Uh što su tužni... ne bih rekla... i što se toliko o toj Nori piše... umrla je hrpa ljudi koji su nešto značili pa se nije toliko pisalo... i moja susjeda je umrla pa nitko ništa... a mater nosi crninu od tog dana... a ne CRVENOOOO!
Tako je glasio jedan od brojnih komentara anonimnih komentatora (ovaj konkretni potpisao se kao GuzzaDubrovacka) ostavljenih na jednom od niza portala koji su 28. ožujka 2013. godine izvijestili o povratku Đane Atanasovske i Ivice Šituma iz SAD-a. Roditelji šestogodišnje Nore, teško oboljele djevojčice za čije su liječenje u SAD-u građani Hrvatske skupili gotovo milijun dolara u manje od tjedan dana, vratili su se sami. Njihova je djevojčica preminula.
Na aerodromu su ih dočekali deseci novinara i fotoreportera. Znali su da to moraju “odraditi”, da im je javnost omogućila da pruže svojem djetetu šansu i da je besmisleno sad od javnosti bježati. Pogleda uprtog u pod, okruženi članovima obitelji, prijateljima i predstavnicima Udruge Hrabro dijete, Norini roditelji dostojanstveno su napustili aerodrom.
No ta slika, slika njih na aerodromu, postat će najkomentiranija i najkritiziranija - pokazat će se, smatra Robert Tomić Zuber, autor filma o “Život od milijun dolara”, i ključna - slika u priči koja je uslijedila. Đana Atanasovska, naime, imala je na sebi crveni kaput. Ne crni - crveni.
Vratila se u istom onom kaputu u kojem je i otišla u SAD, u vrijeme kad je vjerovala da će se kući vratiti sa zdravom kćerkicom i da će to biti veseo dan. Sve se događalo tako brzo da su roditelji jedva uspjeli organizirati put, zadnju noć Đana Atanasovska još je sređivala dokumente. Odjeća koju će ponijeti bila joj je zadnja stvar na umu. Još joj je bila manje važna nakon što je njezina djevojčica preminula.
Hladna i gramziva
Ali, pokazalo se, ne i hrvatskoj javnosti. Njoj je bila važna.
- I to je bio prijelomni trenutak, trenutak u kojem je majka preminulog djeteta iza kojeg je, upravo zbog majčinih napora, stala cijela zemlja, postala antijunakinja, hladna, gramziva i pažnje željna žena. Bila je junakinja koja se na kraju nije poklopila s našim najnižim očekivanjima: nije izgledala shrvano, ponizno, nije se bacala po podu. I imala je crveni kaput. Analizirali smo taj trenutak mnogo puta, taj trenutak od kojeg se Đana Atanasovska i njezina obitelj počela vući po blatu. Ona jednostavno nije izgledala kao što bi ucviljena majka trebala izgledati. Ona je visoka, vitka, zgodna, njegovana, s puno samokontrole, a onda je i pitala gdje je i kako se troši novac skupljen za njezino dijete. I to joj javnost nije oprostila - kaže Robert Tomić Zuber, redatelj dokumentarnog filma “Život od milijun dolara”, koji se bavi pričom o Nori Šitum i sudbini njezinih roditelja nakon njezine smrti.
Film će sljedeći tjedan biti premijerno prikazan na Pulskom filmskom festivalu, nakon čega ga čeka početak međunarodnog prikazivanja na DokuFestu u Prizrenu, potom Liburnija Film Festivalu te Vukovar film festivalu. Od toga dana, na ovaj ili onaj način, obitelj Šitum, smatra, postala je izvor sumnje, propitivanja njihovih postupaka i, što je daleko gore, motiva.
- Imala je crveni kaput, a da toga nije bila svjesna, općenito je tih dana bila svjesna malo stvari. Nakon toga je htjela znati kako će se potrošiti novac, hoće li to biti na ponos djevojčičina imena i svih nas, hoće li se liječiti neko drugo dijete. Ali, čini se, to nije smatrano plemenitim. Ni nakon ovog filma, u kojem otkrivam gdje je novac i ukazujem na sve sumnjive transakcije i trošenje tog novca - naravno, ne od strane Šitumovih - ne očekujem da će se netko uznemiriti. Spremni smo sumnjati u sve i svakoga i ne vjerovati nikome: tko zna, možda su i oni nešto ukrali... - kaže Tomić Zuber.
