EKSKLUZIVNI RAZGOVOR

'Perković i Mustač sami su sebe izjavama optužili i odveli na doživotnu robiju'

Michaela Rehle / REUTERS

Zagrebački odvjetnici Zrinka i Siniša Pavlović zastupali su udovicu Stjepana Đurekovića, kao sutužiteljicu na münchenskom suđenju bivšim šefovima Službe državne sigurnosti Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koje je okončano u srijedu osudom obojice optuženika za supočiniteljstvo u Đurekovićevoj likvidaciji.

Bračni par Pavlović svojim je radom tijekom ovog gotovo dvogodišnjeg suđenja, posebno kroz istraživanje dokumentacije u hrvatskim arhivima, dao znatan doprinos rasvjetljavanju pozadine cijelog slučaja, ali i metoda rada jugoslavenskih tajnih službi i uloge samih okrivljenika u ovom političkom ubojstvu. S njima smo razgovarali u četvrtak, dan nakon izricanja presude, u njihovom odvjetničkom uredu u Zagrebu.

Gospodine Pavloviću, Josip Perković i Zdravko Mustač u srijedu su osuđeni na doživotnu robiju kao supočinitelji ubojstva Stjepana Đurekovića, supruga vaše klijentice Gizele Đurekovića. Kakvi su vaši dojmovi nakon prespavane noći?

SINIŠA PAVLOVIĆ: Kad je suđenje završilo, mi smo otišli s dojmom da je naš posao gotov. Da smo napravili sve što je trebalo napraviti, jer je naš posao bio prvenstveno vezan za činjenični dio, pribavljanja dokaza i njihova prezentacija na sudu. Da je donošenjem prvostupanjske presude nas posao završen. To je to. Suđenje je gotovo i postigli smo ono zbog čega smo u njega ušli. Međutim, danas to već izgleda drugačije. Na žalost se pokazalo da se događa ono čega smo se pribojavali, da će krenuti nova dezinformacijska kampanja i da ćemo opet morati moliti u medijima pet minuta vremena da kažemo kako je drek koji se ponovno nabacuje na Đurekovića, naprosto drek. Dogodila se ta situacija kada smo doputovali iz Münchena i kada smo vidjeli da se na HTV-u priprema specijalna emisija u kojoj nastupa samo jedna strana. Po izjavama te strane danima nakon presude znali smo što će reći...

Ali vi ste gostovali u toj emisiji.

SINIŠA PAVLOVIĆ: Da, bio sam, ali sasvim slučajno, jer sam saznao da se emisija planira i tko su gosti. Nazvao sam urednike i pitao što se događa, zašto nisu pozvali i drugu stranu. Odgovoreno mi je da su me pokušavali dobiti te da im je netko rekao da se vraćam tek sljedeći dan. Praktično sam se samopozvao u emisiju. Tako se ipak mogla čuti i druga strana. Međutim, to je očigledno trebalo izgledati drugačije,

Gospođo Pavlović, kako se sada osjeća vaša klijentica, gospođa Đureković?

ZRINKA PAVLOVIĆ: A kako bi se mogla osjećati žena koja 33 godine čeka da netko konačno otkrije tko je bio njezin suprug, da netko kaže da nije bio kriminalac, gad, polusvijet, netko koga zapravo nije bilo šteta ubiti. Kako se osjeća netko tko se cijeli život nadao, kako je sama rekla, da će doživjeti istinu. Osjeća se zbunjeno. Potpuno zbunjeno. S jedne strane je zadovoljna da je cijeli svoj život uspjela posložiti i da će umrijeti u miru znajući da je za svoje dečke, supruga i sina, napravila sve što je mogla.

Nakon presude ste spomenuli da je Gizela Đureković do 1990. imala zabranu posjećivati grob svoga sina Damira Đurekovića na Mirogoju. On je preminuo 1987. u Kanadi pod sumnjivim okolnostima, prema službenoj verziji radilo se o samoubojstvu. Što se zapravo, prema vašim saznanjima, dogodilo?

ZRINKA PAVLOVIĆ: Damir Đureković je prema informacijama koje smo mi dobili iz Kanade navodno počinio samoubojstvo 10. rujna 1987. Nešto što mi nikad nismo vjerovali, iz praktičnih razloga. On je tjedan dana ranije razgovarao sa svojom mamom, pohvalio se da je kupio novi auto. Samoubojstvo kao takvo naprosto nam nije štimalo. Međutim, okolnosti su bile takve da nitko nije mogao pitati što je bilo. Gospođa Đureković je samo željela dobiti tijelo svoga sina.

Pod kojim je okolnostima njegovo tijelo prebačeno u Zagreb?

ZRINKA PAVLOVIĆ: To su bile nevjerojatno čudne okolnosti. Ona je bila sigurna da tijelo neće dobiti. Razlog zbog kojega joj je dopušteno da ga dobije, meni do danas nije potpuno jasan. Desilo se to da je ona dobila izričitu uputu ljudi iz tajne službe da može dobiti tijelo, ali samo pod uvjetima da ne smije dati nikakvu obavijest, osmrtnicu u novine, da na grobu ne piše njegovo ime i treći uvjet bio je da se lijes ne smije otvarati. Došao je limeni lijes zaliven u olovu tako da ga nije ni bilo moguće otvoriti. Zanimljivo je, dobila je datum kada će lijes stići u Zagreb. Tog dana lijes nije stigao, sutradan se javila službi da se raspita, ali joj je rečeno da je lijes najprije otišao u Beograd i da će javiti kad će doći. Prošla su dva ili tri dana kada joj je javljeno da stiže. Na sprovodu je bilo par prijatelja i jedno 40 do 50 policajaca u civilu. Zanimljivo je da ni Gradska groblja nisu zabilježila da je tog dana bio pokop Damira Đurekovića.

SINIŠA PAVLOVIĆ: Ni dandanas u evidencijama Gradskih groblja datum ukopa nije zabilježen kao takav, već je stavljen datum Damirove smrti.

Kako je uopće došlo do toga da se ona, kao oštećena, kasnije na njemačkom sudu kao sutužiteljica uključi u ovaj postupak? Mustač ne bi bio izručen Njemačkoj da se niste uključili i podnijeli žalbu, kada je izostala žalba DORH-a na prvostupanjsku odluku da nema uvjeta za njegovim izručenjem.

SINIŠA PAVLOVIĆ: To je ustvari pitanje za Zrinku. Zrinka je netko tko je odrastao s obitelji Đureković, a ja sam ustvari gospođu Gizelu bliže upoznao negdje nakon Damirove smrti. Zrinka poznaje familiju Đureković od svoje pete godine i to je ključni razlog zašto smo mi uopće u ovom postupku, jer, Stjepan Đureković napravio je neke dobre stvari za mnoge ljude u Zagrebu, u Hrvatskoj, pa i šire. Neke ljude je zaštitio ‘71. i ‘72., nekima je pomagao u drugim teškim situacijama. To su stvari koje se ne zaboravljaju. Taj neki odnos koji je postojao između obitelji Đureković i Zrinkine obitelji, on se čak vidi i u ovom spisu, u Udbinim spisima su imena Zrinkinih roditelja. Čak stojimo Zrinka i ja kao netko čiji se telefonski razgovor prisluškuje, a onda glupi udbaš piše da smo ona i ja - sestre. Napisao je da se radi o Jeleni koja ima kćeri Zrinku i Sinišu, to je iz ‘83. godine. Tako da smo čitajući spis čitali i o sebi. Mi smo se tada upoznali i kao i svi klinci znali smo telefonski razgovarati satima, a neki udbaš je prisluškivao sve linije Zrinkinog tate, jer je Đureković tada bio u emigraciji. Među rijetkim osobama koje su se tada usuđivale kontaktirati s Gizelom Đureković bili su Zrinkini roditelji. I naravno, kako su prisluškivali Gizelu, počeli su slušati i Zrinkine roditelje. Zrinkin otac je bio državni neprijatelj jer je bio suđen što je eto pjevao neke nezgodne pjesme.

Kako je pala odluka da podnesete žalbu?

ZRINKA PAVLOVIĆ: Mi smo naravno pratili sve što se događalo prije ulaska Hrvatske u EU i vidjeli smo što se događa. Pratili smo promjene zakona i te pritiske.

