Zatvara se rafinerija Sisak”, “U 2017. moramo razgraditi našu rafineriju u Sisku”, “Ipak se ne zatvara rafinerija”, neki su od naslova koji su vrištali iz medija zadnjih dana. No mi ćemo se vratiti u daleku prošlost. Kako je i kada uopće nastala rafinerija i tko je u Sisku pokrenuo biznis “crnim zlatom”? Stvarni osnivač, upravitelj i većinski vlasnik sisačke rafinerije bila je obitelj Mayer.
Obitelj Mayer, poslije Mayer-Marić, a potom preimenovana u Marić, bila je poznata židovska zagrebačka obitelj iz 19. stoljeća. Uzdignuli su se s Hinkom Mayerom, dok su zenit dosegli za vrijeme njegovih sinova dr. Milana i dr. Artura Marića, veleindustrijalaca iz Zagreba, vlasnika Rafinerije Sisak, koji su posjedovali većinski paket dionica naftne industrije “stare” Jugoslavije i brojne druge tvrtke i tvornice unutar Koncerna Mayer. Bila je to jedne od najbogatijih obitelji s ovih prostora, prije 2. svjetskog rata.
Milan Marić
Dragutina Mayera, koji je krvni sljednik židovske obitelji Mayer-Marić, zamolili smo da nam pomogne rekonstruirati nastanak ove industrije, koja je za njega dio bogate obiteljske povijesti.
- Osjećam se žalosno i tužno. Grozno je gledati kad ljudska glupost uništava nešto što se gradilo gotovo 90 godina. No, možda sam subjektivan... - komentira ekonomist Dragutin Mayer.
Ekonomska čuda
Svoj veliki imetak koji je došao iz Beča, Mayeri su umnogome povećali poslovanjem s crnim zlatom. Zanimljiva povijest te obitelji, dostojna je da se po njoj snimi film. Priča je to koja govori o nastanku rafinerije Sisak, jednoj od najbogatijih židovskih obitelji u Zagrebu, ali i o teškim sudbinama u ratnim i poratnim zbivanjima.
U Zagreb je prvi iz Beča stigao trgovac Moritz Mayer sa suprugom Netty Aleksander i pokrenuo firmu Hinko Mayer i drug 1868. Hinko, najstariji sin, imao je tada 15 godina, Rudolf 13, Ernest šest i Sofija tri godine. Hinko uskoro postaje predstavnik obiteljske tvrtke, s kojom je napravio ekonomska “čuda”, recimo samo da je 1920. otvorio poduzeće Iskra, sada Maziva Zagreb, koja su dio današnje Ine. Hinko Mayer osnovao je i trgovačku kuću u Praškoj 6. Bio je i poznati mecena.
Nakon očeve smrti i završetka Prvog svjetskog rata, Artur i Milan vraćaju se u Zagreb sa školovanja u inozemstvu i nastavljaju vođenje obiteljskog koncerna. Milan i Artur bili su novi javni predstavnici obiteljskog kapitala.
Artur je živio na Tuškancu u vili u kojoj je Hrvatski muzej arhitekture HAZU
Iako su 1893. Milan, a 1919. i Artur promijenili prezime u Marić, tvrtka je i dalje zadržala ime Mayer. Osim što se bavio trgovinom raznim proizvodima, koncern je odlučio graditi i proizvodna postrojenja pa su uložili svoj kapital u izgradnju Tvornice limenih bačava, aluminijskog posuđa i ambalaže Lim, Sujedinjene tvornice konopljika i užarske robe, Tvornicu svijeća i kemijskih proizvoda Iskra iz koje je nastala tvrtka INA Maziva Zagreb i Kemijska industrija Iskra u Zelini. Bili su suvlasnici i tvrtke Isis iz koje je nastala Pliva. Nadalje, ulagali su u banke, u elektroindustriju i naftnu industriju. S obzirom na pozamašan kapital, veze i europsko obrazovanje, uspjeli su ući u poslovnu vezu sa Shellom. Sposobni Milan i Artur postali su suosnivači poduzeća Anglo-jugoslavensko petrolejsko društvo i bili su na njegovu čelu do 1935.
Dio prvih postrojenja za vađenje nafte obitelji Mayer
“Shell najprije kupuje velike komplekse zemljišta na samoj obali Save kraj Beograda, pa u Capragu kod Siska, dakle na području s prednosti za jeftin dovoz i odvoz nafte i derivata”, navodi Josip Žgaljić u knjizi “Nafta na našem tlu”.
Naime, željeli su prvo sagraditi rafineriju nafte na obali Save kraj Beograda, kupili su teren, ali im grad nije izdao dozvolu “zbog opasnosti zagađenja Save”.
Marićima se žurilo uložiti novac pa nisu dugo čekali. Obratili su se čelnicima Siska koji su im dopustili da na području zvanom Caprag podignu rafinerijska postrojenja te kupuju zemljište. Dogovorena je gradnja devet novih rezervoara željezničke konstrukcije uz pet postojećih, kapaciteta od 250 - 4500 m2, koji su radi eventualnog curenja sedrine bili okruženi zemljanim nasipom, glavne zgrade za destilaciju petroleja, zgrade za destilaciju ulja, dva vodospremna tornja te centralne pumpaone sa 16 parnih sisaljki. U godinu dana sagradili su novu rafineriju nafte koja je započela s radom 1927., uz malo kašnjenje jer je otkriveno da nije dovoljno ispitan sigurnosni moment. Kapacitetom od gotovo 60 tisuća tona nafte godišnje bila je to druga rafinerija po veličini u Jugoslaviji, odmah nakon one u Bosanskom Brodu.
Prateća instalacija rafinerije Sisak za prihvat i skladištenje naftnih derivata u Solinu, koja je također bila u vlasništvu obitelji Mayer
Jedan od razloga gradnje u Sisku bila je i dobra povezanost sa Zagrebom, a također veliki broj nezaposlenih radnika, koji su im bili nužni. Sagrađena je i prateća instalacija za prihvat i skladištenje naftnih derivata u Solinu.
Bili su i diplomati
“Raffinerie Caprag” uz sva tehnološka postrojenja imala je i ukrasni tvornički vrt, tenisko igralište, kiosk, kuglanu za radnike... U jednoj je zagrebačkoj reviji tada objavljeno: “Ako je možda onda, u trećoj godini po svršetku svjetskog rata i bilo skeptika, koji su sumnjali u mogućnost opstojanja samonikle petrolejske industrije u ovim stranama, poduzeće je 1927. ipak sagradilo jednu od najmodernijih europskih rafinerija u Capragu, a danas raspolaže sa dion. glavnicom od 100 milijuna dinara, te zaposluje oko 1000 radnika i činovnika, same domaće sile. To je poduzeće jedan od stupova modernoga Zagreba”. Braća Marić, uz još neke strane državljane, sve do 1935. bili su stvarni vlasnici i upravitelji rafinerije. Milan predsjednik, a Artur potpredsjednik Anglo-jugoslavenskog petrolejskog društva. Rafinerija je između dva rata bila najveća u Jugoslaviji, kapaciteta 120 tisuća tona prerade nafte.
Presnimka iz knjige 'INA - Rafinerija nafte Sisak 1927 - 1977'
Marićev prolaz u Zagrebu dobio je ime po braći Milanu i Arturu Mariću. Oni su 1932. izgradili zgradu u Gajevoj 5 koja ima unutarnji prolaz do Praške ulice. Zgrada je podignuta za Anglo-Jugoslav Petroleum d.d. odnosno za Shell, koji je bio strani partner braće Marić. Bila je posljednje djelo čuvenog arhitekta Rudolfa Lubynskog. Prolaz uređen u stilu art-decoa, počeo se nazivati Marićevim 1938.
Milan Marić je između dva rata u Zagrebu obnašao i jednu počasnu funkciju - bio je turski konzul te se kretao u uglednim zagrebačkim krugovima. Braća su stanovala blizu jedan drugom. Milanova kuća današnja je zgrada policijske akademije Tuškanac, kićenog pročelja s tornjićima (nedavno vraćena Gabrieli Kamatnik, koja je vezana obiteljski za suprugu od sina Milana Marića).
“Život prožet samo uspjesima iznenada je presječen u ožujku 1941. kad se zatekao u Beogradu i osobno doživio poznate demonstracije zbog pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu. U tom je trenutku Milan ocijenio prema najnovijim događanjima da će Nijemci napasti Jugoslaviju te je odlučio ne vratiti se u Zagreb. Uputio se u Tursku istu večer dok su još trajale demonstracije. U toku rata nastanio se u Ankari i s obitelji u Zagrebu održavao pismene i telefonske veze. Umro je u progonstvu 1945.”, zapisao je Josip Žgaljić.
Njegovu suprugu podrijetlom Njemicu i sina nova je vlast poštedila. No, preselili su se iz obiteljske kuće na Tuškancu u Hatzovu ulicu 2 i živjeli skromno.
Bijeg iz Zagreba
Brat Artur Marić prije rata živio je na Tuškancu u vili u kojoj je danas Hrvatski muzej arhitekture HAZU, u raskošno uređenom interijeru. Poput Milana, i Artur je bio diplomat - albanski konzul. Uz sve svoje bogatstvo, povezali su se i ženidbenim vezama s obitelji Aleksander, drugom izuzetno moćnom židovskom zagrebačkom obitelji tog doba. Kći Šandora Aleksandera, Zora, bila je supruga Artura Marića. Poznata obitelj Aleksander bila je vlasnik Pivovare, Uljare, banaka i raznih zaklada za pomoć ugroženima.
Artur je na samom početku Drugog svjetskog rata ubijen prilikom bijega iz Zagreba. Štoviše, smatra se prvom židovskom žrtvom u NDH. Na dan osnutka NDH Artura Marića ubio je pištoljem njegov osobni vozač, čijeg je sina besplatno školovao u Parizu. “Navodno je vozač bio gestapovac”, zapisao je Josip Žgaljić.
Arturova supruga Zora rođena Aleksander završila je u talijanskom logoru u Kraljevici i potom u Auschwitzu gdje je ubijena 1944. Kći Blanka ostala je u Zagrebu, a druga kći Mira pobjegla je u Italiju. Marićima je rasnim zakonom kao Židovima podržavljena sva imovina bez naknade 1942.
U Arturovoj raskošno uređenoj vili u današnjoj Kovačićevoj ulici za vrijeme rata bila je talijanska diplomacija, zatim je tu stanovao ministar u vladi NDH Mile Budak, a poslije 1945. predsjednik Prezidijuma Sabora NRH Vladimir Nazor pa je kuća zvana i “Nazorova vila”.
Zakon o konfiskaciji
Milanova supruga i sin Mario, koji su za vrijeme rata živjeli u Hatzovoj ulici, preselili su se na Strossmayerov trg. Nezadovoljni zakonom o konfiskaciji nakon 1945. godine odlučili su napustiti Zagreb i zemlju. Otišli su u Izrael, a potom u Kanadu.
- Politika obitelji bila je da sve vode najsposobniji članovi. Sva obiteljska imovina generacijama je bila u zajednici - objašnjava Dragutin Mayer.
Uspješni Hinko Mayer imao je sestru Sofiju, a Dragutin Mayer je jedan od njezinih praunuka. Sofijini nasljednici, s obzirom da su nasljednici po ženskoj liniji, doživjeli su u novije doba niz nepravdi. Naime, Sofijinom imovinom upravljao je nekoć prvo njezin brat, a poslije njegovi sinovi koji su bili obrazovani na najboljim europskim sveučilištima upravo da bi najbolje upravljali obiteljskom imovinom.
- Logika je bila jednostavna - svi zajedno, jer pet prstiju pojedinačno na ruci nije ništa, ali šaka sve nosi. Sestrin dio nasljedstva bilo je pod upravom njezinog brata iako je ona ‘de facto’ bila izvanknjižni vlasnik dijela obiteljske imovine. Bogatstvo u obitelji je ostajalo na okupu, a njime su upravljali najsposobniji. Ako je trebalo, i netko izvan obitelji. Takav način upravljanja imovinom osiguravao je stabilnost i izobilje - objašnjava Dragutin Mayer.
