RAT DIGITALNIM SREDSTVIMA

ONLINE BITKA HRVATA I SRBA: DVIJE WIKIPEDIJE, DVA LICA POVIJESTI O istom ratu piše se različita istina. Što je od toga fake news?

Josip Bistrović / CROPIX, Nikola Šolić / Reuters, Ranko Ćuković / Reuters

 

Hrvatska i Srbija, nakon gotovo 70 godina u zajedničkoj državi Jugoslaviji, već gotovo 30 godina nisu u državnom braku, ali se i dalje glođu i gledaju preko nišana. Natežu se oko imovine i baštine, a svaka strana ima svoju istinu o bolnoj i krvavoj rastavi. Nedavno je i srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin, inače zadužen za kinjenje Hrvatske, kazao kako o ratu u Hrvatskoj “Srbi imaju jednu, a Hrvati drugu istinu”. Možemo to obrnuti pa reći da i jedni i drugi “lažu o istim stvarima”, a na ovim se prostorima voli reći: “Tko laže - ubija i krade”. Mogu li o istom događaju postojati dvije istine? Je li istina na Balkanu više etnička ili etička kategorija ili možda kompromis? Po onoj, ‘ajde vi priznajte koji zločin protiv nas, pa ćemo i mi onaj protiv vas. Apsolutna istina, slažu se mnogi filozofi, nije uvjerljiva kategorija, odnosno ne postoji.

No, ako ne postoji apsolutna istina o onome što se događalo na našim prostorima 90-ih godina 20. stoljeća (da ne ulazimo dublje), “nekakva” istina o onome što se događalo na ovim prostorima bi ipak trebala biti zajednička baština. Gledajući hrvatska odnosno srpska objašnjenja istih događaja i osoba iz tih traumatičnih ratnih dana, to će se teško dogoditi. Mogli bismo govoriti o hrvatsko-srpskom rašomonu, gdje svatko ima i inzistira na svojoj “istini”. I svi su u pravu, ali zanemaruju u potpunosti argumente druge strane.

No, kada gledamo što “naše” Wikipedije pišu o onome što skupno možemo zvati - Raspad SFRJ i ratovi u 90-ima - možemo zaključiti da zbilja postoji “naša” i “njihova” istina i da se u jako malo stvari podudara, a pada u oči da su prioriteti različiti, pojačava se ili umanjuje ili pak posve prešućuje ono što jednoj od strana ne konvenira, a pokazuje se da su pisci tih natuknica u službi dokazivanja službenih državnih “istina”, a meritum stvari se zanemaruje. S obzirom na to da nema slaganja ni u čemu, malo smo komparirali “wikipedijske” jedinice na hrvatskom, odnosno srpskom jeziku o tim spornim povijesnim pravdama.

310391. ARHIVSKA FOTOGRAFIJA:
Plitvicka jezera - Akcija pripadnika za posebne namjene hrvatskog MUP-a na sam Uskrs 31.03.1991 kojom je ponovno uspostavljena policijska postaja na Plitvickim jezerima. Okrsaj je trajajo vise sati u kojoj je poginuo redarstvenik Josip Jovic i ranjeno devet pripadnika Specijalne policije, uhiceno je 29 srpskih pobunjenika a velik broj vozila je ostecen. Na slici: pripadnici specijalne policije MUP-a.
Foto: Drago Havranek / CROPIX
Drago Havranek / CROPIX
 

Korijeni raspada SFRJ

Već u objašnjenju razloga za raspad Jugoslavije i izbijanje ratova, nailazimo na nepremostive prepreke. Ukratko, na srpskom jeziku ćemo naći objašnjenje da je svemu kriv Ustav iz 1974. godine koji je praktički konfederalizirao SFRJ i išao na ruku Hrvatskoj i Sloveniji, ali problemi su počeli i ranije od pada Aleksandra Rankovića 1966. godine kada su Srbi i Srbija kao najmnogobrojnija (stožerna) nacija i najveća republika bili u odnosu na ostale zakinuti - nametnute su joj dvije pokrajine, Vojvodina i Kosovo, da ih se oslabi, a Srbima u Hrvatskoj nije dopuštena autonomija. Za raspad i rat krivi su, tvrde, nacionalizam i secesionizam Hrvata i Slovenaca dok za hrvatsku Wikipediju nema spora:

