Jutarnji list u posjedu je analize koju je naručila hrvatska Vlada i koja pobija MOL-ovu tužbu protiv Hrvatske pri Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) zbog nepoštivanja Glavnog ugovora o plinskom poslovanju iz siječnja 2009. i Prvog dodatka Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju iz prosinca iste godine. Zaključak te opsežne studije jest da su spomenuti ugovori toliko loši po Hrvatsku da bi u slučaju poštivanja potpisanog hrvatska državna tvrtka Prirodni plin izgubila nevjerojatnih 4,9 milijardi kuna samo do ožujka 2014. godine, dok bi kumulativni gubitak do 2023. godine dosegao šokantnih 20 milijardi kuna. Analiza do ožujka 2014. izvedena je iz odredbi ugovora i stvarnih tržišnih podataka, dok je druga brojka utemeljena na konzervativnim projekcijama. Glavni ugovor potpisao je potpredsjednik Sanaderove Vlade Damir Polančec. Dodatak Glavnom ugovoru potpisao je Ivan Šuker za vrijeme vlade Jadranke Kosor, uz obrazloženje da su željeli izbjeći plaćanje penala mađarskoj strani.
Ako su zaključci iz studije pripremane za Vladu točni, onda se može reći da su to najlošiji komercijalni ugovori ikad potpisani ispred hrvatske države. Hrvatska će svakako biti na gubitku; ako izgubi međunarodnu arbitražu, ali bi bila na još većem gubitku da je poštivala obveze iz ugovora.
Sporne odredbe
Valja pojasniti da je ugovorom bio reguliran karakter veleprodaje plina i pitanja naknada. Hrvatska državna tvrtka Prirodni plin trebala je kupovati kompletnu Ininu proizvodnjuu plina do 2024., dok je prodajne količine, što je bilo neobično, trebala utvrđivati sama Ina. Pritom je kupovna cijena određivana sukladno spornoj tzv. Gazprom export formuli. Što se koncesijskih naknada tiče, one su 15 godina trebale biti 10 posto, a Vlada nije smjela uvoditi nikakav drugi porez ili obvezu sličnu koncesiji, dok je, za razliku, u Mađarskoj koncesija iznosila čak 60 posto.
U analizi se navodi cijeli niz spornih odredbi potpisanih ugovora (određivanje količine plina, ignoriranje cijene domaćeg plina u spornoj formuli, princip “uzmi ili plati” prema kojem je Prirodni plin trebao plaćati 50 posto vrijednosti nepreuzetog plina, kao i pitanje revizije cijene pri kojoj je to pravo jednostrano zadržala Ina tj. zapravo MOL, koji je tada imao ambiciju u potpunosti dominirati hrvatskom kompanijom. Ključni problem ugovora bilo je vezanje cijene domaće proizvodnje plina, čija proizvodnja stoji između 0,6 do 0,8 HRK/m3 uz cijenu uvoznog plina tj. rusku formulu.
Enormne zarade
Zbog toga se moglo dogoditi da je Prirodni plin trebao plaćati i po četiri puta višu cijenu plina od realne tržišne vrijednosti hrvatskog plina, a što bi Ini osiguravalo ekstraprofite. Činjenica je da se u ovakvoj vrsti biznisa profitne marže od 300 do 400 posto potpuno neprihvatljive. Analitičari su Vladi izračunali da je uz korektne uvjete ugovora Prirodni plin mogao do ožujka 2014. imati profite od tri milijarde kuna te da je dobro što su izbjegli poštivanje ugovora s MOL-om. Glasnogovornik MOL-a, Tamas Berzi, rekao nam je da se pitanje “... odnosi na proceduru arbitraže, pa MOL ne može dati komentar”.