Kao epilog, nakon tragedije koja je obitelj snašla u NDH i kasnije, danas se ženskim potomcima obitelji Mayer osporava mogućnost povrata dijela vlasništva. Ljubomir Mayer, Dragutinov otac, i njegova sestra Vjera Lenčić rođena Mayer, u Hrvatskoj su jedini živi krvni sljednici nekoć vrlo moćne obitelji Mayer-Marić. Ipak, vraćen im je tek jedan dio obiteljske zgrade u Sisku, koja je u ruševnom stanju.
Zanimljivo je i što se događalo u ratu s Hinkovom sestrom Sofijom i njezinim potomcima, odnosno njenim sinom Ferdinandom i unucima.
Obiteljski koncern
- Djed Ferdinand je živio u Sisku gdje se bavio veletrgovinom, maloprodajom te imao gostionicu i trgovački dom. Dobivao je i godišnji dio udjela u obiteljskom koncernu što su ga vodili Milan i Artur. Ferdinand je u Prvom svjetskom ratu s budućim kardinalom Alojzijem Stepincem bio na jednom od frontova i, zahvaljujući tom prijateljstvu, priskrbio je kasnije zaštitu od likvidacije cijele sisačke židovske zajednice gotovo cijelo razdoblje Drugog svjetskog rata - priča Dragutin Mayer, koji nam je svojevremeno to ispričao za tjednik Globus.
Ferdinand Mayer na slici s nećakom
U kući su imali povjerenika koji ih je nadgledao, ali nitko nije bio odveden u logor. Nije to bila laka situacija - nosili su žutu zvijezdu, ostali bez imovine, bili su gladni jer im je zabranjen rad, i samo je njegova supruga Jelena imala dozvolu za prodaju cigareta na komad.
- Pred sam kraj rata Ferdinand je dobio dojavu da će ustaše ipak odvoditi sisačke Židove i da mora hitno pobjeći. Unatoč tome nije htio napustiti ostale, ni svoju ženu i djecu. Kada su 12. travnja 1945. u rano jutro u kuću upale ustaše, napravili su premetačinu, odnijeli svu obiteljsku dokumentaciju te uhapsili muški dio obitelji Ferdinanda i moga oca Ljubomira. Djed Ferdinand je u jednom trenutku otišao na kratak razgovor s jednim od zapovjednika, a u drugom trenu donio mu nešto dragocjenosti dobro skrivenih oko kuće. Na to je ovaj iz kamiona šutnuo 14-godišnjeg sina Ljubomira uz riječi - ‘ti ostaješ’, a svi ostali uključujući i Ferdinanda odvezeni su i nitko ih više nije vidio - priča Dragutin Mayer.
Ferdinand je vjerojatno 16. travnja ubijen u logoru Sunja. Preživjele su i očeve sestre Mira i Vjera koje s majkom Jelenom u tom trenutku nisu bile u Sisku. Četrnaestogodišnji Ljubomir s grupom prijatelja iz škole bježi u Zagreb. Ustaše su tih dana masovno oblačili u uniforme koga god su stigli, pa tako i gimnazijalce.
- Da ih ne bi obukli u crne uniforme, nekom od njegovih prijatelja iz 5. razreda gimnazije u Sisku je pala na pamet ideja da se spase - bijegom u domobrane. Na samom kraju rata oblači domobransku uniformu, neposredno prije nego što se 16. doknadna domobranska povlači iz Zagreba prema Mariboru i Dravogradu. I tako je mladi Ljubomir spašavajući glavu, igrom slučaja završio na Križnom putu gdje je skoro umro - priča on očevu priču.
I nastavlja:
- Bili su gladni, polumrtvi, pješice je išao na Dravograd. Jeli su travu i crkotine i imali kolitis. Tri puta su ga zamalo ubili u koloni. Jednom je zaspao od umora pored puta pa su ga skoro umlatili kundakom. Mijenjao je tatinu tabakeru za komad kruha... - govori Dragutin Mayer.