“Srbija je bila povlaštena u SFRJ, a Hrvatska kao razvijena republika, umjesto da se još više razvije, gradila je Beograd”. Osim toga, za raspad (mada se ovdje inzistira da nije bilo raspada, nego razdruživanja) krivci su agresivni apetiti Srbije, odnosno Slobodan Milošević, Memorandum SANU, JNA i pobunjeni Srbi.

Kako je počeo rat na našem poluotoku?

Korijeni rata također su različiti. Za srpsku Wikipediju nema spora, “nacionalistički HDZ preuzima vlast i počinje šikaniranje Srba”.

“U Hrvatskoj se u kolovozu i rujnu 1991. godine razbuktao rat između hrvatskih Srba i JNA protiv novoformirane Hrvatske vojske. Najprije je samoproglašena Hrvatska oduzela Srbima u Hrvatskoj Ustavom zagarantiran status državotvornog naroda. Srbi u Hrvatskoj samoorganizirali su se kako bi zaštitili svoja legitimna prava i živote. To je dovelo do formiranja Republike Srpske Krajine 1991. godine, kao političkog izraza volje Srba da ostanu na svome, u svojoj matičnoj državi Jugoslaviji”, stoji u srpskoj natuknici.

Za Hrvate Domovinski rat “bio je obrambeno-osloboditeljski rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga - ekstremista u Hrvatskoj, BiH (posebice Republike Srpske), JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskom je ratu prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj - tzv. balvan revolucija - koja je izbila u kolovozu 1990.” Za Hrvate nije upitno da je “izvršena vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu”. No, i Srbi smatraju da su se Srbi u Hrvatskoj digli samo radi obrane ‘golih života’”.

Iz hrvatskog rakursa, Balvan revolucija (kada su Srbi iz Kina 17. kolovoza 1990. podigli prepreke na cestama) naziv je za početnu fazu, a ponekad i za cijelu oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj, potaknutu iz Srbije i od velikosrpskih krugova u JNA.

Podsjeća se kako je “u skladu s osvajačkim, velikosrpskim projektima iz 19. i 20. stoljeća, zapadna granica takve države - ‘velike Srbije’, planirana duboko na hrvatskom teritoriju, do smjera Virovitica - Pakrac - Karlovac - Ogulin i dio Gorskoga kotara - Karlobag”. I zato su hrvatski Srbi sredinom kolovoza 1990. godine “započeli proces stvaranja nove paradržave, i paralelno pokrenuli postupak njezina pripajanja Srbiji, kako bi ostvarili temeljni cilj tadašnje srpske, zapravo velikosrpske, politike da svi Srbi žive u jednoj državi”.

Ali na susjednim stranicama na srpskoj Wikipediji, nudi se dijametralno suprotna teza po kojoj je “poslije svoje pobjede u aprilu 1990. godine HDZ počeo realizaciju svoga programa nacionalne i državne isključivosti, uspostavljajući kontinuitet, naročito na planu državne ikonografije, s nacističkom Pavelićevom NDH iz vremena Drugog svjetskog rata”. Zatim se dodaje kako srpski lider Jovan Rašković nije uspijevao utjecati na Franju Tuđmana da odustane od planova za državno-nacionalnu ekskluzivnost, a naročito nije uspio zaustaviti nastojanja da se Srbi izostave iz konstitucionalne strukture hrvatske države i prevedu u status nacionalne manjine ili čak manje od toga. “Sve to je bilo popraćeno neoustaškom euforijom, trijumfalizmom, pompoznim veličanjem iracionalnih nacionalnih mitova, po kojem je Tuđmanova vladavina ostala prepoznatljiva”, glasi objašnjenje zašto je počela Balvan revolucija.

