KOSTANJEK

NAŠI REPORTERI NA JEDNOM OD NAJVEĆIH SVJETSKIH KLIZIŠTA U URBANOJ SREDINI, U ZAGREBAČKOM PODSUSEDU Građani strepe od katastrofe: 'Sve je deformirano'

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 24.03.2018. u 18:49

Ronald Goršić / CROPIX

Već je pola stoljeća poznato da se u Podsusedu, pokraj cementare, nalazi jedno od najvećih svjetskih klizišta u urbanoj sredini. Iako je klizište aktivno još od 1963., ništa se ne čini da se taj problem sanira, a stanovnici samo čekaju da se dogodi katastrofa

Marija Lezaić odlazi na posao u cementaru u zagrebačkom Podsusedu. Kuća joj je odmah iznad tvornice, tako da nema puno do posla. Odlazi u dvorište iza kuća i pritom primjećuje malu pukotinu na fasadi. Još jedna, kaže sama sebi, ali nema vremena sada sagledati štetu. Spušta se pokraj velikih akacija koje je njen otac zasadio kako bi zaustavili kuću od proklizavanja. Korijeni će zadržati temelje, rekao je poslije sadnje. Nada se da je to istina. U daljini vidi mali potok. Nekoliko ljudi već ranom zorom pere svoju odjeću u njemu. I njena majka će im se kasnije pridružiti. Okreće se prema stazici iza kuće koja vodi do postrojenja. Već čuje zvuk strojeva. Još jedan radni dan u cementari zbog koje joj kuća propada.

U cementari je radila od 1975. pa sve do njezina zatvaranja 1988. godine. Danas više ne čuje strojeve iza kuće, a ne vidi ni oblake prašine koji su se znali stvoriti iznad tvornice. Ipak, nije cementara jedina stvar koja je nestala. Nema više ni stazice, kao ni onog potoka. Jedino su ostale akacije i pukotine na kući, podsjetnici da njena kuća u svakom trenutku može isto tako nestati.

Marija živi na Kostanjeku, jednom od najvećih svjetskih klizišta u urbanoj sredini. Klizište je aktivno od 1963. godine i od onda pomalo mijenja krajolik Podsusedskog gorja.

- Sve je deformirano. Pukotine na kući pojavljuju se svakih nekoliko godina, ali puno me više brine činjenica da je toliko toga nestalo. Nema više potoka, nema stazice po kojoj sam išla na posao, nema ni bunara iz kojeg je cijela ulica crpila vodu. Sve je zemlja zatrpala - kaže Marija.

Posljednjih nekoliko tjedana u Hrvatskoj je zbog obilnih oborina i topljenja snijega aktivirano nekoliko klizišta. U Slavonskom Brodu i Posedarju kod Zadra aktivirana su dva velika klizišta koja su ugrozila kuće, ali najgore je ipak bilo u Hrvatskoj Kostajnici gdje je klizište progutalo čak 11 obiteljskih kuća te bez doma ostavilo 26 ljudi.

Na svojoj koži

Ipak, u svim ovim situacija ta je nesreća došla iznenada i bez ikakve najave. Za Podsused se već zna 50 godina, ali i dalje nije napravljeno ništa da se taj problem sanira tako da stanovnici tog kraja sjede na katastrofi koja samo čega da se dogodi. Naime, aktivno područje klizišta Kostanjek čini oko 1,2 četvornih kilometara i na tom je području trenutno oko 500 stambenih kuća i gospodarskih objekata. Svi stanari ovog kraja su na svojoj koži osjetili utjecaj klizišta. Ograde su im se pomaknule prema dolje, cesta stalno puca, a neke kuće su već malo “otklizale” sa svojih početnih temelja.

Jedna od kuća koja više nije na istom mjestu pripada Bernardi Boroš-Hržina. Ona je sa suprugom 1974. godine sagradila obiteljsku kuću. Njezin pokojni muž bio je arhitekt i sve su radili po propisu. Ishodili su građevinsku dozvolu, proveli sve potrebne mjere i pratili propise. Ipak, kaže da im to ništa nije pomoglo jer već godinama klizište gura njenu kuću prema zapadu.

- Prije sam imala ulazna vrata na daljinsko upravljanje, ali ona više ne rade jer se ne mogu normalno zatvoriti kad se sve pomaknulo. Isto je i s cijevima. U podrumu mi je cijev za kanalizaciju probila zid, a isto mi se dogodilo i s cijevima za centralno. Pa ja nemam više isti pogled kao prije 20 godina! Prije sam s terase mogla vidjeti Samobor, a sada se moram popeti u potkrovlje da ga vidim - priča Bernarda.