SINIŠA PAVLOVIĆ: Pratili smo ranije i Pratesovo suđenje kada je odluka bila da se ne miješamo iz nekoliko razloga. Prvo, Prates je bio prenisko na ljestvici i izlaganje gospođe Gizele značilo bi samo njezino stavljanje pod reflektore nekome tko je u to doba bio vrlo opasan. Drugi razlog bio je taj da ona nije imala nikakvih saznanja što se ‘83. događalo u Njemačkoj. Kontakti sa Stjepanom su bili vrlo teški, ali da se razumijemo, kontakti su postojali. Stjepan i Gizela su definitivno kontaktirali. Kontaktirala je i s Damirom. Oni su se nakon Stjepanove smrti i vidjeli. U svakom slučaju, ona u slučaju Prates nije imala što reći, osim kada je i na koji način saznala za Stjepanovu smrt. Ovdje je bila potpuno druga situacija. Usto, cijela priča oko Lex Perković, oko promjene Ustava, oko svega onoga što se događalo od travnja 2013. do kraja te godine pokazivalo je da su stvari sazrele, ali da idu u krivom smjeru. To nije bila odluka koja se donosila u roku od pet minuta. Dugo smo o tome s njom razgovarali. Nakon 1. siječnja i uhićenja Perkovića i Mustača kod nje se ipak pojavila nada da bi to moglo imati neke šanse.

ZRINKA PAVLOVIĆ: Zapravo, Gizela se bojala za nas. Kada je sama odlučila, pitala nas je jesmo li sigurni da želimo ući u to. Rekli smo da jesmo. Ponovno je pitala hoćemo li, a kada je dobila potvrdan odgovor, rekla je: “Napravite sve što mislite da treba napraviti, ali čuvajte se. Čuvajte sebe”. Suštinski se bojala za nas.

Jeste li tijekom cijelog ovog postupka imali izravnih pritisaka i prijetnji?

ZRINKA PAVLOVIĆ: Bilo je čudnovatih poruka. Uglavnom preko nama bliskih osoba, a bile su u smislu da možda nije pametno to što radimo.

SINIŠA PAVLOVIĆ: Jučer su stigle neke poruke prvi put direktno, jedna s neke sulude e-mail adrese u kojoj se navodi da pazimo da nama ne bi sudili za obmanjivanje javnosti. Drugo nije bilo ništa u smislu prijetnji. Ali je bio jedan događaj kada je nastradala gospođa Gizela. Bilo je to negdje prije Lex Perkovića kada je u Draškovićevoj čekala tramvaj, a netko ju je s leđa gurnuo i pala je i udarila glavom o tlo. Završila je deset dana u bolnici s teškim potresom mozga. Nitko ne može reći ni da je to slučajno ni da je namjerno. Moram napomenuti da priče kako je gurnuta iz tramvaja i kako joj je netko kasnije provalio u stan nisu istinite.

ZRINKA PAVLOVIĆ: Ali tu svakako nešto nije valjalo. Posebno ako uzmemo u obzir da je za cijelo to vrijeme postupka izručenja praćena. Jasno su nam to davali do znanja svojim ponašanjem na ulici.Ovdje želim još istaknuti da postoji i druga strana. Paralelno se događalo nešto vrlo lijepo. Javljali su nam se ljudi, kolege, da nam pomognu. Zvali su nas kaznenjaci, koje osobno ne poznajemo i govorili nam: “Znamo da se vi ne bavite previše kaznenim, pa ako vam bilo što treba, samo recite”.

Kolega u vašem timu, njemački odvjetnik Markus Meissner, izjavio je nakon presude da je posebno zadovoljan što se njemački sud uistinu potrudio razjasniti stvari u ovom slučaju te da se nije dao zavarati učestalim pokušajima bacanja magle.