No, za Hrvate, “već prije demokratskih izbora 1990., iz Beograda je bilo poticano protuhrvatsko raspoloženje kod Srba u Hrvatskoj, što se očitovalo prilikom organizacije mitinga, posebice u Kninu”. Srbi pak odgovaraju: “Tijekom 1991. započele su masovne likvidacije Srba po gradovima, da se zaplaše ostali i napuste dio pod kontrolom Hrvatske. Samo u Sisku je nestalo i vjerojatno likvidirano oko 100 Srba civila, a u Osijeku je ubijeno stotinjak srpskih civila. Srbi su odvođeni iz Zagreba i na Pakračkoj poljani je likvidirano oko 280 srpskih civila iz gradova. Samo u noći između 16. i 17. listopada 1991. u gradu Gospiću, pripadnici HV-a hapse 150 Srba i odvode ih u nepoznatom smjeru”. Na hrvatskoj pak Wikipediji čitamo kako su svjetski mediji izvještavali kako JNA “brani srpsku manjinu u Hrvatskoj”, dok su samozvani “branitelji” Srba zapravo napadali hrvatske gradove i sela, Osijek (70% Hrvata, 15% Srba), Vinkovce (80% Hrvata i 11% Srba) i Vukovar (47% Hrvata i 32% Srba)”. Srpska pobuna u Hrvatskoj na srpskoj je Wikipediji opravdana na sljedeći način:

“Nakon održanih višestranačkih izbora u SR Hrvatskoj pobijedio je HDZ koji je u svom političkom programu jasno isticao želju za nezavisnosti tj. odvajanje SR Hrvatske od SFRJ. U cijeloj SR Hrvatskoj vladala je velika euforija zbog pobjede HDZ-a na izborima, a nakon toga sve češće su se mogle javno vidjeti slike ustaških zločinaca (Ante Pavelića, Alojzija Stepinca, Maksa Luburića...), ustaški pozdravi i čuti ustaške pjesme. Srbima u SR Hrvatskoj to je budilo avetna sjećanja na progone i genocid iz vremena NDH”. Nadalje stoji: “Od svibnja 1990. do rujna 1991. godine situacija se iz dana u dan pogoršavala i Srbi u Hrvatskoj su bili strahovito uplašeni za svoju osobnu sigurnost i svoje imovine. Redovno su se mogli vidjeti i ustaški grafiti, a velikom broju Srba preko telefona se prijetilo da se moraju iseliti iz svojih kuća i otići u SR Srbiju.

Dobivali su čak i prijeteća pisma u kojima je stajao potpis “HDZ”. Srbi u Hrvatskoj dobivali su otkaze na poslu, a čak su im i djeca u školama psihofizički maltretirana. U stambenim zgradama postojali su određeni članovi HDZ-a koji su imali zadatak da paze na kretanje svojih susjeda Srba”. No, u hrvatskoj Wikipediji stoji da su iz Beograda Srbe u Hrvatskoj upozoravali da ne vrijedi živjeti pod hrvatskom vlašću. “Stav koji je među tim pučanstvom bio raširen, koji su promovirali lokalni političari i koji je širio tisak, može se sažeti parolom: “Nikad više zajedno s Hrvatima”. Srpski političari su čak širili stav da Srbi koji su ostali živjeti na područjima RH pod kontrolom vlasti u Zagrebu - “Srbi fašisti”, “izdajice srpstva”, piše na hrvatskim stranicama.

