TRAGEDIJA U JEMENU

REPORTERI JUTARNJEG S OBITELJI POGINULOG PIROTEHNIČARA IZ OSIJEKA 'Pozdravili smo se prije 15 dana ne sluteći da je to zadnji put. Tuga je velika...'

FACEBOOK, HANZA MEDIA

Goran Vekić sa suprugom Adrijanom (sredina); lampaši na prozoru kuće obitelji Vekić u Osijeku (lijevo); Goran na jednom od poslova razminiranja (desno)

Informacije dolaze na kapaljku. Znamo samo da je u rutinskom obavljanju posla došlo do eksplozije, kaže Goranov dvije godine stariji brat Igor

Goran Vekić (38) proveo je Božić i Novu godinu u krugu obitelji, a onda je 7. siječnja otputovao na još jedan tromjesečni turnus na poslovima razminiranja u Jemenu.

Njegov brat Igor, i sam pirotehničar, kaže nam da svaki od njih kad odlazi na teren i pozdravlja se sa svojim najmilijima razmišlja o tome hoće li se uopće vratiti zbog prirode svojeg posla, je li to posljednji susret s obitelji. U Goranovu slučaju, na žalost, bilo je tako. Ovaj iskusni pirotehničar iz Osijeka, koji je u poslove razminiranja ušao još 2002. godine, tada kao 22-godišnji mladić koji se godinu dana prije oženio voljenom Adrijanom i koja je ubrzo rodila prvo od njihovo četvero djece, poginuo je u nedjelju u Jemenu. Uz njega smrtno su stradala još četvorica pirotehničara - dvojica iz Južnoafričke Republike te po jedan iz BiH i Kosova, sva petorica zaposlenici jedne britanske tvrtke.

U poljima smrti

Goran je od prvoga dana na poslovima humanitarnog razminiranja prošao praktički sve hrvatske krajeve što su bili zahvaćeni ratom čisteći svoju zemlju od mina, predano i hrabro ulazeći u polja smrti, a ona ga je dočekala u stranoj zemlji, na nepoznatom teritoriju i k tomu ne u minskom polju, kako se navodi u stranim medijima, nego u kamionu kojim su prevozili eksplozivna sredstva izvađena iz zemlje.

- U biti, službeno još ništa nismo dobili, a informacije nam dolaze na kapaljku. Znamo da je pri rutinskom obavljanju posla došlo do eksplozije u kojoj su poginula petorica pirotehničara, među kojima i moj brat. To je sve što trenutno znamo. O tome su nas obavijestili iz britanske firme za koju je radio - govori nam Igor Vekić, Goranov dvije godine stariji brat, koji je također prošao brojne terene s obzirom na to da je Goran radio za nekoliko hrvatskih tvrtki prije nego što se odlučio zaputiti u inozemstvo.

- Zadnji put vidjeli smo se uoči njegova odlaska na novi turnus. Bio je kod kuće tri tjedna i naravno da mu nije bilo lako kad je odlazio jer je to značilo još jedno tromjesečno odvajanje od obitelji, od supruge i četvero djece, ali, na žalost, takav je posao imao i prihvatio je to kao nužnost - kaže Igor, iza čijeg su brata ostale tri kćeri u dobi od 17, 12 i 7 godina te 14-godišnji sin.

- Išao je trbuhom za kruhom i da bi obitelji nešto priuštio. Svi smo mi koji radimo u razminiranju u sličnoj situaciji, dijelimo istu sudbinu. Svaki put kad odlazimo na posao poljubimo ženu i djecu, jer nitko od nas ne zna što će se dogoditi, što može krenuti po zlu i hoćemo li se vratiti kući. Svi smo svjesni rizika koji nosi ovaj posao. Moj brat imao je puno iskustva, ali, da budemo do kraja iskreni, osim što mu je osiguravao egzistenciju, on je taj posao i volio - istaknuo je neutješni Igor, kojemu je sada kao i njihovim roditeljima te Goranovoj supruzi i djeci najgore iščekivanje novih vijesti, što samo produžava njihovu agoniju zbog ovog tragičnog gubitka.

- Najgore je ovo čekanje da nam konačno jave da su obavili svu potrebnu proceduru oko identifikacije i ostaloga, kako bismo mogli početi pripremati pogreb. Teško nam je svima, nemoguće je opisati kako se osjećamo. Djeci smo, naravno, odmah rekli što se dogodilo, jer nema smisla to skrivati od njih. Moraju znati što mu se dogodilo. Tuga je velika - rekao nam je Goranov brat.

Na Facebook stranici Pirotehničari i razminiranje brojne su poruke podrške i izrazi sućuti obiteljima svih poginuli pirotehničara s područja bivše Jugoslavije koje pristižu iz Hrvatske i susjednih zemalja. Od svog prijatelja s kojim je radio u hrvatskim minskim poljima oprostio se i Goran Bobić. “Prijatelju... što reći... Strašno!!! Počivao u miru! Misli uz ženu i djecu!” Bobić, ipak, nije bio spreman govoriti za medije o svom prijatelju i njegovoj tragediji. Iz njega je, što je čak i logično, iscurila gorčina.

- Mi smo zanimljivi samo kad stradamo, a i onda smo zadnja vijest, ako uopće i jesmo, ili nas se koristi samo radi skupljanja političkih poena. Nakon 17 godina gledanja da tako postupaju s nama više me ništa ne zanima - kaže Bobić.

Godinama su pirotehničari u Hrvatskoj bili podcijenjena klasa, ljudi koji su riskirali živote kako bi zemlju očistili od mina, ali nisu bili dovoljno cijenjeni i plaćeni za posao, moglo bi se reći, i misiju koju imaju. Unatrag dvije godine u tom smislu situacija se poboljšala, no neki od njih nisu više mogli čekati, pa su prihvatili nove izazove i poslovne ponude za razminiranje diljem svijeta.

Ratna djelovanja

- Prema našim informacijama, hrvatski pirotehničari trenutno na različitim poslovima u razminiranju rade u 17 zemalja svijeta. Od Ukrajine, Iraka, Irana, Jemena, Izraela... preko Somalije te subsaharske pustinje do Kolumbije - kaže Željko Tkalčević, predsjednik Sindikata protuminskog djelovanja u HCR-u, od Nove godine pripojenom MUP-u. I Tkalčevića je, kao i druge naše pirotehničare, pogodila Vekićev smrt iako se nisu poznavali.

- Žao mi je i upućujem iskrenu sućut njegovoj obitelji jer znam što proživljavaju - kaže Tkalčević, koji nam je objasnio da pri odlasku naših pirotehničara na rad u inozemstvo presudnu ulogu imaju financije i poštovanje prava.

- Kod nas to godinama nije valjalo i puno je ljudi otišlo raditi izvan Hrvatske, jer su im ponuđene bolje plaće i općenito uvjeti rada. Prema informacijama koje kolaju među kolegama, plaće se kreću do 5000 dolara bruto mjesečno plus troškovi smještaja, prijevoza... No, treba znati i da su tamo uvjeti rada ipak drukčiji nego kod nas. Možete misliti kako je u tim zemljama, kakvi su to prostori, jer to uglavnom nisu visokorazvijene zemlje, a u nekima su ratna djelovanja i dalje u tijeku, pa često nema standardnih operativnih postupaka. Ako imate sreće, pa idete preko UN-a, tamo će se sve poštovati, a i plaće su bolje, osobito ako ste u subsaharskoj pustinji - istaknuo je Tkalčević, koji ne zna koliko je naših ljudi posao potražilo u inozemstvu, ali taj je broj unatrag tri-četiri godine povećan.

Opasnosti posla

Bilo je to u doba kad su pirotehničari imali vrlo mala primanja s obzirom na opasnosti posla. No, otprije dvije godine situacija je bitno bolja. Hrvatska je povukla dosta novca iz fondova EU pa su neto plaće danas od 12 do 14.000 kuna.

- Trenutačno su plaće solidne za hrvatske prilike te se postavlja pitanje kolika je zarada kad se ode van, ali svatko ima svoju računicu. Mnogi su prisiljeni otići iz raznih razloga - zaključio je Tkalčević.

Kolega iz Bosne i Hercegovine uoči pogibije: "Kaos je, ne znam kako smo uopće opstali ovu noć"

Uz Gorana Vekića, život je u Jemenu izgubio i Damir Paradžik (50) iz Goražda, koji je bio član nezavisne grupe za savjetovanje o minama. I on je bio iskusan u svom poslu, a smrt je izbjegao 2006. u Libanonu, gdje je radio također za britansku tvrtku. Stao je na minu u pokušaju spašavanja ozlijeđenog kolege. Paradžik je odlikovan Medaljom humanosti kad se oporavio 2007., nakon čega se vratio razminiranju. Roditelji Ibrahim i Rabija rekli su da se Damir posljednji put javio u subotu, da je bio neraspoložen te je supruzi Maji rekao “da je tamo kaos i da ne zna kako su opstali tu noć koliko se pucalo”. Njegov otac sumnja u diverziju, jer mu je sumnjivo to što su se eksploziv i upaljači prevozili zajedno. Iza Damira je također ostalo četvero djece.

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo