NOVINE U 21. STOLJEĆU

“Napredak neće biti milostiv, ali veseli što još ima odanih novinskom papiru”

Marko Todorov / CROPIX

Ako novine ne izađu, tko zna što bi se moglo dogoditi, možda ni sunce sutra ne izađe? Novinari portala imaju običaj napisati da je nešto veliko i važno za našu civilizaciju, poput celulita Kim Kardashian ili smjele modne kombinacije Meghan Markle, zapalilo internet. No, to je, dakako, pizdarija. Internet ne može gorjeti, ništa se tako dramatično ne događa. Ako želite doživjeti fizičku manifestaciju neke vijesti, morate doći u dobru staru štampariju i osjetiti kako se čitava zgrada, bog te mazo, trese. Ne očekujem ni da će napredak prema nama biti milostiviji, ali svejedno me veseli kad vidim da još ima onih koji su odani papiru. Kad vijesti prestanu izlaziti na papiru, svijet ih više neće zanimati

Redakcija, kao i obično, kasni. Znam kako to izgleda jer sam često bio razlog kašnjenja šaljući svoj tekst dugo nakon roka za slanje tekstova i ignorirajući pozive urednika koji su me, predvidljivo, uvijek po istom rasporedu, prvo oko četiri popodne preklinjali da što prije završim, zatim u pet psovali moje najmilije, zatim me u šest vrijeđali raznovrsnim zoološkim nazivljem i na koncu, iza sedam, otvoreno mi prijetili ubojstvom na osobito okrutan i podmukao način. - Štamparija čeka, gade jedan - siktali su mi mnogi u telefonsku slušalicu svih ovih dvadeset i sedam godina, koliko pišem u novinama.

Marko Todorov / CROPIX
 

Rotacija kao sudbina

I evo me napokon u štampariji u Savskoj, sa zebnjom iščekujući da me tkogod prepozna, s divljim krikom skoči na mene, baci me na pod i krene daviti za sve one večeri kad je zbog mene ostao dulje na poslu. Ali, svi su ljubazni i dragi, premda, kazao sam već, štampanje kasni. Katica i Sanja pred kompjutorskim ekranima strpljivo čekaju da stignu stranice Jutarnjeg lista. Prije pola sata sve je trebalo biti gotovo, ali naravno, nije: peta, šesta, sedma, osma i dvije stranice sporta još su otvorene.

Dok se naša konkurencija već izvrtjela na rotaciji na drugom kraju grada, mi još nismo ni počeli, kaže Ivica Jukić nezadovoljno, ali on to, kako sam shvatio, stalno govori. Njegova je dužnost da bude zabrinut i ustrajno poziva na disciplinu, na poštivanje rokova, da svi u lancu proizvodnje novina budu usklađeni, i na kraju se opet, po tko zna koji put razočara jer su ljudi neodgovorni. Sve od hiljadu devetsto šezdeset i neke, dulje od pola stoljeća, on to radi, i mogao bi u penziju, ali nekako ne može ostati na kauču pred televizorom. Kad se mrak počne spuštati, njega vuče da dođe ovdje. Ovo je njegova sudbina. Bez iznimke, svaku večer, i subotom i nedjeljom i praznikom pazi da izađu novine. Ako novine ne izađu, tko zna što bi se moglo dogoditi, možda ni sunce sutra ne izađe?

- Tata je tu bio šofer pa je i mene povukao - kaže Jukić o danima kad je došao prvi put kao đak srednje grafičke škole. “Taj posao ne može propasti, rekao je tata. Uvijek će se čitati knjige i novine.” Vidovitost, očito, nije bila tatina jača strana jer danas, znate i sami, stasaju generacije kojima bez knjiga sasvim dobro ide, a ni novine im nisu osobita strast. Primjećuje se to već u prostranom dvorištu štamparije u Savskoj, gdje su u prošlosti u večernjim satima deseci kamiona čekali svježe otisnute novine kako bi ih razvezli diljem zemlje, a sada je prazno i tiho i kroz pukotine u betonu ponegdje je izbila trava.

Hodnici zgrade su pusti, a nekad je sve vrvjelo od života, opisuju nam Katica i Sanja iz odjela pripreme. Na špigla su se brižljivo lijepile fotografije, naslovi i stupci teksta prema skicama koje su načinili grafički urednici desetaka novina i izdanja koji su se ovdje štampali. Ivica se sjeća i vremena prije toga, vremena olovnog sloga. Slovoslagari su u pauzi sljedovali mlijeko koje je ublažavalo utjecaj otrovnog isparavanja olova, iako se dečkima, pretpostavljam, više sviđalo piti vlahovac.

Puni kolor

Paradoksalno, proizvodnja novina bila je nekad složenija, teža, sporija i skuplja, ali se proizvodilo više novina. Ono što mi u 2019. možemo učiniti jednim klikom miša, 1969. je radilo deset osoba, ali 1969. je taj posao bio neusporedivo ekonomski uspješniji nego u 2019. Kako je tehnologija olakšavala i ubrzavala proces, naklade su padale. Po prilici, to je kao seksualni život muškarca koji u pedesetoj napokon može ispuniti svoj davni san i kupiti crveni sportski automobil, ali džaba mu, kasno je za to, komade pokupe dvadesetogodišnji mulci u drndavim Fiatima Punto.

Evo, sve su stranice napokon stigle iz redakcije i treba samo nekoliko minuta da se one desetak metara dalje u pogonu otisnu na offsetne ploče, velike pravokutne komade lima, po četiri za svaku stranicu, razdijeljeno po bojama: plavu, crvenu, žutu i crnu. Puni se kolor dobije kad se sve četiri jedna preko druge otisnu na papir. Tehnologija je odavno poznata, ali u nas se nevoljko upotrebljavala sve do prije dvadesetak godina.

Sve ozbiljne novine su do kraja 90-ih bile konzervativno crno-bijele, s dodatkom samo jedne boje u glavi lista i gdjekad u naslovima, a ako bi koja revija, poput sarajevskog Asa, prvog jugoslavenskog tabloida, objavljivala slike u boji, to je uvijek izgledalo lagano jezivo. Ploče se nisu poklapale pa su ljudi na portretima imali, kao pauci, po šest očiju. Ako je bila gola ženska, sirotici je dojka bila ispod pazuha.

Marko Todorov / CROPIX
 

Provjera kvalitete

Velike se role papira umeću u stroj marke Geoman, a offsetne ploče pričvršćuju na tiskarske valjke. Damir Gluhalić provjerava još jednom sve na ekranu, a onda uključuje rotaciju i cijeli se čelični sklop budi, heavy metal zahuktava i tutnji. Novinari portala imaju običaj napisati da je nešto veliko i važno za našu civilizaciju, poput celulita Kim Kardashian ili smjele modne kombinacije Meghan Markle, zapalilo internet. No, to je, dakako, pizdarija. Internet ne može gorjeti, ništa se tako dramatično ne događa.

Ako želite doživjeti fizičku manifestaciju neke vijesti, morate doći u dobru staru štampariju i osjetiti kako se čitava zgrada, bog te mazo, trese. Kao da je potres magnitude četiri i po stupnja po Mercallijevoj ljestvici pogodio zagrebačko područje. Kad vam u novinskoj rotaciji od vibracija počne zvoniti zubni porculan, ispuni vas jedna blesava uzvišenost, vjera da je novinarstvo zbilja tako snažno da može pomaknuti svijet.

Kasnije vas, naravno, bude sram što ste takvo što pomislili.

Iz Geomana izlaze prvi primjerci, ispočetka neispravni ili, kako se to stručno kaže, makulatura, blijedi, jedva vidljivi, pa sve tamniji i tamniji, kao da nekakvom čarolijom izranjaju iz bjeline papira. Gluhalić kojega, treba li to uopće kazati, zovu Gluhi, uzima primjerak i pod povećalom provjerava kvalitetu tiska, no meni se to čini suvišnim. Boje su besprijekorne, u mikron usklađene, upasane, pune i žive, na čvrstom papiru, gotovo vam dođe žao što će takav dobar proizvod za koji dan raširiti da bi na njemu očistili srdelu ili otrijebili grašak, ili njime potpalili roštilj, ili ga zalijepili po čitavom izlogu nekog dućana što se preuređuje.