knin,8.1995
oluja
foto josip bistrovic
-desk-
Josip Bistrović / CROPIX
 

Hrvati navode kako je “konsolidacija svesrpskoga pokreta rezultirala prvim jačim iskazivanjem lojalnosti srpskoga stanovništva u Hrvatskoj Slobodanu Miloševiću. Tako 28. veljače 1989. u Kninu dolazi do prosvjeda protiv navodne hrvatske i slovenske potpore “albanskom separatizmu”. Nadalje stoji kako je “iste godine, 9. srpnja, kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu polju kod Knina organiziran veliki miting potpore Miloševiću, popraćen velikosrpskim parolama. Tijekom mitinga došlo je do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša,  14 mitingaša je uhićeno, a područje je efektivno bilo izvan jurisdikcije hrvatskoga SUP-a. Godine 1990. dolazi do srpskih mitinga u Karlovcu (4. veljače) i Petrovoj gori (4. ožujka), uz nacionalističke parole i ikonografiju, prijetnje ondašnjem hrvatskom komunističkom vodstvu i pozive na ubojstvo Franje Tuđmana, tada još samo predsjednika HDZ-a”. Nadalje kao razlog hrvatske bojazni navodi se da je “14. svibnja 1990. JNA oduzima Hrvatskoj oružje Teritorijalne obrane, kojim se moglo naoružati oko 240.000 ljudi”, a kažu kako su upravo iz toga arsenala “naoružavani lokalni Srbi u mjestima koja su predviđena za potencijalnu pobunu ako Hrvatska ne poklekne pred zahtjevima za promjenu Jugoslavije u centralističku državu”.

No, Srbi imaju svoje viđenje različito od Hrvata. “U proljeće 1991. odvijaju se pojedinačni napadi na naselja u kojima žive Srbi ili nehrvati: Pakrac, Plitvice, Zadar, Borovo Selo. Hrvatski nacionalisti su napadali i kasarne JNA u Splitu 6. svibnja 1991., Bjelovaru 29. rujna 1991. Sabor SR Hrvatske proglašava nezavisnost, a Vlada SFRJ dan kasnije tu odluku proglašava nevažećom(...) Poslije krvavog Uskrsa na Plitvicama, uslijedio je incident u Borovu Selu. Grupa aktivista HDZ-a, predvođena Gojkom Šuškom, političkim emigrantom i uspješnim kanadskim ugostiteljem (koji je kasnije postao ministar obrane), prišla je Borovu Selu i ispalila tri projektila “ambrust”. Nitko nije poginuo, ali su lokalni Srbi, već potpomognuti sunarodnjacima iz Srbije, pojačali obranu. Napetost je pojačana nakon što je pala prva civilna žrtva u Hrvatskoj. Srbina Stevana Inića (rođ. 1928.), koji se vraćao s prvomajskog uranka, ubio je Hrvat Mihajlo Mijo Gelenčir, član HDZ-ovih paravojnih formacija”.

Što je SAO Krajina?

Nadalje, Hrvati i Srbi se ne mogu usuglasiti je li SAO Krajina osnovana jer su Srbi bili u strahu od obnove NDH te su željeli ostati zajedno sa Srbijom ili su je osnovali zbog planova o etnički čistoj velikoj Srbiji te progona Hrvata i ostalih nesrba s tih zamišljenih teritorija. “Republika Srpska Krajina (RSK) bila je međunarodno nepriznata marionetska srpska paradržava unutar Hrvatske, u funkciji stvaranja velike Srbije.(...) Od samih početaka se radilo na ujedinjenju RSK s područjima pod kontrolom Srba u BiH u ‘Ujedinjenu Republiku Srpsku’. Iako su RSK i RS vrlo blisko surađivale, te zajednički primale znatnu gospodarsku i vojnu podršku od Srbije (bez koje ne bi dugo opstale), zbog međunarodnih okolnosti do ujedinjenja nije došlo”. Srpska Wikipedija ne ulazi u tu problematiku već kaže kako “Hrvatska inzistira na tome da je pobuna Srba na prostoru RSK dirigirana iz Beograda”.

