Dr. Ljiljana Muslić, psihologinja s Odsjeka za promicanje mentalnog zdravlja pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, piše o psihološkim aspektima pojave koronavirusa.
Ne reagiraju svi isto na situacije potencijalne prijetnje za zdravlje, neki reagiraju većim stresom, zabrinutošću i tjeskobom.
Bez obzira na ozbiljnost i jačinu ugroze, neki pojedinci bit će više, a neki manje uznemireni. Neka istraživanja u zemljama koje su prolazile iskustva izbijanja epidemija zaraznih bolesti, poput SARS-a i dr., pokazala su da se velik udio populacije osjećao bespomoćno, prestravljeno i zabrinuto.
Razina stresa i anksioznosti te percipirani rizik od zaraze pokazali su se povezanima s usvajanjem mjera opreza (preventivnih mjera). U normalizaciji emocionalnih reakcija i naglašavanju nade i otpornosti pomaže redovito i ponavljajuće informiranje jasnim i jednostavnim porukama te empatičan pristup normalnim stresnim reakcijama. Stoga je u ovim trenucima važno da pružimo podršku onima koji su pod većim strahom i zabrinutošću.
STRAH JE NORMALNA REAKCIJA
Budući da pojava novog koronavirusa SARS-CoV-2 predstavlja novost te mnogi detalji nisu poznati, što pojačava osobni doživljaj opasnosti, strah je normalna reakcija. Panika, pak, predstavlja intenzivan, odnosno jak doživljaj straha, a on može biti reakcija na stvarnu prijetnju ili pretpostavljenu prijetnju - prijetnju koju pretpostavljamo ili očekujemo i percipiramo na temelju naše osobne procjene ili doživljaja rizika.
To je slučaj i s doživljajem prijetnje od zaraze koronavirusom. Strah i tjeskoba, a s tim u vezi i naše ponašanje, često nije odraz stvarnog rizika utemeljenog na epidemiološkim podacima, već odraz našeg osobnog doživljaja rizika ili opasnosti.
ZAŠTO SE TOLIKO BOJIMO?
Zbog specifičnih obilježja prijetnje koronavirusa koji povećavaju emocionalnu reakciju i doživljaj rizika i opasnosti, ali i zato što ljudi općenito pokazuju sklonost čuti loše informacije, a ne i one umirujuće.
Istraživanja su pokazala da postoji sklonost u precjenjivanju opasnosti kod novih vrsta opasnosti. Naime, više se zabrinjavamo kada su u pitanju novi i nama dosad nepoznati rizici, nego neki poznati. Koronavirus nov je virus, te nova prijetnja koja nam je manje poznata od gripe.
Što manje znamo o određenoj prijetnji, raste strah i osjećaj neizvjesnosti, te se nerijetko javljaju i ponašanja kojima se pokušava vratiti osjećaj kontrole, ponašanja kao što su spomenute masovne kupnje i stvaranje zaliha hrane i potrepština, kupnja zaštitnih sredstava i maski i sl. To je pojava koja se ne događa samo u Hrvatskoj, već i šire. Također, rizike kojima se osoba svjesno i dobrovoljno izlaže obično doživljavamo manjima, za razliku od onih koji nisu dobrovoljni i nisu dostupni našoj kontroli, kao što je korona.
ZAŠTO SE LOŠE VIJESTI BRŽE ŠIRE?
Istraživanja su pokazala da u svakodnevnom životu, kako bi se brzo donijela odluka o čemu se brinuti, a o čemu ne, mozak koristi “mentalne prečice” koje se odvijaju na nesvjesnoj razini i instinkti, emocije tu igraju važnu ulogu. Usto je mozak skloniji pamtiti loše i općenito je osjetljiviji na neugodne i loše informacije koje su ključne za preživljavanje.
U primanju informacija mozak djeluje selektivno, veću pozornost daje lošim informacijama (raširenosti virusa, broju oboljelih, umrlih…), a zanemaruje, primjerice, one o ozdravljenju. Dodatno, uslijed preplavljenosti strahom, koji je donekle razumljiv i očekivan u takvim situacijama, precjenjivanje realnoga rizika može dovesti do još intenzivnijeg straha, a on do nepromišljenih ponašanja.
Važno je međusobno davanje podrške
Iako je strah normalna reakcija, koja u određenoj mjeri pomaže da budemo pažljiviji kad je riječ o mogućim izvorima prijetnje i da povećamo brigu o svom zdravlju općenito, pretjerani strah i panika mogu u tome više štetiti nego koristiti.
Kako bismo “upravljali” našim doživljajem rizika, a time i našim doživljajem straha, evo nekoliko preporuka:
1. Važno je naći i pratiti provjerene i vjerodostojne izvore informacija. Usto je važna kontinuiranost i dosljednost informiranja, ali ne pretjerano i stalno.
2. Postavimo si nekoliko jednostavnih pitanja, kao što su - Postoji li razlog zbog kojeg mislim da sam ja osobno u riziku od zaraze?
Jesam li bio u kontaktu s mogućim slučajevima zaraze? Takvim promišljanjem smanjujemo mogućnost doživljaja rizika na nesvjesnoj i instinktivnoj razini, odnosno racionalnije promišljamo o mogućoj opasnosti.
3. Promišljajmo kako svojim ponašanjem uspješno možemo pridonijeti smanjivanju rizika. Na tome mjestu ponovno je važno donositi odluke na temelju vjerodostojnih informacija od stručnjaka. To uključuje i ponašanja vezana uz načine kako možemo zaštititi sebe, ali i druge ljude.
4. Ovo je trenutak u kojem je važno osvijestiti i važnost općenite brige i ulaganja u vlastito zdravlje te prilika da promjenama u našem zdravstvenom ponašanju prihvatimo stilove života koji pridonose boljem očuvanju našega zdravlja, boljoj zaštiti i od zaraznih, kao i kroničnih nezaraznih bolesti.
5. Pružimo pomoć onima koji su pod većim strahom i zabrinutošću. Pritom je važno poticati optimizam, ali ne negirati realne rizike. Važno je prihvatiti da ne reagiramo svi jednako i da je svakome “njegov strah realan”, te im treba pomoći, umiriti ih, pritom ih ne osuđivati i ne podcjenjivati ili slično negativno reagirati.
Važno je i poticati realne procjene rizika, kao i sposobnosti pojedinca da zaštiti sebe i svoju obitelj ponavljanjem točnih informacija, realnih procjena rizika i opasnosti te mjerama zaštite utemeljenima na stručnim dokazima. Važno je međusobno povezivanje i davanje podrške i pomoći jedni drugima.