Znaš, oduvijek sam bio onako antimilitarno raspoložen, a ipak sam krenuo u rat, smatrao sam da treba. Ali iznutra se nisam promijenio, nakon toliko godina teško mi je proći područjem gdje se događala maslenička bitka. Strašna su to sjećanja, toliko prijatelja i suboraca je otišlo.
Ni na godišnjice ne idem - neobično je to čuti od Boška Ramljaka (50), krupne čovječine, Sinjanina, umirovljenog satnika HV-a, 70-postotnog invalida, alkarskog harambaše i ovogodišnjeg kandidata za alkarskog vojvodu.
Minsko polje
Boško Ramljak u ljeto 1991. priključio se sastavu MUP-a. S kolegama iz splitske Vojne policije stigao je s dubrovačkog bojišta na zadarsko područje 15-ak dana prije početka akcije. Smješteni su u Starigrad Paklenicu odakle su izviđali prema Masleničkom mostu, a sjeća se kako su tada dobili 20-milimetarske raketne bacače MGL. No, još uvijek nisu znali kakva se akcija sprema i što su joj krajnji ciljevi, a zbog tajnosti pripreme većinu vremena provodili su u civilnoj odjeći. Dan prije početka akcije noću su prebačeni u Zadarska Poljica, gdje su im se pridružili pripadnici šibenske i zadarske vojne policije. Njih 127 podijeljeni su u borbene grupe; jedna je u zadatak dobila proboj pravcem Rovanjska - Dračevac - Maslenički most, a Boškova skupina Poličnik - Suhovare - Bašticu u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo JNA i krajinske vojske, te UNPROFOR-a.
- Od samog početka napredovanja bili smo izloženi strašnom granatiranju s utvrđenih četničkih položaja, a nadomak Baštice naišli smo na ogromno minsko polje. U Baštici iz koje su se srpske snage povukle zatekli smo veliku količinu pokradene poljoprivredne opreme, traktora, kombajna, različitih strojeva i namještaja, očito otetih protjeranim Hrvatima, ali i fotografije na kojima su četnici slavili i pili s unproforcima, što smo odmah poslali u Zapovjedništvo. Zanimljivo, zatekli smo kuhanu večeru koju smo mi pojeli, u takvoj brzini su pobjegli... Naša sljedeća zadaća bila je osvajanje sela Drače. Našli smo se u samom paklu, u zraku su se sudarale naše i njihove granate.
Zapeli smo na brdu Stošijina glava u kamenjaru bez zaklona, pod stalnom topničkom paljbom, nije se glava mogla podići, sve po velikoj hladnoći, bilo je šest, sedam ispod nule. Tamo sam i ranjen 23. siječnja, krhotina projektila VBR-a pogodila me u lijevu stranu leđa, a kolegu Marka Skelina u lijevu nogu. Izvukao me Nenad Markota, isti čovjek koji me izvlačio i dvije godine kasnije, kad sam ranjen tijekom akcije Oluja - prisjeća se Boško, koji je dopremljen u zadarsku bolnicu, gdje je napravio nešto što bi se malo tko usudio.
- Nakon šest, sedam sati kad sam dobio liječničku skrb inzistirao sam da me puste iz bolnice, potpisao sam izjavu da izlazim na vlastitu odgovornost i vraćam se na bojište. Jednostavno, naboj je bio prevelik, nisam mogao ni zamisliti da ću preležati tako važnu akciju. Kasnije sam imao velikih problema, rana se upalila i posljedice ću valjda osjećati cijeli život, ali u tom trenutku nisam želio ni promisliti na nešto što će doći. Svoje iz Vojne policije našao sam u Suhovarama i nastavio s njima prema planu.
U Suhovarama smo zatekli dvije bake i jednog dida, a istovremeno je iz borbama zahvaćenog područja krenula kolona srpskih izbjeglica na traktorima izmiješanih s tenkovima i vojnim vozilima, tako su se četnici krili, među civilima. Stigla je zapovijed generala Bobetka da se ta kolona propusti bez ometanja i tako je bilo - kaže Ramljak i dodaje kako su se vojsci “Krajine” i jedinicama JNA pridružili i arkanovci, Tigrovi i Vukovi, ali uzalud, želja, volja i upornost da se Dalmacija kopnenim putem poveže s ostatkom države bila je prevelika, a s Hrvatskom vojskom više nije bilo šale i uskoro je hrvatska zastava podignuta nad ruševinama Masleničkog mosta.
Komplikacije s ranom
- Premda sam prošao bojišta od 1991. do 1995. godine, tvrdim kako je Maslenica bila jedna od najtežih bitaka - uvjeren je Ramljak, koji je sljedeći put ranjen u selu Malade kod Žitnića gelerom iz minobacača, prvog dana akcije Oluja. Zahvatilo ga je u desnu nadlakticu i lijevi lakat. Ponovno ga je izvukao isti kolega Nenad Markota i Davor Blažević Tigar, te je prebačen u šibensku bolnicu.
- Liječnik je razmišljao o rezanju ruke, no postojala je mogućnost da mi se u Splitu spasi ruka. Tako je i bilo, a u splitskoj bolnici dr. Boschi i dr. Arsen Pavić uspjeli su nakon operacije koja je trajala pet i po sati. No zbog komplikacija nakon dvanaest dana prebačen sam u bolnicu u Nashvilleu u SAD-u, liječenje je trajalo tri mjeseca, i još sam nekoliko puta operiran. Zahvalnost za taj put dugujem dr. Branimiru Čatipoviću, našem Sinjaninu čiji je otac bio alkar, a radi u Bostonu. Zadnju operaciju imao sam 1999. godine i moje ruke premda izgledaju ovako masivno, uvelike nemaju funkciju - objašnjava Boško Ramljak, koji nije želio u mirovinu unatoč teškim ozljedama, smatrajući kako je greška slati branitelje u mirovinu umjesto da ih se integrira u društvo.
- Držim kako su branitelji, kao mladi ljudi mogli pridonijeti aktivnom ulogom u društvu u mnogim segmentima, bilo je važno samo da ostanu aktivni na koji god način. Dokaz njihova teškog stanja su i 3018 suicida razvojačenih branitelja, što je velika tragedija. Uvjeren sam, da su s tim ljudima razgovarali njihovi nekadašnji kolege koji su prošli ista ratna iskustva mogle su se mnoge smrti izbjeći - zaključuje Boško Ramljak i još uvijek drži predavanja u školama na temu Domovinskog rata, kojeg po njemu učenici premalo imaju u školskim satnicama premda je iz njegova iskustva jasno da ih tematika iznimno zanima.