Nakon nekoliko uvodnih riječi o geografskom položaju RSK, srpska Wikipedija piše kako je ona 1995. “zauzeta od strane Hrvatske vojske” te da je “najveći dio RSK zauzet u operaciji Bljesak (područje Zapadne Slavonije) i u operaciji Oluja (područja Sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije) u svibnju i kolovozu 1995. godine. Ovim operacijama i nakon njih izvršeno je etničko čišćenje nad srpskim stanovništvom na tom teritoriju, kada je ubijeno i protjerano više od 250.000 Srba”.

U hrvatskoj Wikipediji čitamo: “U RSK nisu postojala praktički nikakva ljudska prava za stanovnike koji nisu etnički Srbi: Hrvati, Mađari i pripadnici drugi naroda (dakle, oko pola stanovništva) uglavnom su prognani 1991., a preostali manji broj uglavnom starijeg nesrpskog stanovništva bio je izložen samovolji, nasilju i povremenim pokoljima, kako se može vidjeti na primjerima pokolja u Baćinu iz listopada 1991., pokolja u Šašićima kod Knina 1992., pokolja u Polju i Lađevačkom Selištu kod Slunja 1992., pokolja u Medviđi kod Benkovca 1993. i pokolja u Zatonu Obrovačkom 1993”.

Za srpsku pak Wikipediju, Hrvatska se pripremala za rat - “listopada i studenoga 1990. godine u SR Hrvatsku ilegalno je uvezena velika količina naoružanja za potrebe rezervnog sastava policije, članova HDZ-a i HOS-a. Tu akciju su vodili Martin Špegelj i Josip Boljkovac, ministri u tadašnjoj hrvatskoj Vladi. KOS JNA snimio je film o ovom zločinačkom pothvatu, a 27. siječnja 1991. to i objavio na TV-u Beograd. Izglasavanjem “Božićnog” Ustava u hrvatskom Saboru 21. prosinca 1990. godine, pored drugih izmjena, nezakonito, nekvalificiranom većinom, “izbrisani” su Srbi iz Ustava Hrvatske. Srbima u Hrvatskoj ukinuta je konstitutivnost i svedeni su na nacionalnu manjinu”.

Spor oko Oluje

No, Oluja je stožerni dio spoticanja između Hrvata i Srba. Za Hrvate je Oluja velika vojno-redarstvena operacija i najvažnija akcija u Domovinskom ratu kojom je slomljena velikosrpska politika. “Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije. Oluja je, uz operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata”, a za Srbe je pak Oluja “agresija na RSK”. Navodi se kako je odnos “napadača i branilaca bio 7:1 u korist agresora”. Oluja se tumači ovako: “Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju je operaciju Oluja u prvostupanjskoj presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču okarakterizirao kao udruženi zločinački pothvat, s ciljem trajnog i prisilnog protjerivanja najvećeg dijela Srba s prostora bivšeg RSK u Hrvatskoj. Međutim, u drugostupanjskoj presudi takve su tvrdnje odbačene i generali su oslobođeni uslijed političkih pritisaka na porotu čime je napravljen međunarodni presedan i izrugivanje pravdi i žrtvama”.

Srbi na svojoj Wikipediji u Oluji ne vide ništa drugo nego najveći egzodus nakon Drugog svjetskog rata te se definira kao genocid kao dio “serijala” - “Stradanje i progon Srba”, od Otomanskog Carstva do danas.

“Američke snage su aktivno podržavale ovu operaciju etničkog čišćenja”, pišu srpski urednici Wikipedije, a hrvatski odgovaraju: “Tijekom operacije uspješno su gađani planirani objekti (centri veze i zapovjedna mjesta srpskih postrojba), što je isprva pogrešno pripisivano NATO-ovom zrakoplovstvu”. Srbi pak navode “4. kolovoza u Hrvatskoj se slavi kao “Dan pobjede i domovinske zahvalnosti” dok je u Srbiji i Republici Srpskoj 4. kolovoza dan žalosti”.

Hrvati o “egzodusu” ističu da je on zapravo bio organiziran od strane samih Srba, kako je unatoč neprestanim pozivima predsjednika Tuđmana građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, koja im jamči sva građanska prava, najveći broj Srba iz RSK na zahtjev svoga vojnog i političkog vodstva napustio Hrvatsku u automobilima i traktorima. Zapovijed o evakuaciji Srba iz RSK br. 2-3113-1/96 potpisali su predsjednik RSK Milan Martić i šef vojnih snaga RSK general Mile Mrkšić dana 4. kolovoza 1995. godine. Odluku je Mile Martić potpisao u 16.45 sati, da bi 17.20 sati istog dana bila ovjerena u vojnom zapovjedništvu. Srbi govore o 350 (negdje 250.000) tisuća protjeranih Srba, a Hrvati o 90 tisuća. “Evakuacija civilnog stanovništva koja je bila planirana, dobro organizirana i uvježbavana u razdoblju prije operacije Oluja, koja je bila u sukladnosti s planovima Civilne zaštite RSK2”, stoji u hrvatskoj natuknici.

“Tijekom operacije ubijeno je oko 2650 (srpskih) civila, a više od 340.000 ih je izbjeglo. Srpsko stanovništvo je ubijano sistematski, njihovi domovi su pljačkani, a zatim paljeni, kako bi se izbrisao trag o njihovom postojanju na ovim prostorima. Javno kritizirajući etničko čišćenje, američki vojni planeri su pomogli Hrvatskoj da izvede najveće etničko čišćenje tijekom tog rata. Umirovljeni američki general Charles Boyd, zamjenik komandanta NATO-a, potvrdio je da je SAD pomagao pri osmišljavanju i provođenju tog plana”, pišu Srbi, a Hrvati kažu da je “rukovodstvo RSK svojim stalnim pritiskom na lokalno stanovništvo, retorikom, dezinformacijom i držanjem u masovnoj histeriji stvorilo plodno tlo da hrvatskoj državi zada posljednji udarac, ako ne oružjem, onda s masivnim iseljavanjem civilnog stanovništva. S masivnim iseljavanjem stanovništva cilj je bio da se našteti ugledu hrvatske države, rukovodstvu, vojsci, da se Hrvate oboji kao okrutne i netolerantne i da se napravi ekonomska šteta hrvatskoj državi, da se stvori plodno tlo za bezvlašće. Isto tako, masovnim iseljavanjem stanovništva rukovodstvo RSK jer htjelo zadržati svoj legitimitet kroz kasnije stvaranje vlade u progonstvu”.

O hrvatskim zločinima u Oluji piše i u hrvatskoj Wikipediji: “Tijekom Oluje hrvatske snage nisu srušile niti jedan vjerski (pravoslavni) objekt. No, u razdoblju nakon završetka akcije zabilježena su kriminalna djela ubojstva iz osvete ili koristoljublja nad pojedinim preostalim Srbima, kao i paljenje napuštenih kuća i drugih objekata. Prema hrvatskim izvorima, nakon Oluje nestalo je nekoliko stotina građana srpske narodnosti, dok srpski izvori govore o 2500 nestalih Srba, nerijetko ubrajajući u to Srbe koji su bili žrtve međusrpskih obračuna (18) još tijekom rata. Na hrvatskim je sudovima optuženo 1949 prekršitelja hrvatske nacionalnosti, a osuđene su 1492 osobe, od toga za ubojstvo 27 osoba (13 osoba na izdržavanje zatvorske kazne od 1 do 15 godina)”. Na srpskoj Wikipediji nema ni riječi što je recimo bilo s Hrvatima na tom području ili o četverogodišnjim napadima na Zadar, Šibenik, Karlovac, Osijek, Gospić, Županju i Vinkovce, kao što se na hrvatskoj Wikipediji ne može naći nešto smisleno, recimo, o izbacivanju Srba iz stanova i s posla.

