MODERNIZACIJA

NEVJEROJATNA PRIČA IZ SELA SVETI MARKO Hrvatske željeznice grade bukobran u zaseoku u kojem živi četvero ljudi, ali to nije ono najluđe

    AUTOR:
    • Mario Pušić

  • OBJAVLJENO:
  • 21.10.2018. u 22:56

Perusic, 191018.
Hrvatske zeljeznice u selu Sveti Marko pokraj Perusica u kojem zive samo cetiri stanovnika grade 100 metara dugi bukobran.
Na fotografiji: Pavao Kulas i Gojko Borcic pokraj bukobrana u izgradnji.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

 

Dan je Pavi Kulašu loše počeo, od samog jutra. Sijačica nikako nije nasjedala na starog Fergusona s kojim je trebao u jesensku sjetvu. Ušli smo mu u dvorište dok ju je pokušao ušarafiti straga, pa nas nije vidio, a glasno “dobro jutro” nije čuo otprve jer je traktor bio u jakom ler gasu.

- Dobro jutro, gospon Pave - povikasmo opet preko blatobrana.

Samo smo ga još više razljutili, jer je izlazeći iza stroja nogom zapeo za stražnju hidrauliku, pa je kimanjem glavom pitao što trebamo, tjerajući rukom bol s desnog koljena.

- Mi došli zbog ovog bukobrana - kažemo mu.

- Jeba njemu pas mater - veli Pave.

- Vi živite čitav život uz tu prugu? - pitamo.

- Ajme, pa rodio se tu ‘45., oduvik sam tu - odgovara ljutito šireći ruke s odvijačem u desnoj.

- I sad ste dobili bukobran? - pitamo.

- Marš tamo, jeba i tebe pas - poviče na kuju i štenca koji su se uzmotali ispod traktora.

- Vidiš, sva mi je zemlja preko pruge, a ja sad idem sijat, a što idem sijat u pizdu materinu i za koga, kad sam operiran već sedam puta, a žena mi je umrla. I bio je dolje prijelaz, al’ su ga ukinuli, i sad moram okolo, kilometar i pol, pa uz prugu natrag preko tuđe zemlje da bih doša do svoje. A tu gdje prave taj bukobran imao sam bašču. Došli sa strojevima, ima misec dana, i vidi što su mi napravili - pokazuje Pave prema njivi gdje su na mjestima njegovih kolaca za paradajze izniknuli željezni čelični stupovi od po tri metra.

Perusic, 191018.
Hrvatske zeljeznice u selu Sveti Marko pokraj Perusica u kojem zive samo cetiri stanovnika grade 100 metara dugi bukobran.
Na fotografiji: Stupovi bukobrana.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX
 

- Kažu, mi smo na državnom. A di si na državnom kad ruješ moju zemlju, jeba ju ti i zemlju. Kanio sam zvat policiju. A on kaže, nemoj, riješit ćemo mi to. A šta’š ti riješit. Ugazili sve, a ‘ko će to sada uzorat - govori Pave.

- To je ova pruga za Knin i Split? - pitamo ga.

- Ma za vraga - odgovara on.

- Je li se netko žalio prije gradnje? - pitamo Pavu.

- A koga su pitali? - pita on, pa odmah odgovara i nama i sebi: - Pa ovdi nema nigdi nikoga, evo njih troje i ja, vidi ga, kamo će taj u Božju mater, isto kao i ja - odreza Pave pokazujući prema prvom susjedu Gojku Borčiću (82) koji je prema nama dolazio nakon što je pronašao i drugu štaku, za po dvorištu mu je dovoljna i jedna.

Modernizacija pruge

Htjela je do puta sići i njegova žena Savka (79), ali ne izlazi već neko vrijeme iz kuće jer ne vidi, a kako je slaba i na noge, ne usudi se starica s Gojkom i njegovim štakama dalje od kućnog praga. Došla bi s kćeri, koja o njima brine, da Nevenka (50) baš pred nama nije biciklom otišla u Perušić u nabavu.

