Ministarstvo unutarnjih poslova ove je godine odbilo 30-ak zahtjeva migranata za dodjelu azila u Hrvatskoj, a na osnovi mišljenja Sigurnosno-obavještajne agencije da postoje sigurnosne zapreke, doznaje Jutarnji list. To je na noge diglo pripadnike civilnih udruga koje se bave pitanjima izbjeglica i koje tvrde da su na taj način migranti proglašeni prijetnjom za nacionalnu sigurnost i da vlasti provode tajnu antiimigrantsku državnu politiku. Samo prošle godine 2235 migranata zatražilo je međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj, što je povećanje od čak 10 puta u odnosu na godinu prije, kada je bilo samo 211 zahtjeva.
Naši sugovornici pak tvrde da nije riječ ni o kakvoj antiimigrantskoj politici nego o obavljanju redovne procedure prije dodjele azila. Prema zakonu, djelatnici SOA-e obavljaju sigurnosnu provjeru stranaca, pa tako i migranata, na zahtjev MUP-a. I to ne svih nego samo onih za koje MUP smatra da je potrebno. I MUP u konačnici može, ali i ne mora prihvatiti mišljenje SOA-e. Sve države provode sigurnosne provjere za strance koji traže azil, vizu, boravak, državljanstvo i Hrvatska tu nije nikakva iznimka. U Zakonu o strancima navodi se da strancu prestaje boravak ili se protjeruje iz razloga nacionalne sigurnosti bez specificiranja onoga što je bilo presudno za donošenje odluke. Tek ako migrant podnese tužbu Upravnom sudu, SOA sucu mora predočiti razloge odbijanja suglasnosti za davanje azila. I to je uobičajena zakonska odredba u svijetu, gdje sigurnosne agencije ne obrazlažu svoje odluke.
Pripadnici tajnih službi
Iako, dakle, u Zakonu stoji da se osobu protjeruje ili joj prestaje boravak u Hrvatskoj iz razloga nacionalne sigurnosti, to automatski ne znači da je ona prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Uostalom, dosad je jako malom broju migranata odbijen azil jer su se borili u redovima Islamske države ili su, primjerice, bili pripadnici tajnih službi u Siriji, Iraku ili nekoj drugoj državi, što se smatra prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Kako doznajemo, migrantima se u pravilu zahtjev za azil najčešće odbija jer nemaju dokumente kojima bi potkrijepili priču tko su i odakle dolaze, što se smatra sigurnosnom zaprekom. Nadalje, mnogi od njih zapravo ne žele ostati u Hrvatskoj, ali podnose zahtjev za azil ovdje kako bi kupili vrijeme dok ne pronađu način kako se ilegalno prebaciti dalje u zapadnu Europu. Sugovornici nam tvrde da zahtjev za azil sve češće podnose migranti koji su već deportirani iz, primjerice, Austrije, gdje im je odbijen zahtjev za davanje azila pa ga sada traže u Hrvatskoj kako bi se pokušali vratiti u zemlju iz koje su protjerani. Sigurnosne provjere provode se za sve strance koji u Hrvatskoj traže azil, vizu, boravak, državljanstvo. Primjerice, SOA je nakon provjere utvrdila sigurnosne zapreke za Vanessu Raney, američku državljanku koja je prije nekoliko dana nožem teško ozlijedila policajca, iako se ona predstavila kao osoba koja želi studirati u Hrvatskoj.
“Padanje” na provjeri
Razlozi za “padanje” na sigurnosnoj provjeri su i davanje lažnog iskaza, samovoljno napuštanje prihvatilišta ili kriminalna prošlost u državi iz koje su došli. “Azilant dobiva pravo na dozvolu boravka i putovnicu s rokom od pet godina te ima pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, socijalnu skrb. Praktično dobiva petogodišnje državljanstvo. Pa, sasvim je normalno da se takva osoba temeljito sigurnosno provjeri. Samo zamislite da se neki terorist provuče, kao što se već događalo u nekim zapadnoeuropskim državama, i dogodi se neki teroristički akt”, naglašava naš sugovornik, bivši djelatnik MUP-a.
Što je sporno u slučaju Sirijca Samera Ahmada
Ovih dana aktualan je slučaj Samera Ahmada, sirijskog državljanina kojem su hrvatske vlasti odbile supsidijardnu zaštitu. Ahmad je deportiran iz Austrije nakon što su tamošnje vlasti utvrdile da je hrvatska policija prva uzela njegove otiske prilikom ulaska u zemlju. Dakle, prema Dublinskom sporazumu, on azil može tražiti u Hrvatskoj, gdje je prvi put registriran. Njegov slučaj predstavlja se kao primjer antimigrantske politike. No, kažu nam sugovornici, ovo je eklatantan primjer kršenja zakonskih propisa od strane migranta. Primjerice, Ahmad ne živi u prihvatilištu, što je zakonom obvezan, nego u privatnom stanu u Zagrebu. Nadalje, kad je došao u Austriju, zaključio je da mu je tamo dobro, da želi ostati te je podnio zahtjev za azil. Do Austrije je prošao Tursku, Grčku, Hrvatsku. Zahtjev za azil trebao je podnijeti još u Grčkoj te je i u tom slučaju prekršio zakonske odredbe. Naime, tražitelji azila zahtjev za azilom podnose u prvoj državi u koju uđu, osim ako im je obitelj u drugoj državi. Ahmad u svom javnom istupu ne otkriva je li mu obitelj u Austriji. Dakle, on je iz više razloga procijenjen sigurnosnom zaprekom, ali ne ulazi u kategoriju prijetnji nacionalnoj sigurnosti te je stoga SOA preporučila da mu se ne odobri zahtjev za supsidijarnom zaštitom.