Tko je Milošević, a tko Tuđman?

Razlike se vide u odnosima prema važnim osobama u ratnim godinama, posebno Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu. U hrvatskom izdanju Wikipedije, Slobodan Milošević je srpski političar (...) i haaški optuženik za ratne zločine. “Slobodan Milošević je imao jedan jedini politički cilj: ostvariti dominaciju Srba na što većem području bivše SFRJ. Tu tezu niječu jedino zagovornici velikosrpske ideologije, po kojima je SFRJ bila esencijalno protusrpska država, u kandžama hrvatske i slovenske hegemonije. Miloševićeva politika je stoga samo operacionalizacija srpske ideologije nacionalnoga ujedinjenja svim sredstvima: on je vješto, koliko su mogućnosti dopuštale, pokušao provesti taj nacionalni projekt, ali ga nije niti izumio (nastao je sredinom 19. stoljeća u ideologiji velike Srbije), niti ga je politički inovirao (što su učinili autori poznatog Memoranduma SANU)”, stoji u uvodu.

Miloševićevu politiku se optužuje za potpirivanje srpskog nacionalizma u Hrvatskoj i BiH, s prijetnjom oružanoga ustanka Srba protiv tih država, piše u hrvatskom izdanju.

Za Srbe pak ispada kako se Miloševićev uspon događao u vrijeme kada je u svim republikama bivše Jugoslavije počeo rasti nacionalizam. “U svibnju 1991. godine, Hrvatska je organizirala referendum za odcjepljenje od SFRJ, prethodno proglasivši Ustav kojim su izbrisali Srbe kao konstitutivan narod u SR Hrvatskoj, što je izazvalo strah i revolt kod lokalnog srpskog stanovništva, koje je činilo 12% stanovništva u SR Hrvatskoj.

U tom periodu, snažno podržani od Vatikana i Njemačke, paravojne formacije u SR Hrvatskoj nezakonito su se naoružavale i krenule s preuzimanjem policijskih stanica u mjestima gdje su većinski živjeli Srbi, što je dovelo do međunacionalnih sukoba i postavljanja snaga JNA kao tampon-zone. Hrvatska vlast je krenula u rat za odcjepljenje i za “konačno rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj”, kako je govorio predsjednik Franjo Tuđman. Srpski narod u Hrvatskoj (580.000) i BiH (1,6 milijuna) htio je ostati u Jugoslaviji. Milošević je tvrdio da “ako ne osporava ni jednom narodu da se odvoji od Jugoslavije, onda ne smije da osporava ni jednom narodu da ostane u svojoj državi, Jugoslaviji”.

Slobodan Milošević nije kriv ni za rat u BiH, već su to hrvatski i muslimanski politički predstavnici u BiH koji su 1992. preglasali Srbe, koji su činili 31% stanovništva u BiH i proglašavaju odcjepljenje od SFRJ, “negirajući konstitutivnom srpskom narodu pravo da bira želi li ostati u SFRJ, što je dovelo do rata u BiH, a prvi zločin kojim je otpočeo rat dogodio se u Sarajevu, kada su muslimanski fanatici ubili starog svata na srpskoj svadbi”.

Još su veće razlike u opisima Franje Tuđmana. Tako se on u hrvatskom uvodu opisuje kao “povjesničar, akademik HAZU, državnik, prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske i vrhovnik Hrvatske vojske”, dok srpska verzija glasi “hrvatski političar, prvi predsjednik nezavisne Hrvatske i jedan od glavnih aktera ratova u bivšoj SFRJ”.

U hrvatskom izdanju Wikipedije, temelji Tuđmanove politike bili su ujedinjenje svih Hrvata neovisno o ideološkoj usmjerenosti, političko-nacionalni pokret čiji je cilj bio samostalna država, ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug i debalkanizacija Hrvatske, obnavljanje potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti.

