Dvadesetogodišnji Aimali iz Afganistana u nedjelju se prvi put u svom životu okupao u moru. Ne smeta mu, kaže, što je voda hladna jer će se na suncu brzo ugrijati. Više ga brine što ne zna plivati pa se drži plićaka. Susreli smo ga na plaži atenskog predgrađa Eliniko u društvu nekoliko mladića i djevojaka iz Afganistana koji tamo krate duge izbjegličke dane. Malo dalje je druga skupina mladića koji se po izlasku iz mora šamponiraju i potom polijevaju slatkom vodom iz plastičnih boca. Svi su oni stanari izbjegličkog centra Eliniko, jednog od njih nekoliko na području Atene.
Za novinare zabrana
Od službenice grčkog Ministarstva migracija doznajemo kako je ovaj kamp otvoren prije tjedan dana u kompleksu nekadašnjeg aerodroma. Trenutačno je, dodaje, tamo smješteno oko 1200 ljudi, ponajviše Afganistanaca koji su autobusima dovezeni iz kampova na sjeveru Grčke blizu makedonske granice kroz koju se izbjeglice već desetak dana propuštaju na kapaljku. Šanse za nastavak puta imaju samo Sirijci i Iračani, ali ne i Afganistanci, koji su preplavili glavni grad Grčke, udaljen od granice 700 kilometara.
“Ima ovdje i nešto Sirijaca i Iračana. Dosta je žena i djece. Za njih smo podigli šatore u kojima su ležajevi, a svaki dan im dijelimo najmanje tri obroka. Mnogi su na plaži koja je tu preko puta ceste”, govori službenica, ističući kako su osim nje svi ostali koji rade u kampu - volonteri. Novinarima je zabranjen ulaz. S ulice vidimo djecu kako se loptaju na terasi nekadašnje aerodromske zgrade na čijoj se ogradi suši rublje. Na ogradi je izvješen veliki transparent s porukom “Molimo vas, otvorite granice”. U kamp pristižu i Atenjani koji donose pakete s odjećom i hranom za izbjeglice. Iako većina u kampovima ima hranu i smještaj, velik broj izbjeglica svakodnevno odlazi u središte Atene gdje se okupljaju na Trgu Viktorija.
Guraju se za hranu
Mnogo je žena i djece. Volonteri iz raznih nevladinih organizaciji im donose vodu, sendviče i kuhane obroke. Među volonterima jedne nizozemske udruge je i Matea Marjančević iz Slavonskog Broda, studentica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta koja je u Atenu došla prije tri tjedna na jedan semestar u sklopu razmjene studenata. Njezin stan gleda na Trg Viktoriju.
“Prije desetak dana su se ovdje masovno počeli okupljati ljudi. Svakim danom ih je sve više. Nisam mogla samo prolaziti pokraj njih i gledati ih kako se za hladnih noći zamataju dekama i najlonima da bi se ugrijali pa sam odlučila volontirati. Posebno se trudimo osigurati hranu ženama i djeci jer se sendviča prvi dograbe muškarci. Kada dođe hrana, prvi u redu su oni najsnažniji, a mi ne želimo da itko ostane gladan. Dajemo im i posebnu dječju hranu i tablete”, otkriva Matea Marijančević.
Ahmad Zija (38) iz Kandahara u naručju drži sina Heidara (1,5). Sa suprugom, majkom, bratom i njegovom obitelji u Grčku je stigao prije 11 dana. Smatra nepravednim što se Afganistance više ne pušta u zapadnu Europu jer je, tvrdi, u njegovoj zemlji već godinama rat, jednako smrtonosan kao i u Siriji. Šijitske obitelji poput njegove su, tvrdi, posebno na meti talibana i pripadnika ISIL-a pa je nakon višemjesečnih prijetnji i maltretiranja odlučio prodati kuću i zatvoriti zlatarsku radionicu te krenuti na put. Krijumčarima je na polasku platio 3000 dolara po članu obitelji. Preko Irana su se autobusima dovezli do Turske. Granice su prelazili pješice, a iz Turske su ih čamcem prebacili do grčkog otoka. U Turskoj su ih vodiči pozdravili i ostavili.
Seid Zija s kćerkicom Marijom (foto: Sandra Šimunović / EPH)
“Želja mi je živjeti i raditi u Njemačkoj, ali ako nas tamo ne budu htjeli, ostao bih i u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Važno mi je da je mir. Ne znam što ćemo ako se granica ne otvori. Zahvalni smo Grcima što su nas prihvatili, ali sam čuo da ovdje nema posla i da se teško živi”, govori Zija. Njegov mlađi brat Seid ne odvaja se od supruge Sadžide i kćerkice Marije (3).
Samo želi u Njemačku
“Afganistan sam napustio iz očaja, da spasim goli život. Radit ću bilo što da kćeri osiguram sretniju budućnost. Moj bratić je prije tri mjeseca stigao u Njemačku i kaže da mu je jako dobro. Nadam se da ćemo i mi što prije doći tamo. Izbjeglice su se na trgu počele okupljati i u nedjelju. No, dočekali su ih deseci grčkih policajaca, neki i do zuba naoružani. Odmah im je postalo jasno da ondje više nisu dobrodošli.