To zapravo jedva da nalikuje onim novinama otprije četrdeset godina, po koje su mene slali, sa smeđom hiljadarkom u znojnom dlanu, da od kusura sebi kupim sladoled na štapiću, Slobodnoj Dalmaciji štampanoj na sivkastoj drvenoj pulpi klimavim olovnim slovima, čađavom bojom što je čitateljima ostajala na prstima. No, moj je ushit jednak kao u doba kad sam počeo čitati, kad sam otkrivao novinske autore poput Miljenka Smoje, Momčila Popadića, Veselka Tenžere, Aleksandra Tijanića, Tomislava Židaka, Predraga Lucića i drugih neustrašivih zajebanata, junaka pulp factiona zbog kojih sam postao ovo što sam postao. Koješta se promijenilo, ali kad uzmem novine u ruke, to je još najbolji posao koji ja znam.

Dok se štampanje prvog izdanja Jutarnjeg završava, s Gluhim razgovaram kako je stradao ovaj posao. Kad su prije tridesetak godina kupili Geoman, posla je bilo toliko da su jedva stizali promijeniti ulje. Bilo je i nesreća, umornim radnicima su u stroju ostajali prsti. Sad je sve mirnije, natenane, nigdje ne žurimo. Kad oko deset sportska redakcija pošalje izvještaj s derbija, ide štampanje drugog izdanja. I da je najkraća noć u godini, do zore bi tri puta mogli izvrtjeti čitavu nakladu.

Novine iz Geomana uzima drugi stroj, marke Ferag, po čijim dugačkim vijugavim tračnicama nalik metalnim krakovima Doktora Octopusa, zlog znanstvenika iz stripa Spiderman, novine putuju preko pogona. Putem se mogu umetnuti revijalni prilozi i veliki posteri jadranskih riba, drveća ili nogometaša, no ničega takvog nema u sutrašnjem broju. Na kraju se svežnjevi novina vežu plastičnim vrpcama na križ, slažu na palete i voze do jednog jedinog kamiona u dvorištu.

CROPIX
 

Drugi medij

Nekad su radnici ujutro iz štamparije nosili hrpe novina pod rukom i kad bi došli kući, obitelj bi se za doručkom otimala tko će prije čitati, a ovih dana samo još penzioneri pitaju za njih, kaže nam Zoran Suček. Kvalificirani grafički radnici još se traže, za njih ima mnogo posla, ali na tiskanju papirnate ambalaže i letaka za pizzerije, od novina za njih uskoro više neće biti kruha. Novine se s papira sele u drugi medij, na izmaku smo jedne epohe koja je trajala dulje od petsto godina i tako mora biti, glupo je žaliti za onim što je prošlo.

Kad je u 15. stoljeću izašla Gutenbergova Biblija, oni koji su u samostanskim skriptorijima prepisivali knjige bili su vjerojatno zgađeni. - Ovo je odvratno - govorili su. - Ovo je zločin. Ljudi neće prihvatiti da su im sve knjige jednake. Nikad, pazite što vam kažem, braćo, nikad neće nestati potrebe za potpuno unikatnim, rukom napisanim i oslikanim evanđeljima na luksuznom pergamentu - hrabrili su se međusobno pobožni i marljivi redovnici. I znamo kako su glupani završili.

Ne očekujem ni da će napredak prema nama biti milostiviji, ali svejedno me raduje kad vidim da još ima onih koji su odani papiru. Kad vijesti prestanu izlaziti na papiru, svijet ih više neće zanimati. - Ja ne čitam portale - reče Ivica Jukić gordo, ispraćajući nas iz štamparije u Savskoj, a ja se nasmiješim misleći: to je moj čovjek.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo