Na tržištu oporabe guma, teškom 10-ak milijuna kuna, već se dvije godine vodi pravi mali rat. Postaje sve žešći i ne vidi mu se kraj. Glavni sudionici su Ministarstvo zaštite okoliša i energetike koje je ‘samo’ par godina kasnilo s pravilnicima i uredbama (još uvijek se s nekima kasni) vezanim za posebne kategorije otpada kao što su gume. Zbog toga, kako napominje struka, još nije u potpunosti uspostavljen novi sustav po Zakonu o održivom gospodarenju otpadom (i dalje se radi po starom Zakonu o otpadu). Tu je i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koji je operativac i provoditelj politike gospodarenja otpadom, zatim tvrtka Gumiimpex koja se jedina u Hrvatskoj bavi materijalnom oporabom guma (recikliranje) od 2006. kada je uspostavljen sustav gospodarenja otpadom, i Ivan Ivančić. On se želi probiti na to tržište, ali ne može. I trenutačno je najžešće između Ivančića - koji stišće na sve strane, šalje dopise, prijave, angažira odvjetnike, čak je pisao i predsjednici - i Fonda.
Namjerne opstrukcije
Ivančić kaže da ga se namjerno opstruira da bi se zaštitila monopolska pozicija Gumiimpexa, iako ima sve što treba da bi se bavio materijalnom oporabom guma. Ima ovlaštenje Ministarstava za sklapanje ugovora o obavljanju usluge obrade otpadnih guma, postrojenje na području Lovinca u Ličko-senjskoj županiji, dozvole, pravne podloge, službena mišljenja... Fali mu ‘sitnica’ - ugovor s Fondom koji bi mu trebao isplaćivati naknadu od 600 kuna po toni, koliko se plaća materijalna oporaba i temeljem kojeg bi mogao početi raditi. Podlogu za kontriranje ima i Fond koji kaže da mu s obzirom na pravne pretpostavke ne mogu dati ugovor i da njegova tvrtka koja se spajala i pripaja te mijenjala imena (Eko Velebit, Maun, Technik Montage, Empijal, Kobo), blokirana na 56 milijuna kuna i duguje Fondu 7,2 milijuna kuna s kamatama, nema uvjete za ulazak na tržište oporabe gume. Niti, pak, da postoje propisi temeljem kojih bi mu to mogli omogućiti. Svatko od njih je, zapravo, u pravu. I svatko od njih je u krivu. Kako je to moguće? Tako što svoja obrazloženja utemeljuju u nerazjašnjenim terminologijama i zakonodavnom okviru punom rupa i manjkavosti, koji zorno prikazuje neefikasnost i neusklađenost strateško-planskih dokumenata s područja gospodarenja otpadom i postojećeg zakonskog okvira. Zbog svega toga se dogodio čvor, jedna nakaradna situacija, koju je sada teško otpetljati. A ta je ‘situacija’ krenula 2015.
Sporni javni poziv
Ministarstvo je, naime, trebalo donijeti Zakon o gospodarenju otpadom, onda i u roku od 12 mjeseci provedbene akte, Pravilnik o gospodarenju otpadnim gumama i Uredbu, koji su preduvjet za donošenje ovlaštenja i sklapanje ugovora s Fondom. Zakon je donesen u srpnju 2013., no ne i provedbeni akti u zadanom roku. Ipak, Ministarstvo je na zahtjev Mauna raspisalo krajem 2015. Javni poziv za davanje ovlaštenja osobama koje namjeravaju sklopiti ugovor s Fondom za obavljanje usluge obrade posebnih kategorija otpada - otpadnih guma. Na Javni poziv se javilo pet tvrtki: Metis, Odlagalište sirovina, Gumiimpeks, Maun, Našicecement. Ovlaštenje su dobili samo Ivančićev Maun i Gumiimpex, iako u trenutku davanja ovlaštenja nisu bili doneseni provedbeni propisi. Po tome, kako tumače neki, ni Javni poziv nije trebao biti raspisan. Ostali su zahtjevi, kažu nam u Ministarstvu, u postupku rješavanja. Gotovo dvije godine nakon Javnog poziva! Pritom napominju da su ‘propisi koji se odnose na posebne kategorije otpada, kao što je guma, doneseni ili su u pripremi i postupku donošenja’.
