je opisivao štuke, vidio sam koliko je jak u opservaciji. Zato može razumjeti vrijeme, meteorologiju.

Finci su zadržali respekt za učitelja, a u Europi i svijetu toga više nema

Finci briljiraju na PISA testovima. Uz sve manjkavosti, finski je obrazovni sustav uglavnom dobro postavljen. Zašto ga, primjerice, Norvežani, koji imaju bitno lošije rezultate, ne kopiraju?

- Finci su sačuvali respekt prema učitelju, što nije lako naći drugdje po Europi i svijetu. To je povezano s njihovom cjelokupnom kulturom. Borili su se za nezavisnost od Šveđana i Rusa, imaju jak osjećaj samopoštovanja, iako su u kutu Europe, nisu na margini. Vrlo su samosvjesni i ambiciozni. Naši susjedi Šveđani, primjerice, imaju školstvo koje je potpuno drugačije organizirano. Njihov je obrazovni sistem tržišno liberalan. Javna škola nije toliko dominantna, imaju puno različitih škola, roditelji imaju veliki izbor. U Norveškoj smo imali debatu trebali li imati tako liberalan sistem kao Šveđani kad je riječ o osnivanju škola. Odlučili smo da nećemo slijediti taj model, jer se bojimo prevelike komercijalizacije školstva. Obrazovanje može postati biznis, a to je slučaj sa Švedskom, gdje škole osnivaju biznis kompanije. U Norveškoj imamo javne i nezavisne ili autonomne škole, ono što bi kod vas bile privatne, ali mi ih tako ne nazivamo. Tu kod nas spadaju jedino waldorfske (38 osnovnih i srednjih škola) te Montessori škole, dakle dozvoljene su jedino one koje imaju dugu pedagošku povijest.

Učitelje se u Finskoj jako poštuje. Onako kako je to kod vas bilo prije 100 godina, tako je u Finskoj i danas, a u Norveškoj se na učitelje gleda slično kao u Hrvatskoj.

Učitelji tamo imaju veliku slobodu da kurikulum prilagode interesima i potrebama svojih učenika.

Što tvrdoglavije sustav inzistira na kurikulumu, to slabije možete obrazovati i odgojiti individue. Promjena u školama je teška jer traži edukaciju nastavnika.

Izdvajamo