I dalje stižu reakcije na događanja u srednjoj školi u Čakovcu kad se učitelj fizički obračunao s učenicima koji su ga gađali kredom.
Iako su se mnogi učitelji solidarizirali s profesorom Franjom Dragičevićem, postoje i drugačija mišljenja. Jedno takvo ponudila je diplomirana pedagoginja Mirjana Kazija.
Njezino otvoreno pismo prenosimo u cijelosti:
'Poštovane kolegice i kolege!
Potaknuta događajima posljednjih tjedana koji su inicirani situacijom nasilja u jednoj srednjoj školi u Čakovcu, obraćam vam se kao jedna od vas.
Trideset godina radim su sustavu odgoja i obrazovanja i prošla sam ga iznutra od dna do vrha. Radila sam u razredu, kao stručna suradnica pedagoginja (što sam i diplomirala), bila sam ravnateljica, a zadnjih trinaest godina radim kao savjetnica u Agenciji za odgoj i obrazovanje.
Znam da vam se moje pismo neće svidjeti, ali dopustite mi drugačiju percepciju i pravo na moje osobno mišljenje.
Radila sam u različitim sredinama i različitim uvjetima. Radila sam s romskom djecom, prognanicima i izbjeglicama za vrijeme Domovinskog rata te s djecom iz socijalno depriviranih obitelji. Kao savjetnica, odradila sam više od tri stotine stručno-pedagoških nadzora u školama u kojima su postojali razni konflikti i na koje su ukazivali i učenici i roditelji i sami učitelji, Sve ovo naglašavam kako bih otklonila moguće „argumente“ da nisam informirana ili da nisam iskusila rad u razredu ili školi.
Ovo pišem i za sve one Učitelje i Učiteljice, ali i pedagoginje/pedagoge te ostale stručne suradnike koji se trude pomoći svima. Pišem onima koji su uzori svojim učenicima, koje učenici ne zaboravljaju i javljaju im se godinama kasnije. Onima koji su ostavili trag u svojim učenicima i pomogli im da postanu bolji ljudi. Ima ih, ali sve manje!
Poštovani učitelji, razumijem vaš revolt i vaše strahove, ali se bojim da ste duboko pogrešno postavili priču. Mislim da je na početku važno razjasniti neke tvrdnje i pojmove jer pogrešne premise rađaju i pogrešne odluke/zahtjeve. Idemo redom!
1. Mogu li učenici zlostavljati učitelje?
Po definiciji, nasilje je nešto što čine oni koji su u poziciji moći, a prema nekome tko je slab i bespomoćan. Dakle, u ovom su slučaju učitelji u poziciji moći. Oni su odrasli, obrazovani za posao koji rade te plaćeni profesionalci. „Druga strana“ su djeca koja su u razvoju, imaju svoje uzrasne karakteristike pa se opiru autoritetima, isprobavaju granice ili, doista imaju određene teškoće koje ih sprječavaju da budu uspješni. Kako to učenik prvoga razreda osnovne škole može „zlostavljati“ svoga učitelja?
Može, zato jer učitelji, pa i u ovom slučaju, definiraju nasilje kao neposluh, disciplinski „nered“, žamor, tzv. ometanje nastave koja ima biti mirna, tiha i bez upadica, pitanja i sl.
To nije nasilje! Situacija koja se dogodila u školi u Čakovcu, kada su, prema navodima iz medija, dvojica učenika kredom gađali ploču dok je profesor pisao po istoj, je vid ometanja nastave, ali nikako nije nasilje!
2. Tko je odgovoran za ponašanje učenika u razredu?
Druga, potpuno promašena teza je da su učenici „nemogući“ te da učitelji ne mogu s njima izaći na kraj zbog toga što su neodgojeni, a odgovornima se imaju smatrati roditelji!
Moje pitanje, koje sam često postavljala u školama jest - Čija je odgovornost ponašanje učenika u razredu? Čija su odgovornost ocjene? Može li učitelj pozvati roditelja da mu dođe umiriti svoje dijete za vrijeme nastavnog sata? Neki su učitelji to i činili, vjerovali ili ne!
Dinamika odnosa u razrednim odjelima stvar je vještine i znanja učitelja da motivira, zainteresira i uspostavi kvalitetnu suradnju sa svojim učenicima. Potencijalna ekstremna ponašanja doista su rijetka i rješavaju se na druge načine.
Nikada nećete dobiti skupinu od tridesetak učenika koji vam dolaze „odgojeni“ i „spremni za rad“! Oni dolaze iz najrazličitijih obiteljskih situacija i s različitim predispozicijama i sposobnostima, a učitelj im mora pomoći da se formiraju u zajednicu koja je funkcionalna.
