Kako neki kažu, Napoleon Bonaparte bio je najbolji hrvatski “predsjednik”. Nakon J. B. Tita.
Uveo je hrvatski jezik u škole, obukao nas je u europska odijela, tiskali smo prve novine na narodnom jeziku, izgradio nam je ceste, i to bez dvostrukog sloja farbe, i to u ona vremena početka XIX. stoljeća, otvorio mogućnost školovanja za niže slojeve, stvorio temelje za stasavanje moderne hrvatske nacije, utjecao na neke naše gastronomske i druge dokoličarske navade, spriječio Ruse, koji su tada imali šanse “čvaknuti” Dubrovnik, koji se još dičio republikom, uzeo Crkvi mnoga zemljišta i posjede.
Francuzi su imali velik utjecaj na nas, premda su, za razliku od mnogih drugih naših nametnutih vladara, u ovim krajevima bili relativno malo. Nekih desetak godina, dok se nisu, iz nekog razloga, zaletjeli, pa zaželjeli osvojiti Rusiju. Tamo su se proveli ko bosi po trnju. Došli su u Moskvu, što jest, jest, ali su se odande u rasulu i neredu povlačili, a onda su uskoro bili primorani ostaviti i Hrvatsku. Danas u Hrvatskoj obojica uspješnih vladara nemaju svoje ulice, iako u Splitu postoji Marmontova ulica, a u Trogiru postament spomenika tom maršalu. Ne onom. Francuskom. Maršalu.
Ruđer Bošković
Dakle, s Francuzima nas dosta toga povezuje, ne samo kravata koju smo tom hramu mode mi podarili. Naime, marame koje su hrvatski plaćenici (vojnici) tijekom tridesetogodišnjeg rata (1618.-1648.) imali oko vrata, svidio se u prvom redu Francuzima, koji su onda taj detalj izveli iz imena Hrvat. No, nije to jedina poveznica koju su Francuzi u svojem jeziku izveli iz imena “Hrvat /Croat”, navodno je to bio i temelj za termin “vezati”, u smislu “hapsiti, privoditi”, što bi također bila nekakva logična izvedenica iz imena Hrvat. No, ne treba zaboraviti da je kralj Luj XV. imenovao našeg Ruđera Boškovića ravnateljem optičkih znanosti u pomorstvu te mu udijelio tadašnje francusko državljanstvo.
No, i prije Bonapartea Francuzi, odnosno njihovi preci, Franci, bacili su oko na naš teritorij, pa je još u IX. stoljeću Karlo Veliki pripojio dobar dio našeg teritorija svojem carstvu. Doduše, učili smo da mu se Ljudevit Posavski suprotstavljao u nekih pet-šest ofenziva.
No, da su Francuzi uvijek bili Francuzi, odnosno imali nos za prave stvari, pokazuje činjenica da su već u XI. stoljeću spominjali Hrvatsku, kada su njihovi križari prolazili prema Svetoj Zemlji. A prijatelj Augusta Šenoe, književnik Louis de la Rocque imao je potrebu zapisati u svojim zapisima da je “Zagreb prepun lijepih žena”, i to još 1870. godine.
Hrvati i Francuzi, također se mogu ponositi zbog otpora nacistima u Drugom svjetskom ratu. Kao što se i jedni i drugi ne mogu baš ponositi da su se obračunali sa svojim kolaboracionistima, koji su imali vlastite mizerne tvorevine - NDH i Vychi.
Hrvatski pokret otpora, odnosno partizana, 1944. godine bio je jednako brojan kao i francuski. Imali su istovjetan broj pripadnika. Usput, Hrvatska danas ima 4,5 milijuna stanovnika, a Francuska 62 milijuna stanovnika. Članovi smo iste pobjedničke savezničke antifašističke koalicije, ali se naš lider partizanskog pokreta J. B. Tito i francuski general legenda pokreta otpora Charles de Gaulle, a nakon rata dugogodišnji predsjednik, nikada nisu susreli, jer je navodno De Gaulle bio malo ljubomoran na Titov ratni put.
Ustanak Hrvata
No, to je misterij koji još treba razriješiti. Zato se u muzeju Dana D, iskrcavanja u Normandiju, nalazi samo pet portreta - Churchilla, Roosevelta, Staljina, De Gaullea i Tita. Kad smo već kod tog dijela povijesti, u Francuskoj se sjećaju (kod nas su tu dosta postali zaboravni) i ustanka Hrvata u Villefranche-de-Rouergueu 1943. godine, kada su se pripadnici 13. pionirskog bataljuna 13. SS divizije pobunili protiv nacista.
Francuska je među prvima priznala Hrvatsku 1992. godine, a naše sportsko rivalstvo najveće je u rukometu, gdje postižu uspjehe jer smo im dali jednog Trogiranina - Nikolu Karabatića.
Tu su nam više puta uzeli mjeru. U nogometu smo se našli 1998. u polufinalu. Sada je došlo vrijeme revanša.