Obitelj Šitum je, kaže, upoznao slučajno. Preko prijatelja je saznao priču o djevojčici u terminalnoj fazi leukemije s nadom u ozdravljenje u jednoj američkoj bolnici koja za tjedan dana treba skupiti golemi novac. Intrigirala ga je, kaže, činjenica da ne postoji sustavno rješenje za takvu djecu i da roditelji moraju u javnosti skupljati novac da bi im se dijete liječilo. Našao se s Norinim roditeljima i počeo ih pratiti.
- Želio sam snimiti film o Nori. U pet dana prikupljeno je gotovo milijun dolara, vjerovao sam da će se djevojčica vratiti i da ćemo dovršiti film. Ali, nije - kaže Tomić Zuber. U filmu nije prikazao ni jedan kadar koji je snimio u zadnjim danima njezine bolesti niti njezina sprovoda. Jednako je važno, kaže, znati kad treba ugasiti kameru, kao i kad je treba upaliti. Dostojanstvo djeteta i njezina života važnija je od potpuno prizemnih emocija koje bi takvi kadrovi izazvali.
Sprijateljio se, kaže, sa Šitumima, bio svjedok njihova žalovanja i boli, a kasnije i borbe koju smatra borbom za istinu i poštenje.
- Pola godine nakon Norine smrti počela su pitanja što će biti s novcem koji je prikupljen i koji nije potrošen. Kod Đane i Ivice Šituma rodila se ideja da osnuju Zakladu Nora Šitum, koja će biti centar za roditelje izvan Zagreba čija se djeca liječe u Zagrebu - priča. I sami su iskusili kako funkcionira sustav u Hrvatskoj i koliko ima problema. Kad su boravili u SAD-u, bili su smješteni u kući Zaklade Ronald McDonald, velikoj kući smještenoj u blizini nekoliko velikih dječjih bolnica, u kojoj su mogli boraviti roditelji teško bolesne djece, a i sama djeca koja su iz drugih krajeva stizala na ambulantno liječenje.
- Imali su na raspolaganju i psihologa, osobu koja ih je administrativno vodila kroz sustav. To im se jako svidjelo, htjeli su napraviti nešto slično kod nas. I meni se svidjela ideja i u tom sam smjeru htio nastaviti film - kaže Tomić Zuber. Uzor im je bilo osnivanje Zaklade Ana Rukavina, koja već godinama uspješno djeluje, bez ikakvih mrlja i ljage. U slučaju pokojne Ane Rukavine, udruga preko koje je prikupljan novac taj je novac nakon njezine smrti ustupila njezinoj obitelji, koja ga je iskoristila za osnivanje zaklade koja je do danas zaslužna za spašavanje brojnih života u Hrvatskoj i inozemstvu.
Različiti iznosi
I tu su počeli problemi. Udruga Hrabro dijete, preko koje je prikupljan novac za malu Noru, kaže Tomić Zuber, nije bila sklona tom rješenju.
- Norini roditelji nisu mogli saznati čak ni koliko je novca prikupljeno, ni koliko ga je ostalo. U službenoj komunikaciji dobili su podatak da su ostala dva, pa tri, pa četiri milijuna kuna. Svaki dopis - različit iznos - kaže Tomić Zuber koji je, zajedno sa svojim timom, dokumentirao nastojanja Šitumovih. Kao i nastojanja predstavnika udruge.
Mislio je snimiti reportažu, no cijeli se proces oduljio na četiri godine. I nastao je film. Stvar je bila u tome da zakon nije jasno definirao kome novac pripada u slučaju smrti osobe za čije je liječenje prikupljen. Budući da hrvatski sustav ne funkcionira temeljem presedana, primjer osnivanja Zaklade Ana Rukavina nije uziman kao relevantan. Sud je na kraju presudio da novac pripada - udruzi, pozivajući se na zakon “koji će se donijeti”, što je samo po sebi u najmanju ruku neobično: presude se donose prema važećim zakonima, a ne onima koji će možda biti doneseni.
- Sud se bavio samo time - kome novac ide. No, priča je ležala u tome gdje se taj novac nalazi, da li se troši i kako se troši. Smatram da je to ključno - hoće li novac biti iskorišten za liječenje ili će se malo-pomalo trošiti bez adekvatnog pokrića. Ispalo je da je istina bliža ovom drugom. No, sud, DORH i uredi državne uprave, koje smo i Norini roditelji i ja osobno na to upozoravali, nije zanimalo istražiti taj dio - kaže Tomić Zuber, koji se pak bavio baš time. Tijekom istraživanja saznao je mnoge neobjašnjive detalje, poput činjenice da je akcija skupljanja novca za Noru Šitum trajala još pola godine nakon njezine smrti!
- Napravljeno je i sudsko vještačenje isplata, koje su pokazale da se novac podizao na bankomatima, da su se tim novcem plaćali mobiteli, studijska putovanja članova obitelji vodećih ljudi udruge, računi u poklon-galerijama - nabraja Tomić Zuber. Ustanovio je također da je dio novca uplaćivan i na račune osoba vezanih uz udrugu ili na račune njihovih tvrtki!
- Novac smo davali u dobroj vjeri i tako ga treba i trošiti. Upravo su to, po mojem mišljenju, Šitumovi pokušavali - kaže.
Osobno je postao prijatelj obitelji Šitum i u filmu to jasno kaže nekoliko puta: subjektivan je i gledatelj to mora znati. Ali, kaže, ušao je u priču spreman preispitati svoju subjektivnost i okrenuti smjer filma ako sam sebe demantira. Na to ga je posebno navodila njegova autorska ekipa - od producenta Siniše Juričića, koscenarista Marjana Alčevskog i Petra Oreškovića do direktora fotografije Marija Marka Krcea i snimatelja Viktora Nenadića.
- No, nisam se demantirao. Pročitao sam svaki papir, razgovarao s milijun ljudi, ali odgovori koji bi me demantirali nisu stizali, upravo suprotno - kaže Tomić Zuber. Unatoč njegovim dokumentiranim brojnim pokušajima da pred kameru dovede nekoga od čelnika Udruge Hrabro dijete, nije uspio.
Ovih dana, kaže, u jednom šoping-centru sreo je anđele Hrabrog djeteta, djevojke koje s nalijepljenim krilima prodaju markice s likom djeteta bez kose po pet kuna. Bez ikakve oznake o kojem se djetetu radi, za koga se novac prikuplja, kakva je to akcija.
Obitelj Šitum, saznajemo na kraju, dužna je danas 400.000 kuna na ime raznih sudskih troškova. Odakle će ih platiti, ne znaju.
- Ne mislim da će se zbog toga netko posebno uznemiriti ili da će se nešto bitno promijeniti. Nije to film s happy endom, ali priča priču koju sam morao ispričati, a svaki gledatelj će donijeti svoj sud - kaže Tomić Zuber.
Dvije peticije
Ipak, smatra, posljedice takvog razvoja događaja ostale su za cijelo društvo, koje je sve nepovjerljivije prema sličnim akcijama. No pravi je problem, smatra, to da do takvih akcija uopće treba doći.
- Ne bi li to trebala riješiti država, sustavno, da nitko ne treba izložiti svoje dijete kao što su to morali Đana i Ivica? Zadnji je primjer osiguravanje lijeka djeci oboljeloj od visokorizičnog neuroblastoma. Treba li to doista ići preko javnosti? Ne možemo li barem oko toga u društvu postići konsenzus - liječenje djece nam je prioritet, oko toga se nećemo dijeliti i pokrit ćemo troškove liječenja, organizirano, sistematizirano i uz jasan nadzor? I to bez politiziranja i svojatanja. Vidjevši peticije zaklade Solidarna i CMS-a, sa sjajnim porukama pokrenutih za djecu iz Klaićeve, odmah sam želio potpisati ih. Ali zar nije tragično da su i za tu djecu bile potpisivane dvije peticije, jedna pokrenuta s lijevog, a druga s desnog krila nevladina sektora? - pita se Tomić Zuber.
Priča o Nori Šitum u početku je bila zamišljena kao priča o roditeljskoj spremnosti da okrenu nebo i zemlju kako bi pomogli svojem djetetu, o spremnosti drugih, nepoznatih, da nagonski reagiraju na takvu iskrenost i o nesnalaženju sustava koji bi trebao riješiti i monitorirati takve situacije; priča koja nije trebala završiti potresnim kadrom avionskog kamiončića koji na otvorenim prikolicama prevozi teret, među kojim se, na srednjoj prikolici, nalazi bijeli lijes, a koja je počela u trenutku kad majka, u elektronskoj komunikaciji s američkom bolnicom, saznaje da će liječenje koštati najmanje 575.000 dolara. I kad instinktivno, bez razmišljanja, odgovori jednom rečenicom: “Money is not the problem”.
- Jesi li ti sad rekla da novac nije problem? - upitao je tada Norin otac, svjestan da je to liječenje jedina, ma kako mala, šansa za spas njegova djeteta, a da istovremeno nema ni jednu stotinu potrebnog iznosa.
- A što sam drugo mogla reći? - odgovorila mu je supruga.
Priča je završila potpuno drugačije. No i danas, četiri godine kasnije, sa svim saznanjima koja imamo, ostaje pitanje: je li, u trenutku kad joj se dijete nalazilo u “terminalnoj fazi”, doista mogla išta drugo reći?