3. Tko su to „dobra djeca“ i kakvi su to optimalni uvjeti za odvijanje nastave?
Jedan od zahtjeva učitelja koji su prosvjedovali je i da im se osiguraju uvjeti za miran i siguran rad te da se moraju zaštititi dobra djeca. Pod dobra djeca, uvjeravam vas, podrazumijevaju se ona koja šute, sve poslušno prihvaćaju, ne opiru se autoritetima, bubaju i reproduciraju sve što im se kaže. E, pa to nisu dobra djeca. To je odgajanje poslušnika. A uvjeti koje učitelji očekuju za miran rad su upravo razredi puni poslušnika kojima će oni biti vrhunaravni autoriteti koji se ne propituju.
Autoritet i poštovanje je nešto što se zaslužuje, a ne ide u paketu s diplomom učiteljskog fakulteta.
Autoritet i poštovanje proizlaze iz percepcije učenika da ih „vidite“, da imate puno znanja i razumijevanja, da ste dobronamjerni i da im nastojite pomoći.
4. Učitelji kao službene osobe
Sljedeći zahtjev pobunjenih učitelja je da se tretiraju kao službene osobe poput npr. policajaca te da se svaki „napad“ na njih tretira kao kazneno djelo! Pazite, riječ je o odgojno obrazovnim ustanovama. Znači li to da ako prvašić gurne učiteljicu njegovi su roditelji nadrapali?
Takav pristup neće razriješiti ništa nego će samo produbiti konflikte. Svaki učitelj i bilo koji djelatnik u školama može pozvati policiju ako se osjeća ugrožen od druge odrasle osobe, roditelja, kolege i sl. Ali osjećati se ugrožen od učenika koje trebaš obrazovati i odgajati, zastrašujuće je!
Zar doista mislite da će policijske intervencije u školama i pravilnici putem kojih ćete moći izbaciti djecu, osigurati mir i vaš nesmetani rad? Uvijek će biti „jednakijih“ čiji su roditelji moćni i koje nećete moći izbaciti!
I ono što je posebno žalosno, a pisalo je na jednom prosvjedničkom transparentu „Tko tebe kredom-ti njega radionicom!“. Kao, nemamo mi što učiti, samo nam ih maknite iz razreda! Učitelj koji ne želi učiti, onaj kojemu su djeca smetnja, a ne izazov i koji ne propituju svoje poteze i rad - nije učitelj!
Podsjećam na rezultate nedavnih istraživanja u našoj zemlji koji govore da je više od trećine školske djece depresivno, a gotovo 15% pomišljalo je na suicid. Naša su djeca usamljena, nesretna, socijalno duboko raslojena, a društvo im za uzore nudi osobe koje su svoje pozicije stekle na nepošten način i, vrlo često, upotrebom sile. „Uzori“ koji prepisuju diplomske radove, koji novcem kupuju sudske presude, novcima drugih grade sebi spomenike...
Djeca su naše ogledalo i posljedica, a ne neprijatelji.
Pravi su „neprijatelji“ drugdje, ali ih, dragi moji učitelji, ne smijete imenovati.
Nije vaš neprijatelj učenik koji gađa kredom ploču, vaš je neprijatelj ravnatelj koji je postavljen tamo političkim križaljkama bez ikakvih kompetencija... Možda su vaši neprijatelji političari koje novce troši na silne „reforme“ svakih nekoliko godina dok vi ne možete dobiti novce za prekovremeni rad ili pristojno povećanje plaće s kojim biste dosegli makar prosjek.
Možda je problem u tome što od fakulteta niste imali suvislu edukaciju koja bi vam pomogla da se nosite s poteškoćama koje imaju učenici, a koje nisu ni postojale u „vaše vrijeme“. Možda imate roditelja koji ima veze i moćan je pa se ravnatelj ne želi sukobiti s njim te mu dijete može raditi što hoće i ne smije dobiti kaznu i ne smije ga se nazvati nasilnikom?
Možda vas zlostavljaju u kolektivu jer ste entuzijastični i trudite se, a svi smo isto plaćeni radili ko ludi ili radili na minimumu.
Možda je problem strah da se stvari nazovu pravim imenom? Isti onaj strah koji osjećaju i učenici i koje učite da se ne suprotstavljaju i da budu „dobra djeca“.
Strah je duboko u korijenima ovoga društva i zato oštricu osude upiremo u pogrešnom smjeru.
Ne znam koji je točno vaš, konkretan, problem i strah, ali uvjeravam vas da to nisu djeca!
Nazovite stvari pravim imenom ili zauvijek zašutite!
Mirjana Kazija, prof.'