SINIŠA PAVLOVIĆ: Upravo tako. U spisu ima više od 60 zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć. Ne postoje vrata na koja oni nisu kucali. Naravno da sud nema mogućnost doći u crnogorsku tajnu službu i reći: “Otvori mi arhive”. Ali, poslali su pet zahtjeva Crnogorcima, poslali su ne znam koliko zahtjeva Srbima, tražili od naših papire. Svi pristigli papiri su prevedeni, a to su strahoviti troškovi i veliki utrošak vremena. Sud je zaista poduzeo strahovite napore, ušli su toliko duboko u slučaj.

Predsjednik sudskog vijeća dr. Manfred Dauster izričući i obrazlažući presudu politiku je ostavio sa strane. Međutim, ipak je, ističući da se sud određenim okolnostima političke naravi nije bavio, naznačio da je politika itekako imala utjecaj na ovaj slučaj.

SINIŠA PAVLOVIĆ: Naravno da je imala. To je ono gdje smo se mi naizgled protivili završnom govoru državnog odvjetnika koji je uvodno rekao da kazneni postupak služi utvrđivanju krivnje ili nevinosti osoba kojima se sudi i ničem drugom. To je ispravna definicija kaznenog postupka - utvrđivanje individualne odgovornosti. Mi smo u našem govoru rekli da je takav stav u načelu točan i da mi ne proturječimo, ali da moramo reći da je to samo jedna strana medalje, jer se ovdje ne radi o nekom ubojstvu iz ljubomore, pijanstva, svađe ili slično, nego da se radi o političkom ubojstvu. Đureković je ubijen iz političkih razloga.

Sudac Dauster nigdje u svom izlaganju nije spomenuo moguću odgovornost tadašnjeg jugoslavenskog političkog vrha. No, jasno je naveo zapovjednu vertikalu prilikom odobravanja i provođenja naloga za likvidaciju, koja je vodila do Saveznog SDB-a u Beogradu. Je li na taj način neizravno optužio i tadašnje političare, poput Stane Dolanca u čijoj je nadležnosti bila služba, i čelnika partije?

SINIŠA PAVLOVIĆ: Nedvojbeno. Unutrašnji poslovi bili su samo jedan servis koji je odrađivao ubojstva za državu i partijski vrh Jugoslavije i pojedinih republika. To direktno kaže Franjo Herljević, nekadašnji savezni sekretar za unutrašnje poslove. “Ja ništa ne radim dok ne dobijem suglasnost politike i na saveznom i na republičkom nivou.” Mi smo točno detektirali da je u slučaju Đureković tu istu suglasnost Dolanc morao tražiti od Herljevića, koji je tada prešao u savezni Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Naravno da nije postojala sjednica na kojoj su se dizale ruke za odobravanje ubojstva, nego su probrani ljudi u uskom krugu davali usmeno odobrenje, a vrlo je logično da je Herljević bio u tom uskom krugu koji je davao odobrenje. Imamo i sasvim konkretne tragove. Trag dolaska Dolanca u Zagreb, 31. svibnja 1983., gdje razgovara s Todom Ćuruvijom, predsjednikom republičkog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka. “Ja sam se sastao zajedno s nekim najistaknutijim ljudima hrvatskog rukovodstva s drugom Dolancom da riješimo probleme u Ini.” Tom sastanku morao je prisustvovati i Pavle Gaži, tadašnji sekretar unutrašnjih poslova Hrvatske koji je cijelo vrijeme bio u pratnji Dolanca. Taj sastanak nije javno objavljen. Podatke o njemu našli smo u arhivima. Dva i pol mjeseca nakon tog sastanka ubijen je Đureković, afera Ina se naglo stišala i Beograd više ne radi pritisak na Inu, a Vanja Špiljak postaje potpredsjednik SOUR-a Ina zadužen za suradnju s vojskom i sigurnosnim službama. Ina najedanput dobiva mogućnost izvoza aviona, remonta naoružanja, ugovaranja gradnje po Iraku, Iranu, Libiji, sve za vojsku. Dok papiri od šest mjeseci ranije govore da vojska ne želi ni razgovarati o tome da im daju da rade neke poslove. Očigledno je na sastanku 31. svibnja u Zagrebu napravljen deal. Mi žrtvujemo Đurekovića, vi ostavljate Inu na miru, a situaciju između Zagreba i Beograda ćemo primiriti. Tragovi postoje, ali ih treba pronaći, čitati i posložiti.

U pogledu rada jugoslavenskih tajnih službi njemački sud oslonio na vještake, danskog profesora i njemačkog docenta. Sudac Dauster naveo je kako se u zemljama nastalim nakon raspada Jugoslavije nitko nije znanstveno posvetio analizi rada tajnih službi nego da se radovi na tu temu koriste da bi se slijedila politička linija ili se radi o autobiografskom pristupu. Nije li to ozbiljan prigovor našim povjesničarima?

SINIŠA PAVLOVIĆ: Problem je na žalost da kod nas, kao i politika, i znanost ima određeni predznak po sistemu - ako znate s koje strane netko dolazi, znate i što će pronaći. Problem je da mi nemamo jedno objektivno vrednovanje povijesti oko kojega će se nekakva objektivna većina struke složiti. To je naprosto pitanje za naše povjesničare.

Postoje informacije da je dosje Damira Đurekovića komisijski uništio upravo Josip Perković? Imate li o tome izravnih saznanja?

SINIŠA PAVLOVIĆ: Postoje dokumenti o tome. Postoji na oko tri tisuće stranica popis dosjea koji su uništeni. Ti dokumenti strašno su zanimljivi za proučavanje jer imaju takvu gomilu grešaka u falsificiranju da je to prestrašno. Primjera radi, postoji prijedlog centralnoj komisiji koja je odobravala uništavanje, da se unište 24 dosjea, a navedeni su brojevi od jedan do 16. Najprije pomislite, dobro, jedan dokument su zeznuli. No, onda idete dalje i nađete prijedlog za uništenje 37 dosjea, a u popisu se navodi njih 25. Ništa vam nije jasno, a kako idete dalje to brojevi sve manje štimaju. Onda dođete do popisa na kojemu je upisan dosje Damira Đurekovića i zaključite direktno da je to falsifikat jer je cijeli popis pisan jednom pisaćom mašinom, a netko je na dnu, potpuno drugom pisaćom mašinom dodao ime Damira Đurekovića. Perković je bio predsjednik centralne komisije za pregled, selekciju i uništenje materijala. Dodatno, sam Perković je u svojoj rekonstrukciji izrađenoj za predsjednika Tuđmana napisao da je sve što je uništeno prethodno stavljeno na mikrofilm. Pravo pitanje je gdje su mikrofilmovi.

Mi smo sada na suđenju u Münchenu dobili dvije verzije dosjea Stjepana Đurekovića, a ja sam imao priliku čitati i treću verziju istog dosjea. Prva verzija je bila dosta čitka, ali sa zacrnjenim imenima i oznakama. Druga je bila jako nečitka, praktično nerazumljiva i očigledno je skidana s mikrofilmova. Ja sam na kraju u Državnom arhivu dobio papirnate originale na čitanje i vidio da ni sudu nije poslan potpuno kompletan dosje. Na originalu se osim toga vidi da je dosje barem preslagivan, jer se vidi da su brojevi stranica višekratno mijenjani.

Vi ste jako puno, kako ste govorili, kopali po arhivima u Hrvatskoj i na koncu ste pronašli niz bitnih dokumenata koji su bili od velikog značaja za ishod ovog postupka.

SINIŠA PAVLOVIĆ: Prvi proboj je bio otkriće dokumenta s prijedlogom za likvidaciju Brune Bušića. Mogu sada reći da smo imali dojavu da u vezi slučaja Bušić postoji nešto što je značajno, a nije se koristilo u Zagrebu na suđenju za njegovo ubojstvo iako je bilo tu. Taj je dokument poslan iz Zagreba putem međunarodne pravne pomoći, ali ga nitko nije odmah registrirao. Inače je vladalo uvjerenje da se neće nikad pronaći bilo kakav papir koji napismeno potvrđuje da se odobrava bilo koja vrsta specijalne akcije poput ubojstva ili otmice. Međutim, neki papiri su ostali. “Pobjegao” im je dokument za ubojstvo Brune Bušića, a kada je SOA otvorila arhivu SDS-a Hrvatske pokazalo se da toga ima još.

Što je bilo najznačajnije?