Nasuprot tome, srpska Wikipedia navodi kako je Vladimir Bakarić loše ocijenio Tuđmanovu historiografiju riječima: “(Tuđmanove) analize imaju drugo mjerilo kojim mjere i ocjenjuju stvari, mjerilo koje nije imanentno toku događaja i ne izlaze iz njih. Ono se u historiografiji ne upotrebljava, ne bi moglo izdržati nikakvu kritiku, pa se zato nalazi još samo u slabijim propagandističkim materijalima. Po svojoj je znanstvenoj vrijednosti ispod standardnih falsifikata o stvaranju Jugoslavije. Usto se podsjeća kako je, kao povjesničar, “Tuđman doživio poniženje kada ga je Ljubo Boban, profesor zagrebačkog univerziteta i historičar, optužio 1967. za plagijat. Boban je naveo nekoliko primjera plagijata u Tuđmanovoj knjizi “Stvaranje socijalističke Jugoslavije”. Među Tuđmanovim ekscesima u socijalističkoj Jugoslaviji bila su njegova historijska istraživanja koji su umanjivali zločine koje su hrvatski fašisti počinili tijekom Drugog svjetskog rata i broj ubijenih u ustaškim logorima. Na kraju, tu je njegov citat iz 1990.: “Sretan sam što nisam oženjen Srpkinjom ili Židovkom”.

FILE PHOTO 3APR91 - Croatian President Franjo Tudjman (L) and Yugoslav President Slobodan Milosevic (R) meet in Belgrade in this 3 April 1991 file photo in the first talks since conflict between the two republics caused bloody clashes in parts of Croatia at the beginning of the war. Tudjman, the architect of Croatia's independence, died in hospital aged 77 on Friday after six weeks of intensive treatment for abdominal disorders, his spokesman said on Saturday.
IM/FMS - RP1DRILFCRAC
Nikola Šolić / REUTERS
 

Hrvatska verzija opisuje Tuđmana kao uglednog povjesničara koji je objavio veći broj radova, posebnih izdanja rasprava i članaka, više od 150, iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Knjiga “Bespuća povijesne zbiljnosti” opisana je u superlativima: “Najznačajniji dio te opsežne knjige je pobijanje jasenovačkog mita koji Tuđman smatra središnjim podjarivačkim mitologemom suvremene velikosrpske ideologije. Uočljiva je i svjesna arhaizacija jezika uz nekoliko uspjelih novotvorenica, znak Tuđmanova nacionalnoga osvješćivanja i na kulturnom polju, a zbog nekih neobičnih rješenja izvor čuđenja čak i za neke proskribirane ‘nacionaliste’ među hrvatskim jezikoslovcima”.

Tuđmanova politika opisana je kao “pokušaj dogovora sa Srbima kao najbrojnijim i najutjecajnijim narodom u Jugoslaviji, koji je činio i najbrojniju nacionalnu manjinu u Hrvatskoj; povezivanje Hrvatske i BiH kao zemalja geopolitički, prostorno i ekonomski upućenih jedna na drugu”.

Rat je Tuđman - opisuje hrvatska Wikipedia - po ocjenama većine sudionika i promatrača, vodio briljantno, otežući i sklapajući primirja, Tuđman je gradio hrvatsku vojnu snagu i stvarao uvjete za veće vojne operacije, te konačno pokrenuo udar koji je slomio srpsku paradržavu u Hrvatskoj. Da bi spriječio utamničenje Hrvatske u nekoj novoj jugoslavenskoj zajednici, uveo je 1997. izmjene u Ustav Republike Hrvatske kojima je sudbinu prepustio većini naroda, postavivši visoke pragove za ulazak u integracije (tzv. Tuđmanova tvrđava), a da bi hrvatske građane zaštitio od moguće samovolje, izdajništva, sluganstva, korumpiranih i servilnih hrvatskih političkih elita na vlasti, uz zaključak “smrću prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana završilo je najuspješnije doba novije hrvatske povijesti i obnova hrvatske državnosti”.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo