Većina djevojčica njihovih godina mašta o tome kako će upoznati Justina Biebera ili članove One Directiona, ali skupini od desetak malih sportskih entuzijastica koje su se triput tjedno počele okupljati na treninzima u Sportskom centru Savica životni uzori su Lionel Messi, Luka Modrić i Didier Drogba.
One su polaznice nedavno osnovane prve zagrebačke nogometne akademije za djevojčice, gdje pod paskom trenerice Helenne Hercigonja-Moulton sve preciznije ovladavaju vještinama najvažnije sporedne stvari na svijetu. Iako ženski nogomet u svijetu odavno nije novitet, Coerver Akademija prva je omogućila djevojčicama mlađima od 12 godina da u Zagrebu treniraju u svojoj konkurenciji, jedne s drugima, a ne s dječacima.
Samo neka dođu
U veseloj ženskoj skupini raspon godina je od 6 do 12, ali, kako nam kaže trenerica, na treninge bi primili bilo koju curicu koja ima volju za igranjem nogometa. A, kako smo se uvjerili na jednome od prvih njihovih treninga, djevojčicama motivacije i entuzijazma ne nedostaje - u potezima nekih od njih i netko tko nema pojma o nogometu može vidjeti potencijal za izrastanje u prave profesionalke, dok neke lopti pristupaju na ženstveniji način, kao da s njome plešu. Različito nastupaju na terenu, različiti su im stupnjevi spretnosti, što je i normalno s obzirom na veliki raspon godina, ali zajednička im je pozitivna energija i oduševljenje pri izlasku na travu.
Potvrđuje nam to i trenerica Hercigonja-Moulton, koja kaže da joj se također čini da su cure vrlo zadovoljne treninzima. Sličnu povratnu informaciju daju joj i roditelji, govoreći da se djeca s treninga vraćaju doma sretna, što i je jedan od važnijih ciljeva treninga koji je zamislila Coerver ekipa.
- Ono što želimo postići je da djeci bude zabavno, a da istovremeno uče. Puno se radi na tehnici, ali i na učenju vrlina poput suradnje, profesionalnosti i samopouzdanja. Coerverova metoda koristi više od 30 godina, zbog čega imamo vrlo veliku bazu vježbi, koje su sve od reda nastale u suradnji sa psiholozima i neurolozima koji razumiju djecu određenih godina - objašnjava Hercigonja-Moulton.
Trening je napravljen sistematski - nakon zagrijavanja kroz igru slijedi takozvani “ball mastery”, vježbe kojima je cilj razviti vještine s loptom, naviknuti se na njezinu prisutnost i povećati brzinu izvođenja različitih elemenata. Djeca puno rade i jedan na jedan ili dva na dva, što im je najčešće i najdraži dio treninga, kojem je cilj učvršćivanje i stjecanje samopouzdanja. Za kraj je na programu većinom grupna igra.
Iako su njoj djeca uvijek u prvome planu, i sama trenerica ima vrlo zanimljivu životnu priču. Hercigonja-Moulton rođena je u SAD-u kao dijete majke iz Čakovca i oca s Jamajke. Jedna od istaknutijih značajki njezina američkog života bile su česte selidbe, pa je tako neko vrijeme provela u Sjevernoj Karolini, Miamiju, Kanadi, na Jamajci i na Floridi. Prije šest godina, kada je imala 18, donijela je veliku odluku i odlučila prijeći ocean, doselivši se u Hrvatsku, rodnu zemlju svoje majke, gdje je upisala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti i paralelno igrala za hrvatsku reprezentaciju.
Uvjeti su loši
Nemirni duh nakon stečenog statusa prvostupnika odveo ju je u Poljsku, gdje se odlučila u potpunosti posvetiti nogometu.
- Imala sam očekivanja koja su bila daleko od stvarnosti. Nažalost, ženski je nogomet u usporedbi s muškim čisti amaterizam, nivo profesionalnosti je daleko prenizak, a loši su i financijski uvjeti. Relativno brzo sam shvatila da ću, ako se nastavim baviti ovime, imati nesiguran život te da se trebam posvetiti nečem profitabilnijem - priča nam Helenna na gotovo savršenom hrvatskom i nastavlja:
- Nogomet iziskuje 150 posto ulaganja, a žalosno je to da, što si dulje u tom sportu, sve jasnije vidiš da se trud neće isplatiti. Ovo što se dogodilo meni događa se brojnim djevojkama - odustanu negdje na putu bez obzira na talent jer je financijski jednostavno nemoguće.
Iz Poljske se već nakon pola sezone vratila u Zagreb, ali unatoč tome nipošto nije klonula duhom. Svoju je sreću pronašla u trenerskom poslu, a vratila se i na fakultet po titulu magistrice.
- Donekle mi je čak i drago što se sve odvilo na ovakav način, jer sam stekla puno iskustva i široki uvid u to što je potrebno da bi se situacija olakšala brojnim djevojkama. Potencijala ima, ali ga treba realizirati - kaže Hercigonja-Moulton, koja je bila i jedna od idejnih začetnika zagrebačke Akademije.
Što je normalno?
Kako kaže trenerica, u većini je europskih zemalja najveći problem sa ženskim nogometom u nedostatku financijskih sredstava i lošoj strukturiranosti sustava.
- Na primjer, u Americi je sve do zadnjeg detalja apsolutno razrađeno, nadograđeno, precizno, dok je ovdje sustav šlampav. Tamo je sasvim normalno da se žene bave nogometom, ponekad čak i u većem broju nego muškarci. No kao i ovdje, i tamo je problem u novcu - u Europi je normalno da klub igraču daje naknadu, dok u SAD-u igrač još mora plaćati da bi dobio svoje mjesto na utakmici, osim u okvirima strogog profesionalizma - uspoređuje Helenne odnos prema sportu u različitim zemljama.
Protiv predrasuda
Kao veliki problem Helenne ističe činjenicu da i dalje postoje predrasude prema djevojčicama nogometašicama.
- Čula sam puno djevojčica koje govore da ne mogu doći na trening jer im majke ne daju. Češće su mame te koje su sklone predrasudama. Problem, na žalost, nije u odraslima, nego se prenosi i na djecu, pa su se cure često žalile i, primjerice, na to da im dječaci ne daju da s njima igraju nogomet na igralištu. To mi je velika motivacija za rad, sigurna sam da možemo puno toga promijeniti ako budemo uporni u nastojanju da stvaramo što više prilika za djevojčice - zaključuje trenerica.