SINIŠA PAVLOVIĆ: Dosje o akciji Tiper, definitivno. Tiper je prva akcija koja direktno pokazuje sve, od prvog prijedloga za za vođenje akcije do njezine realizacije. Ovdje imamo kompletne papire od prvog puta kada je donesena odluka da se otme čovjeka u inozemstvu, sve pripreme, zahtjev za odobrenje po sistemu “druže sekretaru, mi smo sve pripremili, dajte da ga otmemo”. Navedena su imena ljudi koji sudjeluju, koji su predlagali, davali suglasnost i odobravali tu specijalnu akciju po cijeloj zapovjednoj vertikali i što je važno, točno po propisanoj proceduri. Prvi put smo uspjeli povezati pravilnike koji su apstraktni, čije se odredbe mogu tumačiti na razne načine, s konkretnim primjerom primjene tih pravilnika u praksi. Ono što je najvažnije, u dosjeu je dokument za koji tvrdimo da je korišten kao “non paper” za odobrenje otmice od strane političara. To je dokument koji je savezni ministar Herljević dobio od savezne Udbe, nepotpisan, s minimumom detalja kakvi su potrebni za političku odluku. Postoji analiza koja govori da taj dokument ničemu drugome ne može služiti. Dokument je pisan u tri primjerka, što bi značilo da su dva do tri političara trebala odlučivati, ovisno o tome je li Herljević jedan primjerak zadržao za sebe.

Ovo su samo neki od dokumenata iz sudskog spisa koji demantiraju izjavu Pavla Gažija da je Đureković ubijen “izvan protokola”. Utvrđeno je upravo suprotno, da je specijalna akcija protiv Đurekovića inicirana i odobrena prema propisanoj proceduri. Znači li to da je i Pavle Gaži, kao tadašnji sekretar unutarnjih poslova SRH i Mustačev izravni nadređeni morao znati za akciju, a vjerojatno i sudjelovati u njezinu odobrenju?

SINIŠA PAVLOVIĆ: Definitivno je morao znati. Osobno sam razgovarao lani u proljeće s Gažijem u njegovu stanu. Kako smo naletjeli na tragove da nešto s njegovom pričom ne valja, uporno sam reciklirao jednu te istu rečenicu: “Ako je Đureković ubijen izvan protokola, što je bio protokol?” Odbio je odgovoriti. Pronašli smo niz dokaza, detalja koji pokazuju da je njegova priča potpuno lažna. Na primjer, to je koristila i obrana pitajući u završnim govorima tko bi bio toliko lud da ubije Đurekovića u trenutku kada je njemački ministar Zimmerman na zajedničkom krstarenju sa Stanom Dolancom na jahti na Jadranu. Ta priča je laž. Pronašli smo dokument koji pokazuje da Zimmerman nije bio u Jugoslaviji na dan ubojstva Đurekovića, nego da je došao mjesec dana kasnije. Radi se o dokumentu koji je potpisao Zdravko Mustač kojim upućuje Centru SDS-a u Osijeku i u Vinkovcima naredbu da trebaju prisluškivati Zimmermana da čuju što radi, jer je Zimmerman došao 28. kolovoza ‘83. u lov i odsjeo u dvorcu Belje u Baranji. Taj dokument je u spisu.

Mislite li da bi DORH sada mogao pokrenuti postupak protiv Gažija?

SINIŠA PAVLOVIĆ: To je pitanje za DORH. Mi to pitanje postavljamo već dulje od dvije godine. Ono što je nejasno je da DORH s jedne strane tvrdi da je nastupila zastara, dok s druge strane postoji kaznena prijava Anđelka Jagečića protiv Gažija koja se ne rješava već godinu i pol dana. Ako je nastupila zastara, ta je kaznena prijava trebala biti odbačena u roku od osam dana. Nameće se pitanje zašto Državno odvjetništvo taktizira. Je li to bio pritisak na Gažija da pazi što će reći kada bude svjedočio?

A Nijemci? Smatrate li da bi oni nakon ove presude mogli obuhvatiti i Gažija?

ZRINKA PAVLOVIĆ: Na to pitanje nemamo odgovora.

