Vidi, ovo ti je Kožarić. Neobičan, a? Svi misle na prvu da je nedovršen. Da je zaboravio dio. No, svi su u krivu. Kasnije ću ti objasniti zašto je baš takav. A onaj dolje ti je od Bane Milenkovića. Do njega ti je od našeg kipara Petra Barišića. Ako ćeš koji odmah skužiti, to ti je od dizajnera Borisa Ljubičića budući da je sav u kockicama. Onaj je od Vatroslava Kuliša, a ti si odmah primijetio onaj koji svima upada u oči. Da, taj s velikim grudima je od Nikoline Ivezić. Iznad nje je od Marije Ujević. A vidi ovaj s čavlima, onaj tamo je utopljen u krvi, a na onom piše ‘Ajme meni nije mi dobro’. Genijalni su, zar ne? Genijalni.”
Pavle Kalinić, Bandićev čovjek od povjerenja za terorizam i ostale ugroze koje prijete hrvatskoj prijestolnici od poplava, potresa i požara, ovako, dječački razigrano mogao bi o svojoj skrivenoj strasti pričati danima.
Nalazimo se u prostorima bivše tvornice Pluto u zagrebačkoj Branimirovoj ulici gdje je već neko vrijeme smješten Ured za upravljanje u kriznim situacijama kojim Kalinić upravlja od 2008. godine kada je taj Ured i osnovan.
Ljubljeni drveni dvokrilci
I upravo u jednom od skladišta tog ureda ovaj zagrebački pročelnik odlučio je nakratko za Nedjeljni Jutarnji izložiti svoje umjetničko blago koje skuplja desetak godina: malene, sasvim obične, drvene, šarene, neobične dvokrilce koje su oslikali brojni hrvatski i inozemni umjetnici.
Kalinić te drvene dvokrilce obožava, nabavlja ih od Zagrebačke zajednice tehničke kulture i zatim daje poznatim umjetnicima na oslikavanje.
Prema onome što smo mogli vidjeti, ima ih već oko 120, uskoro bi mu trebalo doći još njih desetak, a želja mu je nekoliko tih aviončića poslati još nekim hrvatskim umjetnicima. Kada ih sve skupi, pa postavi u okvire s ogledalom, izaći će iz ilegale i napraviti veliku izložbu.
Razgovor smo dogovarali danima, no Kalinić nam je u nekoliko navrata odgodio susret. Kaže kako je zbog požara u katedrali Notre-Dame sazvao sve čelnike kulturnih institucija u Zagrebu, od Muzeja za umjetnost i obrt i HNK preko Vatroslava Lisinskog i MSU do Klovićevh dvora, kako bi razradili operativni program u slučaju sličnih katastrofa.
I stoga je poprilično iznenađujuće kako Kalinić poput nekog dječarca priča o svojim drvenim dvokrilcima. Iznenađujuće, jer je riječ o čovjeku koji se brine o ozbiljnim situacijama. Prije nekoliko je godina imao ideje da Zagreb nabavi vlastita četiri helikoptera za slučaj velikih nepogoda, bespilotnu letjelicu ili, pak, oklopno vozilo s balističkom zaštitom, otporno na detonaciju protutenkovskih mina, kojim bi se, u slučaju potresa, gradski čelnici i zapovjednici Civilne zaštite prebacivali po razrušenom gradskom teritoriju.
A kada se sve to zna, odmah se postavlja pitanje zašto umjetnicima nije dao da oslikavaju oklopna vozila, tenkove ili bespilotne letjelice.
- Ostat ću na dvokrilcima. A o vašoj provokaciji ću samo kratko. Nadam se da će Hrvatska biti sposobna u dogledno vrijeme odgovoriti na suvremene ugroze, a jedna od suvremenih ugroza su dronovi koji su jako jeftini i mogu biti velika prijetnja. Nadam se da će se Hrvatska napokon izvući iz tendencije kojom pokušava iz 20. skliznuti u 19. stoljeće. A mislim da bismo po tom pitanju ipak trebali stremiti 21. stoljeću - odgovara hladno Kalinić.
- Pa zašto dvokrilci, a ne MiG-ovi - nastavljamo u istom tonu.
Kaže kako mu to nikad nije niti palo na pamet jer su F16, MiG-29, Suhoj ili Mirage ipak militaristička priča, pretjerana za umjetnost.
Hommage genijalnoj generaciji
- Dvokrilci su iz današnje perspektive poprilično romantični. Izgledaju miroljubivo. Kada gledate snimke iz Prvoga svjetskog rata, borba s dvokrilcima izgleda nekako viteški i simpatično. Naravno, i tada se ubijalo, i tada se ginulo, no sve što se kasnije išlo bilo je mučnije i sofisticiranije. Osim toga, moji kolege umjetnici kažu kako su zapravo ovi dvokrilci hrvatsko suvremeno zrakoplovstvo - znakovito kaže Kalinić.
A priča o tom suvremenom hrvatskom zrakoplovstvu počela je prije deset, petnaest godina na jednom druženju na kojem su bili Petar Barišić, Bane Milenković i Vatroslav Kuliš.
Kalinić mi odmah daje do znanja da on nije jedini koji se bavio sličnim kolekcionarstvom, ali zbog toga nije želio odustati. Imao je, naime, sljedeću ideju.
- To je moj pokušaj da se na jednome mjestu zakači jedna genijalna generacija koja je radila krajem 20. i početkom 21. stoljeća što se tiče hrvatske scene. To je priča koja se meni jako svidjela. Evo, sad gledam po svim tim autorima i primijetio sam da nemam dvokrilac koji je u ruke primio naš genijalac Boris Bućan. Trebao bih ga nazvati dok je još u snazi, mlad i poletan, jer ipak se radi o jednom od važnijih slikara ovog razdoblja, posebice ako se gleda njegov doprinos suvremenom plakatu - ističe Kalinić. A princip rada je poprilično jednostavan.
Kalinić se dogovori s poznatim umjetnikom nakon čega odlazi u Zagrebačku zajednicu tehničke kulture gdje nabavlja drvene aviončiće. Ti drveni jednostavni dvokrilci su 19 centimetara dugi devet centimetara visoki i s rasponom krila od 15,5 centimetara.
Nakon toga se vraća umjetniku i dostavlja mu dva dvokrilca. Kada ih završi, Kalinić ih stavlja u okvire. Trenutačno ih ima tri, četvrti je u radu, a želja mu je skupiti deset takvih okvira.
Svaki autor ima par aviončića, a u jednom okviru ukupno se može postaviti šest autora, odnosno 12 njihovih aviona.
- Prvotna je ideja bila da okviri budu dugi dva metara i široki 70 centimetara. No, umjetnici su mi sugerirali da smanjim dužinu jer se oni dvokrilci koji se budu postavili na vrhu neće dobro vidjeti. Tada sam okvire skratio na dužinu od 170 centimetara.
- A ogledalo - pitam.
- E, ogledalo je da se vidi boja aviona i s donje strane i na to me podsjetio Kožarić. Kao što vidite, on nije oslikao gornju stranu krila, nego samo donju. A kada sam ga pitao zašto je to tako napravio, onda mi je objasnio da mi, kada avioni lete, vidimo samo donju stranu krila. I čovjek je u pravu. A s njim se složio i Marko Plavčić koji je avione stavljao u okvire - objašnjava Kalinić.
Ipak, s jednom je autoricom bilo problema zbog prevelikih grudi.
Naime, Nikolina Ivezić, pop-art umjetnica na čijim su djelima često bile žene naglašenih atributa, posebno grudi, napravila je jednu takvu djevojku s velikim grudima na krilu dvokrilca.
Kada su Kalinić i Plavčić pokušali avion ugurati u okvir, te su grudi počele smetati. - Okvir je dubok 14 centimetara i sve što je veće od toga jednostavno udara u staklo. Zato sam dragu umjetnicu zamolio da napravi još jedan par, a ona je svoje djevojke ugurala između krila. Vrlo originalno i posebno - kaže Kalinić. Kada ga pitam je li mu žao što mu neki od umjetnika nije oslikao dvokrilce, odmah mi odgovara.
- Edo Murtić i Josip Vaništa. Više nisu s nama. I bilo bi mi drago da imam dvokrilce s njihovim potpisom - kaže mi.
Pavle Kalinić u avione se zaljubio dok je još bio dijete. Naime, njegov pokojni otac Petar Kalinić bio je vojni pilot koji je kao potpukovnik Jugoslavenske narodne armije predavao taktiku na ondašnjoj Vazduhoplovnoj vojnoj akademiji u Zemuniku. Tijekom karijere pilota Petar Kalinić je, osim na tadašnjim borbenim lovcima, letio i na Polikarpovu PO-2, sovjetskom višenamjenskom dvokrilcu za koji kažu da je jedan od zrakoplova kojih se proizvelo najviše u povijesti. Pavle Kalinić u vojnom se avionu nije vozio.
- Da, to su me pitali i kad sam bio dijete. To su bili oni razgovori u školi. “Moj tata je vozač kamiona. A jel’ te vozio u kamionu? Da. Moj tata je bagerist. A jel’ te vozio u bageru? Da.” A onda bi mene pitali što je moj otac. Ja bih rekao vojni pilot, a kada bi me pitali jesam li letio njima, ja bih jedini rekao ne - smije se Kalinić i objašnjava kako je oca na radnom mjestu posjetio kada je bio obilazak najboljih školaraca iz zadarskih škola.
- Znači, zato dvokrilci - kažem.
- Pa, moglo bi se reći, iako sam razmišljao i o brodovima, kako trgovačkim tako i vojnim, jer imamo veliku tradiciju. No, drago mi je što sam krenuo s dvokrilcima - ističe Kalinić.
- I koliko sad vrijede ti mali oslikani aviončići - zanima me.
- U Hrvatskoj se vrlo lako prelazi preko umjetnosti, ne cijeni se. Moja je ideja bila spojiti umjetnost, pop-art i zrakoplovstvo. Vjerujem da je to povezano. O vrijednosti mi je teško govoriti jer mi u Hrvatskoj imamo s tim problem. Jer, kada se mijenjaju režimi, onda se mijenjaju i vrijednosti umjetničkih djela, a to je sramotno. To smo najbolje vidjeli na rušenju spomenika NOB-u tijekom Domovinskog rata. Meni je osobno najtragičnije što se srušio Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije na Blažuju, koji je napravio Vojin Bakić - priča Kalinić.
Ipak, otkriva kako je već imao ponudu za otkup. Bilo je to u vrijeme gradnje nove Zračne luke “Franjo Tuđman” i jedan od prijedloga je bio da se dvokrilci izlože na aerodromu. No, tvrdi kako se nisu uspjeli dogovoriti jer je tražio određeno vrijeme za razmišljanje.
Za njegovu kolekcionarsku strast znaju samo rijetki.
- Uvijek sam volio djelovati u ilegali - smije se Kalinić.
Na pitanje bi li dao dva aviončića da mu ih oslikaju neki političari, premijeri, predsjednici ili gradonačelnici, Kalinić je smrtno ozbiljno odgovorio:
- Šteta aviončića.