Kako su onda Maun i Gumiimpex dobili ovlaštenjem, a drugi nisu? U Zakonu o gospodarenju otpadom iz 2013. piše da se temeljem Uredbe i Pravilnika (koji nisu doneseni) tog (!) Zakona izdaje ovlaštenje. Tu je kvaka 22 jer po tome Maun niti bilo koji drugi novi igrač na tržištu nije mogao dobiti ovlaštenje, budući da nisu doneseni provedbeni akti temeljem novog Zakona. No, stoji i da do donošenja novog Pravilnika vrijedi stari, na koji se poziva Maun. Ivančić kaže da prema tome dobivanje ovlaštenja nije trebalo ovisiti o novim pravilnicima. Stari pravilnici, pojednostavljeno rečeno, omogućuju i onima koji su već imali ugovor (kao što je Gumiimpex, Holcim ili Našicecement), produživanje istog dok se ne uvede novi sustav. Budući da nakon završetka Javnog poziva tvrtke nisu dobile povratnu informaciju o statusu, Maun je počeo stiskati i na kraju dobio ovlaštenje. Kad je Gumiimpex saznao da je samo jednom sudioniku natječaja i to tvrtki Maun izdano ovlaštenje, pokrenuo je upravni spor i htio pobiti Maunovo. Gumiimpex je oporabitelj od 2006., tada je dobio ovlaštenje na 10 godine.
Od tada do danas Fond mu je isplatio gotovo 95 milijuna kuna za materijalnu oporabu. Energetskom oporabom (spaljivanje) bave se samo cementare, a to su Holcim i Našicecement. Ona se plaća 100 kuna po toni, dakle, puno manje nego materijalna oporaba. U svojim razlozima pokretanja spora, koju temelje na dostupnoj dokumentaciji, navode krive dozvole koje Maun ima, kažu i da je nejasno predviđa li oporaba guma iz pobijanog ovlaštenja materijalnu, termičku ili energetsku oporabu pa i da su kriva tijela izdavala dozvole. Između ostalog, napominju da je Maun u trenutku donošenja ovlaštenja bio u postupku predstečajne nagodbe koja je obustavljena te je pokrenut prijedlog za pokretanje stečajnog postupka. No, stečajni postupak nije otvoren, već je Maun krajem 2016. pripojen društvu Termin Technik Montage, brisan iz Sudskog registra, a njegov pravni sljednik Technik Montage promijenio je ime u Empijal. Ukratko, tvrdili su da su bitno povrijeđeni uvjeti Javnog poziva jer u vrijeme njegova trajanja Maun nije ispunio sve uvjete te je davao netočne informacija o tehnološkim karakteristikama projekta, a posebno o podacima o kapacitetu postrojenja.
- U vrednovanju valjanosti svih danih podataka o tehnološkom procesu koje će Maun primjenjivati u oporabi otpadnih guma, važno je naglasiti da se radi o kineskoj tehnologiji proizvodnje automobilskih guma i opremi koja nigdje u Europi nije instalirana kao ekološki prihvatljiva, a da se radi o predviđenoj lokaciji pogona na rubu nacionalnog parka. Priča oko sporne tehnologije došla je iz BiH. Kao, bit će otvoren pogon u Mostaru 2011., u Tešnju 2013. i sad nova inicijativa u Vitezu. No, nigdje nije taj pogon operativno funkcionalan - kaže Damir Kirić, predsjednik Uprave Gumiimpexa.
Nova radna mjesta
Ivančić, s druge strane, tvrdi da je riječ o inovativnom postrojenju, koje principom rasplinjavanja materijala na temperaturi do 450 stupnjeva Celzijevih i uz tlak do 1,5 bara proizvode kojima je baza nafta, ponovno pretvara u naftu, odnosno dizel i benzin, i druge materijale.
Svaki proizvod kojem je baza nafta, može se na ovaj način oporabiti. Izuzetno je važno što i postupak nema nikakav štetni utjecaj na okoliš. U Hrvatskoj, ali i šire, ne postoji postrojenje s ovakvim performansama - kaže Ivančić.
Napominje da su nakon Javnog poziva dostavili svu potrebnu dokumentaciju te da su uslijedila silna i ničim utemeljena osporavanja cjelokupne dokumentacije, i to od dozvole za gospodarenje otpadom, uporabne dozvole, tehnološkog postupka oporabe do negacije da postrojenje uopće postoji.
Žalba Gumiimpexa je na kraju odbačena zbog formalnih razloga, a kako nije zaključen Javni poziv iz 2015., Gumiimpex dobiva ugovor s Fondom, odnosno dodatak osnovnom ugovoru iz 2006. temeljem odredbi Pravilnika koje kažu da će radi osiguranja kontinuiteta Fond s onima koji su imali koncesiju produžiti ugovore do završetka postupka odabira ovlaštenog sakupljača ili oporabitelja.
- Takav postupak je u skladu s odredbama starijeg Pravilnika o gospodarenju otpadnim gumama, a slično rješenje je u aktualnom Pravilniku iz 2016. i ne ostavlja prostor za špekulacije o nekom pogodovanju našoj ili drugoj tvrtki - napominje Kirić.
No, Ivančić se pita tko ima koristi od toga da se opstruira otvaranje stotinjak radnih mjesta i stalno ugovara s postojećim skupljačima i oporabiteljima.
- Ovo vrijedi za sve kategorije otpada, a ne samo gume. Zakon o održivom gospodarenju otpadom donesen je u srpnju 2013. Zakonska obveza je bila sve provedbene akte donijeti u roku od godine, ali ništa od toga. Ovo im već tri godine služi kao izgovor za nečinjenje, pogodovanje, opstrukciju i korupciju - oštar je Ivančić.
Da su svi potrebni podzakonski akti doneseni, Ivančić bi imao lakši put, ali bi i dalje imao problem s dugom. S takvim dugom, kako se bar može čuti, ne bi mogao sklopiti ugovor. U Fondu kažu da oni provjeravaju bonitet svih s kojima posluju i imaju svoje opće uvjete poslovanja. Do danas, ističu, nisu zaprimili dopunu zahtjeva s potpunom i prihvatljivom dokumentacijom nužnom za sklapanje ugovora za obradu otpadnih guma: rješenje nadležnog tijela o prijenosu prava iz dozvole za gospodarenje otpadom izdane Maunu na Empijal, kako je to učinio prilikom pripajanja Eko Velebita Maunu, pismo namjere banke na ime Empijal (dostavljeno je na ime Termin Technik Montage), potvrdu o nepostojanju duga prema Ministarstvu financija-Poreznoj upravi, podmirenje duga prema Fondu. No, i tu Ivančić ima drugačije tumačenje:
- Postoji samo pravilnik ili uputa za sklapanje ugovora po ostalim poslovima Fonda, kao što su zaštita okoliša, sanacija odlagališta, energetska učinkovitost, ali nema takvog dokumenta za ugovaranje kod posebnih kategorija otpada. To je i logično. Fond je obveznik po ugovorima za posebne kategorije otpada dužan platiti izvršeni posao, a to je skupljanje i oporaba. Kod ostalih poslova je obrnuta situacija. Fond daje uglavnom bespovratna sredstva pa se mora osigurati za slučaj nenamjenskog korištenja. Iako smo i dali garanciju banke nije bilo dovoljno, nego su nastavili smišljati nove uvjete - tumači Ivančić te napominje da se pripajanjem tvrtke prenose sva prava i obveze pa tako i prava iz ovlaštenja.
Tvrdi da je dug u kojem se našao velikim dijelom krivnja Fonda koji usprkos pravomoćnom, izvršnom i konačnom upravnom aktu - ovlaštenju - nije potpisao ugovor i nije omogućio dobivanje sirovine i početak rada.
- Prvi zahtjev im je upućen u travnju 2014. Sve treba postaviti na početak. Tada svi ovi današnji financijski problemi nisu postojali. Ovo sve ide na teret Fonda i višemilijunska šteta je učinjena ne samo društvu Empijal, nego i državi - smatra Ivančić te dodaje da je nudio i prijedlog otplate duga, ali u Fondu na njega nisu reagirali.
Trakavica ide dalje
Tamo se pak može čuti suprotna priča, da je dug nastao zbog zajmova koji su dani Eko Velebitu za opremu, a nikad vraćeni, te da za vrijeme blokade tvrtka ne može raditi kompenzacije s nekim vjerovnicima jer se krši pravo prvenstva naplate. Zato ističu da ne mogu sklopiti nagodbu o otplati dugovanja. Napominju, pritom, i da ovlaštenje ne obvezuje ovlaštenika i Fond na sklapanje ugovora, već predstavlja samo pravo i mogućnost na sklapanje istoga ako su ispunjeni uvjeti.
Sada bi priča mogla dobiti novi epilog. Iz izvješća Ministarstva zaštite okoliša i energetike od 5. lipnja 2017. upućenog Ministarstvu uprave u povodu prigovora Empijala, proizlazi da osoba koja je ishodila ovlaštenje ne može prenijeti prava i obveze iz ovlaštenja na drugu osobu. Time, prema mišljenju Ministarstva, pitanje sklapanja ugovora između Fonda i Empijala kao pravnog sljednika Mauna koje je nositelj ovlaštenja, postaje bespredmetno. Navodno je podnesen i prijedlog za poništenjem i ukidanjem ovlaštenja te prijedlog za obnovu postupka s obzirom na to da Javni poziv nije objavljen u skladu sa Zakonom. Ivančić na tome ne misli stati jer smatra da ga se namjerno i neutemeljeno već godinama koči te tvrdi da se radi o negiranju pravne države. Dakle, cijela ova saga, do koje ne bi došlo da nema mogućnosti različite interpretacije zakonodavnog okvira i da ima svih potrebnih propisa, mogla bi se nastaviti u sličnom tonu.