Ukupno 13 prekograničnih roditeljskih otmica djece, o kojima su odlučivala četiri najveća građanska suda u Hrvatskoj, dogodila su se u razdoblju od četiri godine, konkretno od 1. srpnja 2013. do 1. srpnja 2017. godine. Podaci su to iz znanstvenog istraživanja “Prekogranično odvođenje i zadržavanje djece - hrvatska praksa i europska očekivanja” u sklopu projekta IZIP Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, na kojemu su radile izv. prof. dr. sc. Mirela Župan i Martina Drventić, mag. iur., u suradnji s četiri doktorska studenta Pravnog fakulteta u Osijeku.
Riječ je o prvoj znanstvenoj analizi ovakvih postupaka pred hrvatskim sudovima. Doduše, broj otmica u promatranom razdoblju sasvim je sigurno veći, budući da se ovim postupcima bave svi naši općinski sudovi, no prof. Župan i njezina suradnica odlučile su prikupiti podatke s četiri najveća suda - Općinskoga građanskog suda u Zagrebu te općinskih sudova u Osijeku, Rijeci i Splitu. Cilj istraživanja je pomoći sucima i pravnicima, ali i javnosti u boljem razumijevanju ovakvih, inače vrlo mučnih, postupaka kakvima smo svjedočili i posljednjih mjeseci na primjeru poznatog slučaja iz Splita.
Neprilagođen sustav
- Okidač za prijavu ovog projekta bila je slika onih autobusa s našega kolodvora i spoznaja da ljudi ne znaju koje pravne posljedice preseljenje preko granice može imati za njih i njihove obitelji. Masovno iseljavanje, česti upiti naših građana koji traže pomoć, uvid u sudsku praksu koju sam prikupljala na jednom drugom projektu EU..., a iz svih tih elemenata jasno progovara neprilagođenost sustava izazovima vremena i trenutka.
To me ponukalo da s mojim timom ishodim vjerodostojne podatke o tzv. ulaznim zahtjevima (kada je dijete dovedeno u RH). Rezultati ovoga istraživanja, a koji u glavnini odgovaraju rezultatima komparativnih studija na ovu temu, opravdavaju rješenja koja predlažem danas, u trenutnom zakonodavnom procesu donošenja implementacijskoga zakona za Haašku konvenciju - rekla je prof. Župan.
Rezultati istraživanja tako su pokazali da je u najvećem broju slučajeva, njih 12, otmičar bila majka, a tek u jednome otac, što je čak i nešto veći prosjek od svjetskog standarda. Ukupno je oteto 15 djece, od kojih je najstarije imalo 12 godina, a najmlađe tri godine. A kad je riječ o državama, najviše djece, troje, oteto je iz Srbije te po dvoje iz BiH, Slovenije i Njemačke. Doneseno je 27 sudskih odluka - 17 prvostupanjskih i 10 drugostupanjskih. U tih 10 žalbi sudovi su sedam puta potvrdili prvostupanjsku presudu, a tri puta vratili na ponovno suđenje.
- Najviše predmeta bilo je u Zagrebu i Rijeci, a u Splitu primjerice samo jedan. Inače, znamo da dosta ovakvih postupaka ima i u Vukovaru i Slavonskom Brodu kao pograničnim područjima, ali mi smo se fokusirali na najveće sudove. Inače, prirodno bi bilo da takvih predmeta ima malo, odnosno da se roditelji dogovore i riješe problem u državi u kojoj zajedno žive, no u praksi nije tako - istaknula je Župan.
Jedan od povoda za ovo istraživanje su i odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu koji je protiv Hrvatske donio dvije odluke prema kojima je prekršila Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava u postupcima prekogranične otmice djece.
Previše sudova
- Prvi put to je bilo 2005. i tada se krenulo u postupak donošenja provedbenog propisa, ali do danas nema prijedloga tog implementacijskog zakona koji bi sustavu omogućio adekvatnu reakciju u ovakvim situacijama. Najveći problem pritom je duljina postupka, koji bi se trebao pravomoćno okončati u roku od šest tjedana. U obrađenim postupcima primjerice od dana otmice do prvostupanjske odluke proteklo je u prosjeku 223 dana, a samo trajanje prvostupanjskog postupka trajalo je prosječno 131 dan.
Isto tako, žalbeni postupak u prosjeku je trajao 196,7 dana, ali u jednom predmetu čak 883 dana, pa taj prosjek nije realan. No, svima je jasno da je rok od šest tjedana za rješenje cijelog postupka iluzoran, pa je u postupku promjena uredbe na prijedlog Europske komisije, prema kojem bi se za svaku fazu (vrijeme do dolaska na sud, prvostupanjski i potom drugostupanjski postupak) dalo po šest tjedana. Naši podaci jesu loši, ali odgovaraju duljini u ostalim europskim zemljama - istaknula je prof. Župan i dodala i da je “kod nas simptomatično da je duljina ovih postupaka dulja od redovnih obiteljskih postupaka, što ne bi smjelo biti”.
- Na okruglom stolu koji smo organizirali u povodu završetka istraživanja suci su rekli da vrlo često dolaze u situaciju da se prvi put susreću s takvim predmetima, vide da je to medijski eksponirano, da su prava djece često ugrožena, da bi trebali primjenjivati brojne međunarodne izvore, da im je izvor i sudska praksa u Luxembourgu i Strasbourgu i u takvim okolnostima oni dodatno prolongiraju odlučivanje iz jedne nesigurnosti i nepoznavanja sustava. Nažalost, i vodiči za ovakve postupke nisu prevedeni na hrvatski.
Inače, u Velikoj Britaniji ovim postupcima bavi se samo jedan sud, pa prof. Župan smatra da bi tako trebalo biti i u Hrvatskoj, odnosno najviše na 3-4 suda, uz specijalizaciju sudaca samo za takve predmete. Time bi se dobilo na efikasnosti i kvaliteti postupaka. Prof. Thalia Kruger sa Sveučilišta u Antwerpenu, koja je na ovom projektu bila gost istraživač, a riječ je o jednoj od najpozvanijih europskih znanstvenica u ovom području, velikim nedostatkom smatra i to što se u većini predmeta nije pokušalo postići sporazumni povratak djeteta, a što je u inozemnoj praksi vrlo naglašeno.
Miritelji
- U okviru Europskog parlamenta imamo i miritelja za prekogranične otmice djece. U nekim državama, primjerice u Njemačkoj, polovica ovih postupaka riješi se prije suda, jer država financira profesionalne agencije za medijaciju koje to uspješno rješavaju uz dogovor roditelja. Prof. Kruger nedostatkom smatra i to što je jako mali broj predmeta u kojima naši suci nalažu povratak djeteta, a to je zapravo intencija Haaške konvencije i Europske uredbe.
Naši suci također previše odluka donose u skladu s mišljenjem djeteta, koje je samo jedan od elemenata za odluku. Dodala je i da roditelj kojem je dodijeljeno skrbništvo ne smije dijete odvesti u drugu zemlju bez suglasnosti drugog roditelja. Sve drugo smatra se otmicom. Poznata su i dva slučaja, koja nisu dio ovog istraživanja, da je dijete u inozemstvu bilo smješteno u instituciju, a onda su ga oba roditelja od tamo oteli i doveli u Hrvatsku. Naši su sudovi rekli da to nije otmica, ali zapravo jest - istaknula je prof. Župan.
Roditelji se nisu uspjeli dogovoriti
- U 12 predmeta sudac se u presudi pozvao na odredbe Haaške konvencije o otmici djece, dok je u 1 predmetu to propustio učiniti.
- Prosječno trajanje razdoblja od datuma protupravnog odvođenja ili zadržavanja djeteta do datuma donošenje prvostupanjske odluke - 223,09 dana.
- Prosječno trajanje od datuma zaprimanja zahtjeva za vraćanje u Središnje tijelo RH do datuma zaprimanja zahtjeva na sud - 78,54 dana (najkraće 8, najdulje 233).
- Prosječno trajanje prvostupanjskog postupka - 131,5 dana (najkraće 22, najdulje 238).
- Trajanje drugostupanjskog postupka - 196,7 dana (najkraći 30, najdulji 883).
- U 11 predmeta poduzete mjere za osiguranje dobrovoljnog povratka djeteta. U niti jednom od tih predmeta nije postignut sporazum za dobrovoljno vraćanje djeteta.
- U 7 predmeta dijete se protivilo vraćanju u državu prethodnog uobičajenog boravišta, u 1 predmetu mišljenje djeteta nije moglo utvrditi zbog niske životne dobi tj. nedovoljne zrelosti.
- U 6 od 7 predmeta sudska odluka bila je u skladu s mišljenjem djeteta (povratak je odbijen).
- U 9 predmeta sud je odbio povrat djeteta.