Đureković je surađivao s njemačkom tajnom službom, BND-om? Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo govori da je bio visokoplaćeni špijun. Kako na to gledate?

SINIŠA PAVLOVIĆ: Sudski postupak je potvrdio da je Đureković radio za BND i da je bio plaćen za to što radi. Mi smo to prihvatili. Ali smo išli vrlo detaljno proučavati motiv njegove suradnje s BND-om i ustanovili, to proizlazi iz papira BND-a koji su u tajnom dijelu spisa i ne smijemo ih davati, ali obrana je imala priliku izvršiti uvid u njih, da je Đureković imao sasvim drugu priču. Ta priča bila je želja Stjepana Đurekovića da objavi knjige koje je napisao već 70-ih godina. Već tada on ide od jednog do drugog izdavača i nakon nekog vremena shvaća da mu nitko neće objaviti knjigu pod pseudonimom kako je on namjeravao, nego samo pod pravim imenom. Kad vidi da neće moći, dolazi u kontakt s BND-om, koji sa svoje strane ima logičan interes da i Đureković nešto njima mora dati. I ta suradnja traje sedam godina. Đureković shvaća da vrijeme prolazi i da nikako ne uspijeva objaviti knjige. Zbog toga dolazi do njegovog bijega iz Hrvatske. On za BND inscenira da je razotkriven, bježi iz Hrvatske i odlučuje objaviti knjige u vlastitoj režiji. Osnovna poanta Đurekovića kao osobe nije njegova suradnja s BND-om nego je BND iskorišten u svrhu njegova političkog djelovanja. On je naprosto pokušao provesti svoju vlastitu agendu u igri između dvije obavještajne službe.

Ovog postupka ni ove presude ne bi bilo da Perkovićev doušnik iz Njemačke Krunoslav Prates, kojega je SDS, kako je obrana navela, “ugradio u vrh hrvatske emigracije”, nije njemačkim prikrivenim istražiteljima prije desetak godina ispričao niz detalja o svojoj suradnji s Perkovićem, od načina kako su tajno kontaktirali i sastajali se u trećim zemljama do famozne predaje ključa od garaže u kojoj je Đureković ubijen. Na koncu je Perkovića njegov vjerni sluga stajao doživotne robije.

SINIŠA PAVLOVIĆ: Vrlo je zanimljivo da je obrana za Pratesa izjavila da je prilično ograničen i da prilagođava svoj iskaz razvoju događaja na suđenju. Sudac Dauster otišao je i korak dalje spomenuvši njegov manjak inteligencije. Moje mišljenje je da je Prates imao daleko veću ulogu i da je priča o tome kako ga je Perković pridobio za suradnju preko žene lažna. Smatram da je Prates obučen i pripreman za to što je radio. Njegova priča slična je Sindičićevoj, obojica su poslana dr. Branku Jeliću u Berlin. Ja bih za Pratesa rekao da se osilio. Dozvolio je sebi, znajući što je sve napravio, ma samo da je špijunirao Đurekovića za Udbu, on sebi dozvoljava da ‘92. otisne nekoliko stotina primjeraka Đurekovićeve knjige i da dođe na vrata Gizele Đureković i donese joj te knjige na koje je stavio “tiskao Krunoslav Prates”. To je psihološka karakteristika koja postoji i kod Perkovića i Mustača. Kad pogledate snimku Mustačeva svjedočenja videolinkom iz Zagreba u slučaju Prates i snimku Mustača s ovoga suđenja, to su dvije različite osobe. Sindrom moći i nadmoći točno se vidi kada je svjedočio videolinkom. Mustač je tada praktično svojim ponašanjem sebe optužio i ponudio se kao budući optuženik. Nadmoćno je govorio da je on sve znao i nad svim imao potpunu kontrolu tako da bi sigurno znao i za likvidacije da ih je služba odrađivala. Onoga časa kad se utvrdilo da je služba provodila likvidacije, njegova rečenica da je imao potpunu kontrolu, dolazi mu glave. To je isti sindrom koji se dogodio Pratesu. Prates je to isto napravio pred prikrivenim istražiteljima, i to je koštalo glave i njega i njegove bivše šefove.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo