SVJEDOCI VREMENA

NJIHOVE FOTOGRAFIJE IZ PAKLA VUKOVARA OBIŠLE SU SVIJET Pronašli smo dvojicu legendarnih reportera koji su dokumentirali strahote iz Hrvatske

Christopher Morris, Ron Haviv

 

Američki fotograf Christopher Morris za rata u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini dokumentirao je rukopis zla. Njegove fotografije moćan su “zaustavljeni trenutak”, snimane u vukovarsku jesen 1991., u doba kad su se postulati ljudskosti rasuli u vatri topovskih projektila, iscurili s krvlju onih koji nisu uspjeli obraniti ni grad ni sebe od posve grozomorne smrti. Smrt kojom su oni umirali bila je čin ratnih zločina. Morris ih je dokumentirao.

Amerikanac Morris ne djeluje kao čovjek od puno riječi. Možda ga je obilježilo ono čemu je svjedočio.

Christopher Morris

 

Na travnjaku bojama bogatog jesenjeg lišća do koljena snimljene noge ubijene djece, jeziva slutnja brutalnog kraja. Srpski vojnik desnom nogom gura leš ubijene muslimanke. Dječak zaslijepljen od suza na pogrebu ubijenog oca. Razgovor čovjeka u mantiji i vojnika, snimljeni tek od pojasa do koljena, skupa bijeli pojas klera i na leđima prekrižene ruke svećenika te vojnik kojem o lijevom boku visi nož. Apokaliptični prizor čovjeka koji kao da je jedini preživjeli na planetu, hoda po razrušenim ulicama uništenog i okupiranog Vukovara, fotografija koja podsjeća na scenu iz “Pijanista” Romana Polanskog, prizor koji pokazuje nacističko uništenje židovskog geta u gradu.

Vrećice u rukama

Morris je fotografirao i kolone ljudi koji s vrećicama u rukama napuštaju grad prolazeći pored leševa. Potom žive kosture, muslimanske zatočenike u srpskim logorima.

Snimati ratove i nasilje počeo je 1983., za sukoba na Filipinima. Dvije je godine, 1989. i 1990., dokumentirao američku invaziju na Panamu. U proljeće 1991. bio je na Bliskom istoku, njegova je fotografija 4. ožujka te godine, na kojoj pokazuje američkog marinca zakriljena američkom zastavom, bila naslovnica magazina Life.

Devet je godina potom Morris proveo na području nekadašnje Jugoslavije. Upravo na ovim prostorima, kaže, svakodnevna izloženost ratu protiv civila postala mu je preteška i za dušu i objektiv.

CHRISTOPHER MORRIS

Srpski vojnici slave pobjedu u razorenom gradu

 

Govoreći o fotografiji dječaka koji, okružen slomljenom rodbinom, plače opraštajući se od ubijenog oca, kaže: “Meni ovo simbolizira koliko je rat u cijeloj Jugoslaviji bio emocionalno težak i promašen”.

Time Magazine 1991. šalje Morrisa da fotografira raspad bivše Jugoslavije. Bilo je to na samom početku ratnih događanja.

U Sloveniju je stigao u lipnju 1991. Ne znajući gotovo ništa o području u kojem se našao.

“Prvi put sam došao u Vukovar ranog ljeta 1991. To mi je tada bila samo elementarna orijentacija, imao sam namjeru uspostaviti kontakt s hrvatskim braniteljima grada.”

Poseban rukopis

Njegove fotografije odlikuje specifičan rukopis, poseban smisao za kompoziciju, čak i dok snima u ekstremnim situacijama. Radi li to, s obzirom na okolnosti u kojima su nastale fotografije, instinktivno?

“Ja sam tamo s ciljem, gotovo kao povjesničar, a izložen sam velikom riziku. Dakle, ako radim u takvim okolnostima - radit ću dobro”, kaže u razgovoru za Jutarnji list.

Pitamo ga da povuče usporedbu između Vukovara, invazije na Panamu, Zaljevskog rata…

CHRISTOPHER MORRIS

Vukovarac pred uperenom cijevi neprijatelja

 

“Svi se sukobi doimaju drugačijima na površini. Ali, duboko unutra - to je sve isto. Čovjek koji pokušava ubiti čovjeka. Civili uhvaćeni u toj ružnoj oluji što je zovemo ratom”.

Snimao je dvadesetak ratnih sukoba. Što ga privlači vizualnom pripovijedanju rata? Zašto mu je to važno?

“To datira od moje mladosti, još otada sam imalo silnu želju svjedočiti povijesti. S fotografijom svjedočite povijesti izbliza. Priđete vrlo blizu”.