Njihovo se selo nekada zvalo Sveti Marko, pa su komunističke vlasti izbrisale svetost iz njegova imena te je ostao samo Marko, a poslije toga je postalo Markovo Selo. Otkako je slobodne Hrvatske, zove se Selo Sveti Marko, Pave je na njegovu broju 13, a njegovi jedini susjedi Borčići su na broju 14. Borčići imaju 15 ovaca, a Pave ih ima deset. Pave ima dva psa, a Borčići imaju dvije kokoši i pivca. I to su svi stanovnici ovog pitomog ličkog sela. Da nisu zaboravljeni od države, pobrinula se HŽ Infrastruktura, državno poduzeće koje brine o pruzi, ali i stanovnicima koji uz nju žive. Točno 93 godine otkad je puštena u promet ova dionica Ličke pruge mještani dobivaju bukobran, 140-metarsku grdosiju s četrdesetak čeličnih stupova ukopanih u zemlju čak četiri metra. Od buke će štititi zapravo samo Pavu, jer je kuća Borčićevih udaljena taman toliko da je građevina ne pokriva. Osim toga, zadnji stup stavili su baš na među dviju bašči, Pavine i Gojkove, odnosno na tromeđu, jer obojica graniče s državnom zemljom koju koristi željeznica.

Perusic, 191018.
Hrvatske zeljeznice u selu Sveti Marko pokraj Perusica u kojem zive samo cetiri stanovnika grade 100 metara dugi bukobran.
Na fotografiji: Pavao Kulas i Gojko Borcic pokraj bukobrana u izgradnji.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

Pavo Kulaš i Gojko Borčić

 

U HŽ Infrastrukturi kažu da je ovaj bukobran samo dio radova koji se izvode na modernizaciji pruge Oštarije - Knin - Split, jer osim bukobrana, za Pavu u blizini njegove i Gojkove kuće “tijekom sljedećih nekoliko mjeseci u promet će biti pušteno i pet osuvremenjenih željezničko-cestovnih prijelaza na području između Svetog Marka i Gospića, od čega će četiri prijelaza biti osigurana svjetlosno-zvučnom signalizacijom, a jedan svjetlosno-zvučnom signalizacijom i polubranicima, što će sve pridonijeti povećanju sigurnosti u prometu”. Ukupna je vrijednost investicije 3,320.000 kuna, od čega više od pola svote otpada na bukobran, točnije 1,800.000 kuna. Ne razumijemo se baš u tehničke norme koje su nam iz HŽ-a dostavili, ali kako u sebi imaju puno brojeva, a stupovi na terenu izgledaju golemo, vjerujemo da će značajno unaprijediti kvalitetu života u Selu Sveti Marko.

Mirnije će se spavati

- Zid za zaštitu od buke (bukobran) duljine je 140 metara i visine od 1,5 metara do 2 metra. Konstruktivni paneli su armiranobetonski, a stupovi su pocinčani. Projektirani apsorbirajući betonski zidovi za zaštitu od buke moraju imati klasu zvučne izolacije B3 prema normi HRN EN 1793-2 (DLR > 24 dB), a klasu apsorpcije (upojnosti) A3 prema normi HRN EN 1793-1 (DLR = 8-11 dB). U pogledu otpornosti na požar raslinja, projektirani apsorbirajući zidovi za zaštitu od buke moraju imati razred 3 - prema HRN EN 1794-2:2011 odnosno razred 5 - prema HRN EN 1794-2:2004. - objasnili su nam u HŽ Infrastrukturi.

- Sada ćete, gospon Gojko, i vi mirnije spavati zbog ovih bukobrana - kažemo djedu dok nam prilazi ususret jednom štakom pomažući nozi bolesnoj od reume, a drugom onoj od artritisa.

- Hoću, hoću, za koju godinu ću spavat još mirnije - kaže kroz smijeh Gojko.

- Na početku, tamo je bila vaktarna (stražarnica op. a.), tamo su se porodile dvije obitelji, jedan je imao šestero djece, a drugi osmero, svi su spavali uz prugu i to nikome nije smetalo. Uz prugu je živjelo 50 ljudi - govori Gojko.

- I nikome nije smetao vlak? - pitamo.

- Ma smetao je vrag - odgovara Pave.

- Ma nikada se nije ništa dogodilo, a na blago smo pazili pa nije ni ono stradavalo - nastavlja Gojko pa pokazuje da su ovi iz HŽ-a posljednji stup ipak stavili na njegovu zemlju.

Perusic, 191018.
Hrvatske zeljeznice u selu Sveti Marko pokraj Perusica u kojem zive samo cetiri stanovnika grade 100 metara dugi bukobran.
Na fotografiji: Stupovi bukobrana.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

- Gle, Gojko, ovdje je međa sa željeznicom, oni su ušli i u moje i u tvoje - otkriva Pave, pokazujući stup i oko njega vidljivu rupu.

- Četiri su metra kopali - klima glavom Pave.

- Što su bagere dovezli ili bušili? - pitamo.

- Ma vraga su dovezli - odgovara Pave.

- Otišli sada za Ogulin i valjda nešto kod Gospića rade - kažu nam susjedi, ali sigurni su, dodaju, da će opet doći na taj bukobran. Obojica su umirovljenici, Pave je svoju zaradio u drvnoj industriji DIP u Perušiću, a Gojko je skupljao mlijeko po selu za daljnji otkup u mliječnoj industriji.

- Ja imam staračku penziju, a moja Savka ima poljoprivrednu, zajedno imamo 2600, a kći nema ništa, ona brine o nama i ovcama - kaže Gojko.

Odveo nas razgovor u davna vremena kojih se prisjetiše naši sugovornici. U njihovu djetinjstvu nije, kažu, bilo kuće koja nije imala najmanje šest duša ispod krova.

- Bilo je bolje, jer je bilo naroda. Što je bilo gladnije, to je bilo veselije, a sada što god je sitije, to je tužnije. Ako nećeš u trgovinu, nemaš danas ništa - pripovijeda Gojko.

- A onda staro pomrlo, a mladi otišli - kaže Pave.

- Pusti dolovi, prazni torovi. Nestali volovi, nestali jarmovi. Odoše konji ostaše ajmovi. Puste štale, još nekulko krave, što ih muzu stare babe. Selo se silom gasi, mili bože, tko će da ga spasi. Stari nestaju, mladi se ne kaju. Sitnog zuba nešto ima, al’ neće nitko k njima. Nitko neće čuvat ovaca, svi bi jeli pečenih janjaca - u dahu izrecitira Gojko, pa pita jel’ dobro.

- Je li vaša? - pitamo.

- Jest. Dok sam još mogao čuvat ovce, imao sam vremena za razmišljanje, pa sam tako smislio i ovo - pojašnjava Gojko.

- Svaka čast, bravo - pohvalimo Gojka, a on se od srca nasmije.

Perusic, 191018.
Hrvatske zeljeznice u selu Sveti Marko pokraj Perusica u kojem zive samo cetiri stanovnika grade 100 metara dugi bukobran.
Na fotografiji: Tabla na ulazu u selo.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX
 

Naselit će migrante

Raznježilo je to malo i Pavu, pa je sada i on nabacio osmijeh, ali nije dugo trajao.

- Jebiga, ruju tuđu zemlju, vidjeli ste di je međa, na ovdi. Tu je bio stup od željeznice i onda su trebali dalje ić, ne amo u naše. I jebiga sad. Aj sad to uzori, vraže. A uvik je tu bila bašča. Sad je bukobran - ne miri se Pave.

- To će sve bit, ja računam, za turizam. Neće onaj s kraja svijeta doć na more okupat se i sist na avion pa doma. Dovest će ga ovdje u Liku, pa nek uživa u prirodi - misli Gojko.

- Meni se vidi da će naselit ovdi one migrante - oprezan je Pave.

- Vidiš kako smo napredni - dodaje Gojko okrećući se prema stupovima što izviruju iz Like.

- A nije mi jasno, ovi vamo viši, a oni u sredini niži - čudi se Pave mjerkajući ih.

- A možda ćete ipak mirnije spavati?

- Vrag će mirnije spavati. Ne čujemo ništa, a kamoli vraga kad ide tom prugom, ni onoga koji vozi kamen u Austriju, a ni onoga gospodskoga koji ide na more - kaže Pave.

- Al kad se čovjek nauči i ne mari. Možda će se zbilja smanjit ta buka. Valjda znaju ti stručnjaci što rade. Za nas manja buka, za njih manja bruka - smije se Gojko.

- A koga nas ti vraga toliko slikaš. Dođi za godinu, dvije, pa ćeš vidjet koga ćeš imati slikati - smiju se našem fotoreporteru naši sugovornici.

- Bit će nekoga iza nas, pa neće ostati pusta zemlja, netko će naseliti, ne moraju to biti migranti - misli Gojko.

- A kamo će doći kad nema više gdje raditi, mi smo imali industriju, zato nas je bilo, oni neće imat ništa - uzvraća Pave.

Tko će prerezat vrpcu na otvorenju bukobrana, Pave ili Gojko, pitamo ih.

- Prerezat ćemo ako nam donesu kakvih novaca, a ako ne donesu, neka si sami režu - veli Gojko.

- A ništa, drž’te se - pozdravljamo ih.

- Oću, za ova svoja dva štapa - odvratio je Gojko.

- Jebem ja njih i njihov bukobran - otpozdravio je i Pave.

Izdvajamo