Ljubomir Mayer bio je očevidac završnih operacija jugoslavenske vojske i zarobljavanja, i konačne predaje Englezima i njihova prepuštanja zarobljenika partizanima. Nisu ga ubili jer je bio dijete i zato što je ipak imao domobransku, a ne ustašku uniformu.
Nakon Bleiburga, sve pješice, završio je u logoru u Petrovaradinu, gdje je bio duže vrijeme. U Đurđevcu, Barču ili Baču radio je s ostalom grupom logoraša tri mjeseca po 16 sati. Teško se razbolio i opet skoro umro.
Iz logora ga je spasila sestra Mira koja ga je tražila po svim logorima u Jugoslaviji jer je doznala što se dogodilo. Otišla je u Oznu i pokušala objasniti što se dogodilo, a pomoglo je to što je iz Siska poznavala Marijana Cvetkovića, koji je bio politički komesar Dvanaeste slavonske divizije te nakon rata načelnik Ozne, a bio je otprije upoznat s obiteljskom poviješću. Otišla je u Petrovaradin i na stočnom vagonu dovukla brata u Zagreb.
Ljubomir sinu dok je bio dječak o svemu tome nije nikad pričao. Ljubomir je niz godina radio prvo u Sisačkoj rafineriji pa u Ini u Zagrebu, kao i njegov sin, Inin ekonomist, koji je tek prije dvadesetak godina sam počeo otkrivati obiteljsku istinu. - O svemu nisam jako dugo znao. Tražio sam povijest, a usput se pojavila i obiteljska imovina - sjeća se Dragutin Mayer.
Nakon devedesetih i obećanja o denacionalizaciji krenuo je u daljnju istragu. Podnio je i zahtjev za povratom u očevo ime te u ime još nekih članova obitelji Mayer. Uz mnoge nekretnine u Zagrebu i za dionicama Rafinerije Sisak i Ine. Nisu im vratili ništa u Zagrebu.
- Obrazloženje je da se ne može dokazati da je Sofiji Mayer išta pripadalo. I da zbog toga nismo prvi nasljedni red. Sva obiteljska imovina generacijama je bila u zajednici. Da se radi o obiteljskoj imovini dokazuje i sam obim imovine koja je obitelji oduzeta za vrijeme NDH, nije mogla nastati radom jedne generacije. Nažalost i dosta dokumentacije izgubljeno je 1941. - kaže Dragutin Mayer.
Ljubomiru Mayeru i sestri Vjeri vraćena je po trećina derutne kuće u Sisku, koja je glasila na njihova oca Ferdinanda i za koju su se u postupku povrata borili 17 godina. I to je sve.
Drugi nasljednici
Što se tiče naftne industrije, s drugim nasljednicima, Ivanom Sopijancem i dr. Markom Ivanovićem, javno je prije nekoliko godina objavio pismo vladi RH premijera Ivice Račana: “Svi koraci poduzeti sa strane nasljednika izvornih vlasnika nekretnina u Naftnoj industriji iz doba prije 1941., ostali su do danas neodgovorno ignorirani...”, pisalo je među ostalim. Zaključno, više nasljednika ukupne naftne industrije smatra da je trebalo dobiti dionice, te da im one nisu osigurane u privatizaciji.
Zanimljiv je još jedan podatak iz njihove obiteljske povijesti. Naime, 1997. u Zagrebu je njegova oca posjetila ekipa koja je za židovsku zajednicu “Survivors of the Shoah” snimala svjedočanstva, pa tako i njegovo o kardinalu Alojziju Stepincu. O tome svjedoči i pismena zahvala, izdana i na hrvatskom jeziku, a koju potpisuje Steven Spielberg, predsjedatelj. Između 1994. i 1999. “Survivors of the Shoah Visual History Foundation” izvršili su cilj svog osnivača Stevena Spielberga i sakupili 50.000 intervjua o holokaustu, u 56 zemalja.