Novinarska etika

Kako su se fotonovinarstvo i potencijal vizualnog pripovijedanja mijenjali s godinama? Koliko je fotografu važno nositi se s tim promjenama?

“Fotonovinarstvo se stalno mijenja. Fotografi se danas moraju prilagoditi neprestanim promjenama načina na koji javnost prima vizualne informacije. Istinom se lako manipulira. Strah me nedostatka istinske novinarske etike o tome kako se fotografije šire i koriste na svim platformama koje su dostupne javnosti”.

Za fotografije nastale za opsade i pada Vukovara dobio je brojne nagrade. Kasnije je otišao u Čečeniju, pratio bitku za Grozni za vrijeme prvog čečenskog rata. Komentirajući jednu od fotografija iz Čečenije, na kojoj čečenski borac bježi iz uništene predsjedničke palače, kaže: “U tom je trenutku to bilo najopasnije mjesto na svijetu. Ne sjedim tamo i razmišljam: ‘O, ovo ću snimiti polako, idem uhvatiti krupne kadrove’. Ne, samo snimaš što uspiješ dobiti”.

Bio je na Kosovu za vrijeme NATO-ova bombardiranja. Koju godinu kasnije odustao je od snimanja ratova. Godine 2000., za drugog čečenskog rata, shvatio je da se više u rat neće vratiti.

“Pomislio sam na svoju kćer kod kuće, dvogodišnjakinju, koju sam rijetko viđao, kamoli fotografirao. Bio je to trenutak u kojem mi je postalo kristalno jasno da napuštam ovakav tip profesije”.

RON HAVIV

Ron Haviv

 

Kontinuiranim praćenjem ratnih zbivanja Ron Haviv dao je izniman doprinos bilježenju ratnih nepravdi, njegove su fotografije imale velik utjecaj diljem svijeta.

Prizore zločina i brutalnog nasilja snimao je na području nekadašnje Jugoslavije, a ovdje je proveo desetak godina te su neke od tih fotografija korištene ne bi li na Međunarodnom sudu u Haagu bili osuđeni ratni zločinci. Vjerojatno je bio jedini koji je uspio snimiti pokolje u Bijeljini 1992. Te su fotografije obišle svijet. Ratni zločinac Željko Ražnjatović Arkan bio mu je dopustio da prati njegove Tigrove, a kasnije mu je prijetio. Američki predsjednik George H.W. Bush neke je pak od Havivovih fotografija iskoristio ne bi li potkrijepio svoje razloge za američku intervenciju u Panami 1989. godine.

RON HAVIV

Otac i sin u četničkoj uniformi u zauzetom Vukovaru

 

Bolja budućnost

“Kada sam dolazio na područje bivše Jugoslavije, znao sam da su se tu održale Olimpijske igre u Sarajevu i da je ubojstvom baš tu počeo Prvi svjetski rat. Kroz praćenje i fotografiranje svake strane tog nasilnog razvoda uvidio sam koliko je važno objektivno shvaćanje prošlosti kako bi se osigurala bolja budućnost cijele regije”, rekao je Haviv uoči dolaska u Zagreb.

Govoreći za Jutarnji list, u kratkom se intervjuu prisjetio prvog dolaska na područje za koje nije ni slutio da ga neće napuštati gotovo čitavo desetljeće.

“Stigao sam u Sloveniju 1991., vlakom iz Zagreba. U vlaku je plakala mlada žena. Govorila je da je Jugoslavija mrtva. Naivno sam se smijao, govorio da svijet nikad ne bi dopustio da se takvo što dogodi. No kad sam od Slovenije otišao u Tenju, Vukovar i dalje, postalo mi je jasno da svijet ne haje. Osjetio sam da taj raspad mora biti dokumentiran i da ljudi moraju biti odgovorni za ono što su učinili i za ono što nisu učinili. Morao sam ostati do kraja. Jedan od posljednjih trenutaka je bio kad sam stajao ispred kuće Slobodana Miloševića kad je odvođen u Haag”.

RON HAVIV

Vukovarski civili odlaze iz grada

 

Što prolazi kroz glavu fotografa dok gleda teške scene i snima?

“Cilj je ispričati priču jednom ili serijom fotografija. Imam odgovornost prema publici da budem njihove oči i da nađem način da ono teško učinim razumljivim i učinkovitim.

To je kombinacija načina na koji vidim svijet svojom estetikom, upotrebom svjetla i boje stvaram odnos između gledatelja i fotografije. Snimiš fotografije, tiskaju ih u novinama, objave, završe u vijestima, svi vide te grozne scene, ali rat se nastavlja i ništa doskora ne prestaje”.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo