Čestitam na godišnjoj nagradi od 5000 kuna za najbolju novu hrvatsku riječ, koju dodjeljuju časopis Jezik i Zaklada “Dr. Ivan Šreter”. Zapozorje je ta riječ. Što je zapozorje?
- Hvala. Zapozorje je prostor iza pozornice.
Kako vam je sinula ideja za tu riječ?
- Jednom sam prilikom nešto pisala i namučila sam se pišući engleski izraz backstage. Tekst je počinjao rečenicom “Hodajući backstageom” i taj se izraz ponavlja nekoliko puta u različitim oblicima.
U obrazloženju nagrade navodi se kako je nekoliko puta zapozorje ušlo u uži izbor, a sada je dobilo nagradu zbog “naglog širenja anglizma backstage”. Jeste li to doživjeli kao priznanje za dalekosežnost vaše novotvorenice ili kao?
- Nagradu sam svakako doživjela kao priznanje, a to što mi je tek sada dodijeljena mogu zahvaliti sve češćoj uporabi te riječi.
Kritičari kažu kako bi kod imenica kao što je backstage ipak trebalo uzeti u obzir uvriježenost i pisati ga fonetski nego nuditi neologizme koji mogu zbuniti govornika. Što vi kažete?
- Smatram da nema ništa loše u tome da postoji izbor između neprilagođene tuđice i neologizma. Na svakome od nas je da izabere jednu od te dvije verzije.
Meni bi osobno bilo bolje zakulisje. Što je najvažnije pri slaganju novih riječi s kojima se javljate na natječaj?
- Zakulisje bi se odnosilo na prostor iza kulise, a kulisa i pozornica nisu isto. Najvažnije je držati se pravila tvorbe riječi u hrvatskome jeziku, ali potrebna je i doza kreativnosti.
Gdje je ta tanka linija koja razdvaja novotvorbenu riječ koja bi mogla biti dobra od one koja bi mogla biti čak i ismijana?
- Tanka linija leži u tome hoće li neka riječ ući u uporabu ili neće, što opet ovisi o govornicima jezika i frekvenciji riječi. Riječ može biti dobra, što znači da je u duhu hrvatskoga jezika, ali to nužno ne znači da ta ista riječ neće biti ismijana.
Drugo mjesto osvojila je riječ oznak umjesto riječi brend, a autor je Drago Štambuk. On kaže kako se “ni kultura ne može brendirati ako imate nakaradnu stranu riječ koja nije u duhu hrvatskog jezika”. Je li sličan problem kod riječi koje smo naslijedili iz starih “riečnika” pa sada nisu baš u uhu?
- Taj problem se javlja kod svih riječi koje nisu prilagođene hrvatskome jeziku, bilo da se radi o riječima koje smo naslijedili iz nekih starih vremena ili o novijim riječima.
Utemeljiteljica nagrade prof. Sanda Ham kaže kako nove riječi s natječaja nisu obveza ni za koga jer su to prijedlozi i nove jezične mogućnosti koje svatko upotrebljava kako želi. Koje su riječi u proteklih desetak godina usvojili vaši učenici?
- Ne znam na koje mislite.
Pa, koje su nove usvojili od onih koje su bile na natječajima, a da nisu iz engleskog slenga s Facebooka, a kod nas su predstavljene i afirmirane kao nove, hrvatske?
- Ne bih vam na to odgovarala. Vi ste novinar.
Samo me zanima što vam učenici govore iz iskustva. Je li im uspornik dobar kao zamjena za ležećeg policajca, je li im zatipak lošiji kao izraz od tipfelera. U tom smislu...
- Meni je dobar i uspornik i zatipak u odnosu na izvornike. Javna bilješkinja mi je isto bolja od javne bilježnice.
Da, tu ste u pravu. No, i druge zemlje peglaju svoj jezik. Francuzi su najboljom proglasili riječ attachiant, nastalu spajanjem attachant (privlačan) i chiant (naporan). Zašto se kod nas toliko filozofira oko novih riječi?
- Zaista ne znam odgovor na to pitanje. O tome i ja intenzivno razmišljam proteklih dana. Kod nas se o svemu filozofira, i to često na ružan način. Ne razumijem takav otpor, posebno zato što smatram da treba čuvati bogatstvo materinjeg jezika, tim više što hrvatski jezik govori jako malo izvornih govornika u odnosu, na primjer, na engleski jezik.
Nagrada je utemeljena po dr. Ivan Šreteru, liječniku iz Pakraca koji je nestao u Domovinskom ratu, a bio je i osuđen na zatvorsku kaznu jer je prilikom upisa liječničkog nalaza u zdravstveni karton pacijenta pod rubriku zanimanje umjesto “penzionisani oficir JNA” napisao “umirovljeni časnik JNA”. Kakvo sjećanje sudionici natječaja evociraju na njega na dodjeli nagrada?
- Mislim da se nedovoljno poznaje priča o dr. Ivanu Šreteru u čije se ime dodjeljuje nagrada. Trebalo bi se više pričati o njegovoj nesretnoj sudbini i o tome što se, ne tako davno, događalo Hrvatima koji su službeno govorili ili pisali hrvatski jezik. Čini mi se kako je danas malo ljudi zahvalno na činjenici da mogu slobodno pričati na svom jeziku.