Ronald Goršić / CROPIX
 

Napuštena ruševina

Klizište ima veliki utjecaj na standard njihova života. Zbog opasnosti od proklizavanja kuće u ugroženoj zoni nemaju mogućnost uvođenja plina ni kanalizacije, a tek nakon duge borbe uspjeli su dobiti gradski vodovod.

Glavni krivac za sve njihove probleme nalazi se na samom početku brijega. Postrojenje cementare sada je jedna velika napuštena ruševina koja je zapravo odraz utjecaja klizišta koje je sama proizvela. Goleme konstrukcije urušavaju su same pod sobom, a sve je moglo biti spriječeno da se na vrijeme zaustavila prekomjerna eksploatacija lapora i vapnenca iz Zagrebačke gore.

Želimir Ortolan, izvanredni profesor na Građevinskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, pola svoga života je posvetio proučavanju klizišta Kostanjek i upravo je on jedan od glavnih aktera zaslužnih za zatvaranje cementare. Rezultati geotehničkih istraživanja, koja je proveo sa suradnicima, bili su ključni okidač za njeno gašenje 1988.godine., a nakon toga je proveo još mnogo dodatnih istraživanja kako bi što bolje razumio kompleksnost samog klizišta.

- Nestereotipnim razmatranjima ravnotežnog stanja klizišta putem bilance aktivnih sila, kao i konstrukcijom dijagrama ovisnosti veličine i intenziteta pomaka o količini iskopa, dokazao je da se praktično svaki kubni metar eksploatiranog lapora u nožici klizišta odrazio na odgovarajuću veličinu i intenzitet pomaka kliznog tijela. Pri tome, dugoročno gledano, postoji gotovo linearna zavisnost veličine pomaka o kubaturi iskopa – kaže Ortolan te dodaje kako je neupitno neupitno da je eksploatacija lapora za cementaru uzrok aktivacije klizišta. Što se tiče same cementare, ona je gotovo sto godina bila dio podsusedskog naselja te mnogima i mjesto zaposlenja na kojemu su se izmjenjivale generacije radnika. S radom je počela 1908. godine i sagrađena je u stopi padine na ravničarskom terenu.

Iskorištavala je kao sirovinu laporovite naslage iskopavane ručno neposredno iznad tvornice i vapnenac na višim padinama Medvednice koji je dopreman u tvornicu žičarom, a kasnije transportnom trakom u tunelu. Poslije Drugog svjetskog rata proizvodnja cementa znatno je povećana pa je otvoren kop za lapor u najnižem dijelu padine oko 200 metara od pogonskih postrojenja tvornice. U to vrijeme tvornica je bila izvor prihoda za obližnje stanovnike. Velika većina se zaposlila u cementari i ona je mnogima predstavljala jedini oblik zarade za život. Ipak, u isto je vrijeme bila i krvnik koji je potpisivao presudu njihovim kućama.

Naime, povećana eksploatacija lapora dovela je do promjene tehnologije iskopa na masovno miniranje, koje je provođeno do svibnja 1963. godine, a nakon toga s retardacijom paljenja milisekundnim upaljačima. Upravo nakon toga su i primijećene prva oštećenja na kućama, ali i na samoj tvornici. Ulazni stup žičare za vapnenac u zgradi tvornice nagibao se prema zgradi, a na brojnim kućama nastale su pukotine na fasadi.

Sukladno s prvim pukotinama, počela su i prva istraživanja o klizištu Kostanjek koja su pokazala razoran učinak cementare na okolinu. U konačnici, postrojenje je zatvoreno, ali šteta od klizišta bila je već počinjena i trajno pristuna. Uz to, kasnije su se pojavili i novi elementi koji su uzrokovali daljnju aktivaciju.

- Kratkoročno gledano, nove pomake generiraju arteški pritisci podzemnih voda, u hidrološki nepovoljnim vremenskim periodima. Ovih dana zapaženo je i postojanje jezerca na istočnoj konturi klizišta, na krajnje štetnom mjestu, koje isto tako doprinosi aktivaciji novih pomaka klizišta. Nove pomake izazivaju i nekontrolirana divlja nasipavanja materijala u aktivnoj zoni klizišta, koja nisu prekinuta niti do današnjih dana - veli Ortolan.

Ronald Goršić / CROPIX
 

Divlji deponij

Upravo su divlji deponiji otpada ključni po pitanju klizišta. Naime, Ortolan objašnjava kako klizište ima tri različite plohe - aktivnu, pasivnu i neutralnu. Nasipavanjem na pasivnu i neutralnu plohu se čak i sprečavaju veći pomaci klizišta, ali problem su divlji deponiji na aktivnoj plohi koji taj proces ubrzavaju.

Tijekom godina su građani navažali svoj otpad na različita mjesta, nesvjesni o samoj kompleksnosti ploha, tako da su neki pomagali u zaustavljanju klizišta dok su drugi činili suprotno. Ipak, zbog toga je došlo do povećanog naprezanja u zoni sučeljavanja pasivne i aktivne zone što je dovelo, kako kaže Ortolan, do “pojačanog drobljenja materijala, nadimanja podine i, vjerojatno, povećane vodopropusnosti zdrobljenog lapora i ‘tripolija’ u zoni nadimanja”.

Naime, posljednjih desetljeća u podsljemenskoj urbaniziranoj zoni bilježi se povećan broj događaja destabilizacije terena, u prvom redu potresa i klizišta. U zagrebačkom katastru klizišta stoji kako je do sada ukupno registrirano i u bazama podataka opisano 1278 pojava nestabilnosti i klizanja tla na području Zagreba, od čega je samo tijekom 2014. bilo 207 lokacija raznih nestabilnosti tla. Naime, te godine je zabilježen povećani broj padalina koji je doveo do prelijevanja vodostaja mnogih rijeka u Hrvatskoj, što je u konačnici rezultiralo brojnim poplavama.

U nacionalnom izvješću o štetama za 2014. godinu odroni i klizišta su u Hrvatskoj uzrokovali 174,5 milijuna štete ili ukupno 3,8 posto ukupno prijavljene štete u Hrvatskoj. Sve su se dogodile u sjevernom dijelu Hrvatske: 61,2 milijuna kuna šteta u Varaždinskoj županiji, 22,4 milijuna kuna u Krapinsko-zagorskoj županiji, 13,5 milijuna kuna u Karlovačkoj, te 1,5 milijun kuna u Međimurskoj županiji.

Srušeni rekordi

Što se tiče padalina i vodostaja rijeka, ove godine su ti rekordi srušeni što je i rezultiralo još gorim poplavama, ali i aktivacijom klizišta diljem zemlje. U Podsusedu strepe da se i njima ne dogodi takav scenarij jer se ovdje radi o 500 obitelji koje bi mogle ostati bez doma, ali i cijeli Zagreb bi bio ugrožen u slučaju takvog scenarija.  Profesor Ortolan ističe kako je „klizišna epidemija“ u podsljemenskoj zoni Grada Zagreba lako moguća, ukoliko se poklope potres jačeg intenziteta i period dugotrajnih oborina.

Tada može doći do aktivacije velikog broja klizišta i reaktiviranja ranije postojećih, što bi imalo i ozbiljni utjecaj na veće nekontrolirane pomake klizišta Podsused.Stanari to isto znaju i zato traže što bržu sanaciju klizišta. Grad je 2015. godine izradio projekt sanacije koji se sastoji od nekoliko cjelina. Kako su naveli, prvi je korak nasipavanje i aktivno dreniranje, nakon čega slijedi sanacija tunela, projekt odvodnje te konačno ugradnja mjerne opreme i program praćenja utjecaja nasipavanja i aktivnog dreniranja na aktivnost klizišta.

- Prva etapa sanacije podrazumijevala bi uspostavu kontrolne točke za koju je nedavno dobivena posebna lokacijska dozvola. Uspostavom kontrolne točke izvele bi se ulica oznake C4 i produžena Ulica Karažnik, postavila bi se kontrolna točka s rampom, vagom, nadzornim sustavom, prostor bi se ogradio kako bi se onemogućilo nekontrolirano dopremanje sadržaja kojem nije mjesto na plohi prihvata, prostoru bivše cementare Podsused. Materijal koji bi se dopremao mora biti neopasan građevni otpad što u startu eliminira prisustvo azbesta, plastike, stakla, otpadnih ulja te bačvi – rekla je Sanja Jerković, pročelnica Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada te dodala da još nisu ishodili građevinsku dozvolu za projekt.

Ipak, stanari klizišta smatraju kako će im ovakva vrsta sanacije donijeti puno više problema nego rješenja. Marijana Jambrišak Račić živi u ulici Jambrišakov breg, na mjestu gdje njena obitelj već stanuje neprekidnih 300 godina. Ona ističe kako su stanovnici ovog kraja dugo godina bili taoci cementare te da se sada moraju opet boriti za dobrobit svog kraja.

- U obitelji imamo žrtvu cementare. Moj brat je zbog brojnih ispušnih plinova i prašine dobio u predškolskoj teški oblik astme. Morali smo stalno živjeti uz prašinu i buku strojeva, nitko nas nije pitao, iako smo stalno ukazivali na štetan učinak tvornice. Proveli smo analize tla, vode, širokolisnog povrća gdje se pokazalo da je količina nedopuštenih čestica čak deset puta veća od dopuštene. Na kraju je cementara zatvorena, ali sada nam Grad pod nos želi staviti regionalno postrojenje za odlaganje građevinskog otpada u prostoru bivše cementare - priča Marijana.

Ronald Goršić / CROPIX
 

Prašina i buka

Naime, plan Grada je da dodatnim zatrpavanjem s građevinskim otpadom zaustavi daljnju aktivaciju klizišta. U principu se radi o dobrom rješenju, ali građanima i struci smeta što će se taj otpad usitnjavati na licu mjesta te proizvesti veliku količinu prašine, ali i buke.

- Nije potrebno usitnjavati otpad, a i odabrana lokacija je veoma kritična. Pa mjesto odlagališta je samo na sto metara od vrtića i osnovne škole. Više stanara je ujedno vidjelo kako se tamo već sada odlažu azbestne ploče i onda brže-bolje prekriju zemljom, tako da nam Grad ne može garantirati da se to neće i kasnije raditi. Opet ćemo biti taoci jednog postrojenja - kaže Marijana.

Građevni otpad

Iz Grada pak ističu kako je drobilica neophodna za sanaciju klizišta. Napominju kako će se obrada odvijati u zatvorenom prostoru što će reducirati buku i širenje sitnih čestica prašine, a može se odvijati i na otvorenom prostoru uz upotrebu “maglica” kojima bi se rasprskavala voda u vodenom oblaku koji bi na sebe vezao čestice prašine te bi se tako utjecaj širenja prašine sveo na nulu.

Ujedno kažu da bi sami dopremni materijali bili neopasni i inertnog sastava te ne bi bilo štetnog utjecaja po zdravlje građana.

- Građevni otpad ne bi bio jedini materijal koji bi se koristio u sanaciji i nasipavanju, već bi to bila zemlja iz građevinskog iskopa, šljunak, kamen i pijesak koji bi se kupovao na tržištu ili dobavljao na druge načine. Dakle, sama sanacija ne bi ovisila samo i jedino o količini dopremanog građevnog otpada kako se navodi u izračunu iz kojeg proizlazi da će, ima li Grad Zagreb godišnje potrebu zbrinuti 38-40.000 kubika građevnog materijala, sanacija trajati 90 godina dok se ne prikupi potrebna količina od tri milijuna kubika - veli Jerković.

U slučaju sakupljanja građevinskog otpada sa šireg područja sanacija bi trajala kraće, ali inženjergeolog Ortolan ističe kako se i dalje radi o predugom periodu. Kako navodi, Grad u principu ima načelno dobru ideju s odlaganjem inertnog građevinskog otpada, ali upozorova da ga ni u kojem slučaju nije potrebo drobiti i usitnjavati.

- Sanacija će trajati jako dugo s malim napredovanjem uz nedopustivi intenzitet obrade velikih količina građevinskog otpada jer se tako ugrožavaju sve građevine koje su u blizini glavnih pukotina. Alternativa za brzu i učinkovitu sanaciju je ugradnja prirodnih materijala iz građevinskih iskopa i jalovine iz obližnjih kamenoloma uz adekvatnu kontrolu ugradnje. Upotrebom raspoloživih prirodnih materijala moguće je sve završiti u roku od otprilike tri godine. Sve to uz uvjet da postoje gotovi projekti pristupnih komunikacija, uređenog sustava odvodnje i ostale infrastrukture koje treba sagraditi odmah - veli Ortolan.

Iako se uvelike raspravlja o sanaciji, i dalje nisu napravljeni nikakvi konkretni koraci za samo zaustavljanje klizišta. Sve to zabrinjava brojne građane Podsuseda koji svaku noć odlaze na spavanje s mišlju da se nalaze na klizištu te da im ujutro kuća neće možda biti na istome mjestu.

Tagovi

Izdvajamo